E. T. A. Hoffmann: Pješčuljak

Naslovna fotografija: Christina Heurig

Uvod

Pripovijetka Pješčuljak djelo je proizašlo iz pera njemačkog pravnika, skladatelja, karikaturista i naposljetku pripovjedača, Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna (1776. – 1822. g.). Hoffmann se u ranim godinama svojega života iskazao kao svestrani mladić koji se ujedno bavio i pisanjem i glazbom. Premda se za života nikada zapravo nije uspio afirmirati kao skladatelj, Hoffmann je svoj talent za umjetnički izražaj ostvario ponajprije na području književnosti. Sukladno životu neshvaćenoga romantičarskog genija, Hoffmannova literarna djela prožeta su tipičnim romantičarskim motivima, ali i morbidnim elementima, istančanim dekadentnim esteticizmom te iracionalnim i melankoličnim ozračjima u kojima se javlja esencija ironije.

U opusu Hoffmanovih literarnih djela ističu se roman Svjetonazori mačka Murra, zbirke pripovijedaka Đavolji eliksiri, Fantazije u Callotovoj maniri i Noćne zgode u kojoj je objavljenja pripovijetka Pješčuljak („Der Sandmann“), potom novelistička bajka Mali Zahces zvan Zinnober te pripovijetke Majstor Buha, Rođakov prozor na uglu i Neugodan gost.

Svoj život, Hoffmann je završio na tragičan način u 46. godini života uslijed posljedica dugotrajnoga i ekscesivnog konzumiranja alkohola. Utjecaj njegovih djela kasnije se očitovao i u djelima Hugoa, Baudelairea, Puškina, Dostojevskog i Edgara Allana Poea, a njemu u čast su također skladane opera Hoffmannove priče (1881. g.) Jacquesa Offenbacha i balet Coppélia (1870. g.) Lea Delibesa. Ovaj će se esej usmjeriti na analizu Hoffmannove pripovijetke Pješčuljak te njenog značaja i doprinosa svjetskoj književnosti.

1. „Der Sandmann“ u kontekstu romantizma

Pripovijetka Pješčuljak priča je o emocionalno nestabilnom mladiću Nathanaelu koji, pod utjecajem traumatičnih iskustava iz djetinjstva, nastoji osvetiti svojega voljenog oca za čiju smrt krivi, njemu repulzivnog, odvjetnika Coppeliusa. Nathanael uviđa da je Pješčuljak, čudovište iz njegovih dječjih noćnih mora, zapravo sam Coppelius. Iako Coppelius kasnije nestaje iz njegovog života, pojava optičara Giuseppea Coppole Nathanaelu se pričinja kao manifestacija đavoljeg odvjetnika. U međuvremenu se razotkriva da je Olimpija, djevojka u koju je Nathanael bivao zaljubljen, zapravo lutka koju je projektirao genijalni inženjer Spalanzani. Nakon neugodnih iskustava i teških razočaranja, Nathanael se ipak vraća svojoj staroj ljubavi, Clari, s kojom nastoji započeti zajednički život, no zbog nesvjesnih trauma i sablasti koje ga more, život okončava na tragičan način bacivši se sa zvonika.

Ovaj iznimno kratak, ali sadržajan rezime, omogućit će nam da bolje sagledamo kontekst u kojemu je nastala ova pripovijetka. Sama radnja započinje mnogo kasnije od kronološkog početka fabule, i to u vremenu kada je Nathanael već odrastao mladić. Nathanael šalje pisma Lotharu, Clarinom bratu, u kojem mu se povjerava o svojim traumama i osjećajima. Uvjetno rečeno, prva polovica pripovijetke sastavljena je od tri pisma koja svojim oblikom neodoljivo podsjećaju na Goetheov epistolarni roman Patnje mladog Werthera, formu pisanja tipičnu za europski, tj. njemački romantizam.

U kontekstu europskog romantizma, od velike je važnosti spomenuti poetiku koju razvija Friedrich Schlegel. Hoffmannov Pješčuljak prepun je grotesknoga, začudnoga i imaginarnog koje kreiraju fantastičan ambijent njegove priče. Hoffmann dosljedno prati Schlegelovu romantičarsku poetiku, prema kojoj romantički tekst nije samo prikaz subjekta i svijeta u kojemu se on kreće, nego je ujedno i teorijsko razmišljanje o strukturi i funkciji književne imaginacije. Umjetnikov zakon je vlastiti i jedini zakon, oslobođen etike, ideologije i teologije. Ono što je Schlegel naglašavao, a Hoffmann vješto inkorporirao u svoja djela jest nerazrješiv sukob između bezuvjetnoga i uvjetovanoga.

