Albert Camus: Stranac

Analiza književnog djela

O autoru

(Mondovi, 7. studenog 1913. – Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”.

Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće.

Književni mu je rad usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na fazu apsurda u kojoj je blizak egzistencijalizmu (filozofski esej Mit o Sizifu, Stranac, drame Nesporazum i Caligula; odražava osjećaj bespomoćnosti koji je zahvatio veliki dio njegova naraštaja u godinama rata te prikazuje život kao niz apsurda pred kojima čovjek kao društveno biće ostaje bespomoćan, ali kao pojedinac može ostvariti svoju slobodu ako takvo apsurdno stanje prihvati kao svoju filozofiju u prestane doživljavati stvarnost kao prizmu tradicinalnih društvenih i moralnih vrednota) te na fazu „pobune“ (esej Pobunjeni čovjek; pronalazi smisao čovjekove egzistencije u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti; romani Kuga, Pad, drame Opsadno stanje, Pravednici). Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv filozofije nihilizma. Njegova religioznost također je bila česta tema, a on je sam u jednoj od svojih knjiga napisao: Ne vjerujem u boga “i” nisam ateist.

Djela:

Romani: Stranac (L’Étranger; 1942.), Kuga (La Peste; 1947.), Pad (La Chute; 1956.), Sretna smrt (La Mort heureuse; posthumno), Prvi čovjek (Le premier homme; 1994.)

Novele: Progonstvo i kraljevstvo (L’exil et le royaume; 1957.)

Eseji: Naličje i lice (L’envers et l’endroit; 1937.), Pirovanje (Noces; 1938.), Ljeto (L’Été; svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954.), Razmišljanja o giljotini (Réflexions sur la guillotine; 1957.), Prometej u paklu (1947.)

Drame: Kaligula (Caligula; 1938.), Nesporazum (Le Malentendu; 1944.), Opsadno stanje (L’ Etat de Siege; 1948.), Pravednici (Les Justes; 1949.), Rekvijem za redovnicu (Requiem pour une nonne; adaptacija romana Williama Faulknera; 1956.), Bjesovi (Les Possédés; adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog; 1959.)

Filozofska djela: Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe; 1942.), Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté; 1951.), Kronike I, 1944-48 (Actuelles I, Chroniques 1944-1948; 1950.), Kronike II, 1948-53 (Actuelles II, Chroniques 1948-1953; 1953.), Kronike III, 1939-58 (Chroniques algériennes, Actuelles III, 1939-1958; 1958.)


Kratak sadržaj

  • roman objavljen 1942. godine, pripada modernom žanru monološkog romana (glavni lik je ujedno i pripovjedač), a građen je tehnikom solilokvija (monologa). Komponiran je u dva dijela.
  • Prema romanu snimljen je 1967. godine film redatelja Luchiana Viscontija.

Camusov Stranac razlikuje se od djela kakva stvaraju Proust, Joyce ili Faulkner. U njemu nema složenih tematskih sklopova, nema širine zahvata u oblikovanju, nema ni eksperimentalne upotrebe različitih stilova, ponajmanje pak modernističkih tehničkih postupaka. To je relativno mirno i jednostavno ispričana priča o čovjeku kojem je umrla majka, koji je postao slučajni ubojica i koji je zbog tog ubojstva osuđen na smrt. Od utjecaja velikih modernih romanopisaca u njemu se osjeća jedino nešto od utiska koji ostavlja Kafkina proza, ali i to više zbog neke sličnosti u doživljavanju svijeta nego zbog upotrebe istih ili sličnih književnih sredstava izraza.

