Umjetnička djela i puke realne stvari

· Glavna težnja Dantove knjige je definirati umjetnost.
· Za Danta pojava Warholovih Brillo kutija predstavlja završetak povijesti umjetnosti. Ona se nije zaustavila, već je prešla u neku vrstu svijesti o samoj sebi i pretvorila se u svoju vlastitu filozofiju.
· Priroda filozofske granice je nejasna s obzirom da objekti postaju “umjetnost” ako ih se takvima proglasi. Prema Wittgensteinu, radnja je tjelesni pokret plus x, a umjetničko je djelo materijalni predmet plus y.
· Prema institucijskoj teoriji umjetnosti, materijalni je predmet (artefakt) shvaćen kao umjetničko djelo kada ga se promatra unutar institucionalnog okvira umjetničkog svijeta.

· Prema Wittgensteinu, umjetničko je djelo izraz zato što je uzrokovano nekim doživljajem ili osjećajem svog tvorca koji ono izražava.
· Zrcalo je prirodna metafora za teoriju umjetnosti kao oponašanja; Platon i Shakespeare zastupaju teoriju umjetnosti kao zrcala realnosti; mimesis podrazumijeva tek bezvrijedno udvostručavanje izgleda; zrcalo omogućava spoznaju samog sebe; Narcis je umro od samospoznaje – primjer epistemološkog samoubojstva.

· Platon nije baš smatrao da je umjetnost oponašanje, već da je umjetnost oponašanja loša.
· Za Platona su forme u krajnjoj liniji realni i nepristupačne promjeni; imitacija kreveta je privid privida dva stupanja udaljen od realnosti; umjetnost je tek malo bolja od sjena sjenki, no ona također odvlači čovjeka od realnosti pa su filozofija i umjetnost oprečne.
· Umjetnici nakon Platona su nastojali približiti umjetnost realnosti kako bi unaprijedili njen ontološki status.
· Danto nastoji ispitati jaz između imitacija i realnosti kako bi ispitao jaz između umjetnosti i života.
· Zadovoljstva koja pružaju imitacije pripadaju istom redu zadovoljstva što pružaju sanjarije, gdje je sanjaru jasno da ono u čemu uživa sanjarija i da se ne obmanjuje vjerujući da je to prava stvar.

· Odraženi objekti u umjetničkom djelu nisu (zbiljski) objekti.
· Platona je mučio moment deskriptivne lažnosti jer kao što je lažno vjerovanje zapravo vjerovanje, tako je i lažni umjetnički predmet zapravo predmet.
· Prema Nietzscheu, dionizijski su obredi bili prigode za orgije u kojima se nastojalo inhibirati razum kako bi se božanstvo moglo ponovno pokazati (reprezentirati). Tragedija predstavlja evoluciju takvih obreda jer se tragični junak razvio iz ranog nadomjeska bogojavljanja. Reprezentacija je u tom smislu nešto što stoji umjesto nečeg drugog.
· Danto razlikuje dva tipa pojavnosti: 1) pojavnost same stvari, 2) pojavnost suprotstavljena realnosti. Umjetnik je taj koji ima moć realnost učini ponovno prisutnom u nekom novom mediju.

· Prema Kantu, razlika između umjetnosti i stvarnosti očituje se jedino u vrsti stava prema predmetu, odnosno u psihičkoj distanci ili različitom odnošenu prema predmetima.
· Uvriježeno je mišljenje da se umjetnost približava stvarnosti kroz ostvarivanje što većeg stupnja realizma.
· Euripid je prema Nietzscheu bio zlikovac optužen da je pomoću razuma uništio tragediju. Euripid se vodio stavom „ništa nije lijepo što nije razumno“.
· Goodman smatra da ukoliko umjetnosti ima ikakvu funkciju, onda ju ona mora vršiti pomoću onog što nema zajedničko sa životom. Umjetnost može biti nešto samo u onoj mjeri u kojoj se odvaja od života. Prema Sokratu mimetička umjetnost promašuje kad uspijeva da bude slična životu. To je euripidovska dilema.
· Zadovoljstvo koje pruža oponašanje proizlazi iz znanja da se radi o oponašanju.
· Pojedini teoretičari zaključuju da je razlika između umjetnosti i stvarnosti samo stvar konvencije.