Radnja romana zbiva se u Alžiru. Glavni lik u romanu, mladić Mersault, mali je činovnik nezanimljiva života. Vijest o majčinoj smrti prima krajnje ravnodušno, ne pokazujući tugu ili bar sažaljenje. Zaokupljen je tehničkim pitanjima vezanim za put u Marengo, gdje je njegova majka, u ubožnici, provlea posljednje godine života. Noć uz majčin odar provodi dremuckujući, pušeći i ispijajući bijelu kavu te razmišljajući o tome što rade njegovi kolege u Alžiru. Pokop, koji se odvija pod vrelim alžirskim suncem, posebno ga je iscrpio pa nije mogao ne osjetiti olakšanje kada je došlo vrijeme povratka.

Idućeg dana, u subotu, Mersault odlazi u lučko kupalište. Tamo susreće Mariju Cardonu, djevojku koja je nekada radila s njim i koja ga tjelesno privlači. Poziva je u kino i oni subotnju večer provode gledajući neki komični film s Fernandelom, a zatim odlaze u Mersaultov stan. Budući da je Marija otišla rano ujutro, Mersault nedjelju provodi sam, dosađujući se u stanu. Pomislih da je prošla još jedna mučna nedjelja, da je mama već pokopana, da ću ponovno na posao i da se, sve u svemu, ništa nije promijenilo.

Idućeg tjedna, vrativši se s posla kući, Mersault sreće svog susjeda Raymonda Sintesa, čovjeka o kojem pričaju da je svodnik i da pripada alžirskom podzemlju, iako se on predstavlja kao skladištar. Raymond ga poziva u svoj stan na večeru. Tijekom razgovora Mersault saznaje da Raymond ima problema sa svojom ljubavnicom i da se zbog nje potukao s njezinim bratom. Budući da ga je ljubavnica napustila, a željan osvete zbog njezine navodne nevjere, Raymond moli Mersaulta da joj napiše pismo kako bi se vratila. Mersault pristane.

Nakon tjedna provedena u uobičajenim uredskim poslovima, Mersault provodi vikend s Marijom. Mir i tišinu nedjeljnog popodneva prekinuli su buka i urlici iz Raymondova stana. Tek će dolazak policije zaustaviti Raymonda u brutalnom zlostavljanju svoje ljubavnice. Još istoga dana Mersault odlazi na policiju kako bi dao iskaz u Raymondovu korist. U znak zahvalnosti Raymond poziva Mersaulta i Mariju da provedu sljedeci vikend kod njegova prijatelja Massona u vikednici nedaleko Alžira. Pri polasku na izlet primjećuju skupinu Arapa među kojima je i brat Raymondove bivše ljubavnice, kako ih promatraju. Napetost popušta kada vide da ih ipak ne prate.

U Massonovoj vikendici društvo se dobro zabavlja. Poslije objedna muškarci se odluče prošetati plažom. Na njihvo iznenađenje susreću Arape. Dolazi do tučnjave, a u nastaloj gužvi Raymond biva ranjen nožem. Masson odvodi Raymonda liječniku. Po povratku vidno uzbuđeni Raymond odlučuje ponovno otići na plažu. S njim polazi i Mersault. Dolazi do novog susreta s Arapima. Raymond vadi revolver želeći ubiti Arapina koji ga je ranio. Na Mersaultov nagovor odustaje, a Arapi se povuku. Otprativši Raymonda do kućice, Mersault ostaje sam na plaži i kreće do izvora da se osvježi. Tamo nailazi na Arapina koji je ranio Raymonda i iz Raymondova revolvera puca u Arapina. Pojmih da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu žala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.

Drugi dio romana, koji se zbiva u zatvoru i sudnici, ima sve elemente tipičnog sudskog procesa. Za vrijeme istrage, koja traje jedanaest mjseci, Mersault ne daje nikakvo objašnjenje za počinjeni zločin. I istražitelj i branitelj zbunjeni su njegovom apatijom, izostankom kajanja kao i potpunom indiferentnošću prema vlastitom životu. Sud ga proglašava krivim i osuđuje na smrt. Mersaultovo ponašanje na majčinom sprovodu poslužilo je kao dokaz njegove bešćutne nemoralnosti i odredilo težinu kazne. Osudu na smrt Mersault prima mirno i ravnodušno. U noći prije nego što će mu odrubiti glavu posjećuje ga svećenik ne bi li ga privolio na pokajanje. Mersault, svjestan apsurda života i vlastitog potojanja, to odbija. U smrt odlazi mirno, svjestan da je ona apsolutni kraj.


Likovi

Opis lika: Mersault

Tko je Mersault? Kako razumjeti čovjeka koji je ostao ravnodušan na vijest da mu je umrla majka i koji je zaspao pred njezinim odrom, a već idućeg dana se prepustio erotskoj avanturi? Kako objasniti daljnje njegove postupke koji će kulminirati bezrazložnim ubojstvom Arapina? Zašto se Mersault ne osjeća krivim? Pri odgovoru na ova pitanja treba voditi računa o promjene u suvremenoj prozi, prije svega na način koncipiranja likova u romanu. Proza 19. stoljeća sačuvala je kako unutarnje ejdinstvo čovjeka, tako i jedinstvo svijeta, pa je stvorila model potpuna, cjelovita čovjeka, odnosno prikazala čovjeka u jedinstvu njegova psihološkog, metafizičkog i sociološkog bića. Model čovjeka u prozi 20. st. bitno se mijenja. Budući da suvremenu stvarnost obilježava ideološka sukobljenost, moralna nestabilnost i kontinuirani osjećaj ugroženosti, moderna proza ne može ni ponuditi model integralnog, cjelovitog čovjeka. Stoga Mersaulta treba razumjeti kao simbol beznađa i besmisla jednog svijeta, svijeta suvremene zapadne civilizacije koja dehumanizira čovjeka svodeći ga na razinu pukog automata. U svijetu koji je izgubio smisao, ispresijecan apsurdnim zidovima, čovjek ostaje stranac, moderni Sizif koji uzalduno kotrlja kamen svoje egzistencije. Mersault je potpuni stranac svemu što ga okružuje i svemu što mu se događa.

Ostali likovi:

  • MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.
  • RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom.
  • SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.
  • PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.
  • CELESTE: Meursaultov poznanik i vlasnika kafića u kojeg on često navraća

Dodatne analize i komentari

Solidarnost u Strancu

U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se jednostavno ne prilagođava sustavu. Njegova svojstvena iskrenost remeti status quo. Mersaultova nesposobnost da laže ne može ga integrirati u društvo i naizmjence prijeti jednostavnoj građi ljudskih manirizama koji su očekivani od strane strukturalno složenog društva. Prema tome, kazna za njegov zločin nije određena na bazi ubojstva, nego na njegovoj ravnodušnosti prema nedavnoj smrti njegove majke. Čak i nakon duhovno izazovnog razgovora sa svećenikom koji potiče Mersaulta da se pokaje i izabere novi put, Mersault ne puca te ustraje u svojoj ravnodušnosti, on osjeća da smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži, društvo koje ga osuđuja ne shvaća, te time simbolizira svoj ultimatum u prihvaćanju “nježne indiferentnosti svijeta”, čina koji samo produbljuje njegovu solidarnost s društvom nesposobnim da shvati njegovo naizgled bezosjećajno, hladno, okrutno i mizantropsko ponašanje.

Tumačenje romana: Tumačenja romana najčešće su upozoravala na srodnost sa Sartreovom filozofijom, i to je u velikoj mjeri točno. Jean Paul Sartre mu je zaista filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo moralistička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni – Meursault nije ubio s predumišljajem – pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono sto se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom “glumom”; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje.

Meursault tako doduše jest “stranac” u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio “tragičan slučaj” kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo.

Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik – možda i tip čovjeka – tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima.

Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Lektire

    Lektire

    Ranko Marinković: Ruke

    Ranko Marinković: Ruke Analiza književnog djela O autoru Ranko Marinković (1913.-2001.), pripovjedač, romanopisac, dramatičar i ...