Sadržaj i uzrokovanje

· Borges je pišući Pierrea Menarda nastojao prikazati da je teško metafizički razlikovati kopiju od originala.
· Pjesme i umjetnička djela u tom kontekstu su analogna onome što Platon naziva formama. One su u neku ruku vječne. Publika se može smijati glumcu koji glumi Hamleta, ali ne i samom Hamletu.
· Schopenhauer je smatrao da je umjetnost djelo genija jer ona ponavlja i ponovno proizvodi vječne ideje shvaćene čistom kontemplacijom.

· Danto smatra da Menardovo djelo ne predstavlja ponavljanje Cervantesovog. To što dva djela liče jedno drugom ne znači da je umjetnik koji je stvorio jedno ponavljao umjetnika koji je stvorio drugo.
· Znanje da postoji razlika može proizvesti razliku u načinu na koji gledamo dva djela.
· Pozivajući se na Heinricha Wölfflina, Danto ističe da nije sve u svako vrijeme moguće, tj. da neka umjetnička djela nisu mogla biti ubačena u određena razdoblja povijesti umjetnosti.
· Danto smatra da čovjek mora internalizirati povijest umjetnosti kako bi ju pretvorio u neku vrstu iskaza.

Filozofija i umjetnost

· Descartes je otkrio neobičnu refleksivnu značajku misli: o čemu god mislio ja istovremeno doznajem nešto i o predmetu i o misli, tako da su ustrojstva predmeta što ih otkriva misao ujedno otkrića o ustrojstvima same misli.
· Umjetnost je u 20. stoljeću postala vlastitom filozofijom – filozofijom umjetnosti. Za Wittgensteina, filozofija je besmislica, ona je jalova, ne može se definirati, predstavlja krivu uporabu jezika i kao takva predstavlja ponor u besmisao. Umjetnost nije moguće niti potrebno definirati. Pojam umjetnosti isključuje kriterij umjetničkog djela pa stoga nije moguće formulirati neki skup dovoljnih i nužnih uvjeta kako bi se umjetničko djelo identificiralo. Danto kritizira Wittgensteina zbog previđanja ideje da možda postoje skupove (klasa obiteljskih sličnosti) koje još nismo u stanju logički dokučiti. Igre poimamo intuicijom. Istu stvar možemo činiti i s umjetničkim djelima.

· Umjetnost na isti način poimamo kako što je i Augustin poimao vrijeme.
· Svaka stvar može biti umjetničko djelo, no ne nužno.
· Imitacija je intencionalan pojam i ona može imitirati nešto što ne postoji, stoga nije relacijski pojam. Poezija, kao imitacija, oponaša, iako nije vezana uz stvarne entitete, dok povijesti, kao zrcalna slika, je relacijski vezana uz stvarne entitete. U tom je smislu za Aristotela poezija univerzalnija od povijesti.

· Imitacije su prijenosnici značenja. One to ostvaruju na dva načina: 1) kada su ekstenzije pojmova (denotiraju stvarne pojmove) i 2) kada su nulte ekstenzije (kada se ne referiraju ni na što). To je upravo razlika između Fregeova smisla (Sinn) i referencije (Bedeutung). Internalni smisao reprezentacije je sadržaj, a eksternalni denotacija.
· Antičke umjetničke forme (hijeroglifi, tragedija, kipovi) nastojale su reprezentirati kraljeve i bogove kako bi ih ponovno učinile prisutnima. Nakon raspada magijskih vjerovanja, ti su se kipovi počeli tumačiti kao puke reprezentacije bogova i kraljeva. Djela su u tom periodu doživjela preobražaj, u smislu da prestala označavati stvarnost i postala su suprotstavljena stvarnosti. Djela su prestala biti magijska utjelovljenja i postala su simboli. Kognitivna spoznaja razdvojenosti umjetnosti od stvarnosti odigrala se u antičkoj Grčkoj i Indiji. Filozofija je nastala u isto vrijeme kada i umjetnost.
· Prema Dantou, filozofija se javlja sa spoznajom stvarnosti (u odnosu na iluziju).
· Danto ističe da se umjetnička djela suprotstavljaju stvarnosti na isti način na koji to čine riječi; obje nešto označuju.
· Umjetnost je pripomogla stvaranju pojma stvarnosti (binarne opozicije).

Estetika i umjetničko djelo

· Prema teoriji Georgea Dickieja, umjetničko je djelo „kandidat za prosudbu“. To je jedini estetski uvjet. Dickie je zastupao institucijsku teoriju umjetnosti.
· Za postojanje dobra nije potrebna samo svijest, već i emocionalna svijesti jer je moral ugrađen u emocije.
· Osjetilno propitivanje neće pomoći u identificiranju umjetničkog djela. Spoznati da je nešto umjetničko djelo involvira obraćanje pažnje na svojstva koja nedostaju njegovom realnom analogonu (materijalnoj stvari). To je ontološko pitanje.

· Kognitivno osjetilo umjetnosti nije urođeno.
· Prema Dantou, estetski predmet nije vječno utvrđen platonički entitet jer su estetska svojstva djela odraz znanja promatrača (v. estetika recepcije i horizont očekivanja).
· Tumačenje djela se sastoji u određivanju odnosa između umjetničkog djela i njegova materijalnog analogona.

Tumačenje i identifikacija

· Tražiti neutralan opis znači vidjeti djelo kao stvar, dakle ne kao umjetničko djelo: pojmu umjetničkog djela analitički pripada to da mora postojati neko tumačenje.
· U umjetnosti svako novo tumačenje predstavlja kopernikansku revoluciju u tom smislu što svako tumačenje konstituira novo djelo (v. Derrida i dekonstrukcija).
· Tumačenje (T) predmeta (p) predstavlja umjetničko djelo: T(p) = D.
· Umjetnička identifikacija iziskuje od samosvjesnih subjekata dobrovoljni pristanak na doslovnu neistinu kako bi se ušlo u umjetnički svijet. Takva identifikacija može biti magijska, mitska, religijska i metaforička.
· Umjetnost ovisi o postojanju teorija.

Umjetnička djela i puke reprezentacije

· Umjetnička djela, u suprotnosti s reprezentacijama, koriste se reprezentacijskim sredstvima na način koji ne biva iscrpno opisan kad se iscrpno opiše ono što se reprezentira.
· Idealan stil predstavlja nulti stupanj pisma. Medij je staklo kroz koje mutno naziremo, on je metafizička mrena. Mediji su u platonizmu lokve u kojima se odražavaju one forme koje nismo u stanju zahvatiti neposredno. Medij je ono što stvarnost odvaja od umjetnosti.
· Ukoliko čovjek ne raspolaže pojmom umjetnosti, on ne može zamijetiti da se estetska svojstva umjetničkih djela razlikuju od estetskih svojstava njihovih materijalnih analogona.

Metafora, izraz i stil

· Umjetnost je izraz.
· Funkcija retorike kao prakse jest da slušaoce govora navede da zauzmu određen stav prema predmetu tog govora.
· Retoričar je vrijedan svoga imena samo ako navede svoje slušatelje na određenu emociju, a ne da samo kaže kako bi se oni trebali osjećati. Retoričari nastoji u slušateljima aktivirati određene mentalne procese. On se najčešće služi entimemima kao krnjim silogizmima kojima nedostaje premisa ili konkluzija. Slušatelji sami trebaju stvoriti konkluziju u svojim glavama. To dosta nalikuje sokratovskim dijalozima.

· Metafora je vrsta eliptičkog silogizma kojemu nedostaje srednji pojam i kao takva predstavlja entimematski zaključak.
· Retorika je intencionalna aktivnost za koju su sposobna samo bića određene vrste.
· Metaforičke činjenice su doslovno istinite kada se govori o mogućim svjetovima.
· Metafore utjelovljuju strukture kakve imaju i umjetnička djela. Svojstva samog načina reprezentiranja moraju igrati ulogu pri njihovu razumijevanju.
· Stil je čovjek sam: to je način na koji on predstavlja svijet – minus svijet. Čovjek je u tom kontekstu utjelovljenje riječi (kroz pisanje). Čovjek je u rukom pisanom tekstu utjelovljena riječ.
· Retorika se tiče odnosa između reprezentacije i publike, a stil odnosa između reprezentacije i njezina tvorca. Umjetnik uz to što prikazuje svijet, izražava samog sebe.

Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Filozofija