Imajući potonje na umu, ironija, kao formalni književni postupak, nameće se kao književno načelo, kao posrednik između fascinacije i refleksije, onoga prikazanoga i onog koji prikazuje, kao moćno sredstvo samokritike i kao portal u dvosmislenost interpretacija, tj. pluralizam konotativnih značenja. Tema ludila i fascinacije zlom, koje su prisutne u Hoffmannovoj pripovijetci, odgovaraju Schlegelovoj tezi prema kojoj je ono nerazumljivo i kaotično, zapravo životna sila koja bi postala ugroženom kada bi ju razum razotkrio.

Umjetno stvoren autoreferencijalni znakovni sustav prožet fantastičnim motivima i romantičarski buntovnik, Nathanael, dosljedno oblikovan prema načelima poetike iz razdoblja Sturm und Dranga, majstorski su sjedinjeni u pripovijetci u kojoj se Hoffmann dokazao kao vrhunski estetičar i virtuozni gospodar ironije.

2. Freudovo tumačenje Pješčuljka i efekt jeze u književnosti

Pripovijetka Pješčuljak izazvala je i interes najpoznatijeg psihoanalitičara, Sigmunda Freuda, koji je 1919. godine objavio svoj esej pod nazivom Das Unheimliche, kod nas prevedenog pod nazivom Pojam jeze u književnosti i psihologiji. Ovaj esej ubraja se u ponajbolje studije iz estetike, likovne umjetnosti i književnosti unutar Freudova literarnog opusa.

Središnja tema ovoga rada je jeza, odnosno pojam jezovitoga kao svojevrsnog psihičkog fenomena. Na samome početku svog eseja, Freud analizira i nastoji definirati pojmove heimliche i unheimliche, pojmove koji se smatraju jednima od najneprevodljivijih njemačkih riječi. Ukratko, heimliche je dvoznačna riječ koja se istodobno odnosi na ono što je blisko i ugodno, ali i na ono što je skriveno i zatajeno, dok je unheimliche zapravo podskup riječi heimliche koji označava ono što je trebalo ostati tajnim, zatajenim, skrivenim, a izišlo je na vidjelo.

Freud na koncu konstatira kako je unheimliche nedvojbeno ono što pripada strašnome, onome što izaziva strah, grozu i užas te da se ta riječ ne koristi uvijek u smislu koji se može strogo odrediti. U tom kontekstu, najbliža hrvatska riječ analogna tome pojmu bila bi jeza.

No, kakve to sve veze ima s književnošću? Freud nastoji jasno definirati unheimliche kako bi izgradio čvrstu podlogu na temelju koje bi mogao početi graditi svoju psihoanalitičku teoriju o jezivome, o sablasnome, o onome što se smatra grotesknim i uznemirujućim u književnosti. Freud uzima Hoffmannovog Pješčuljka kao interesantan predmet analize. Iako se današnjem čitatelju motivi jeze u toj pripovijetci mogu činiti banalnim i gotovo smiješnim, u vremenu kada Hoffmann stvara, motiv čudovišta koje čupa oči djeci te frigidna djevojka za koju se kasnije saznaje da je neživa lutka, činili su se iznimno nelagodnima za tadašnju romantičarsku čitalačku publiku.

Freud uviđa, prema zapažanjima njemačkog psihijatra Ernsta Jentscha, kako se jedan od najsigurnijih umjetničkih zahvata za izazivanje blagih stravičnih dojmova zasniva na tome da se čitatelja ostavi u neizvjesnosti da li pred sobom ima osobu u nekom određenom obličju ili pak automat, i to na način da se ta neizvjesnost ne pojavljuje izravno u žarištu čitateljeve pozornosti. Freud analizira Pješčuljka kao san te utvrđuje kako je Nathanaelov strah od Pješčuljka zapravo dječji strah od povrede ili gubitka očiju, koji je u srži kompenzacija za strah od kastracije.

Freud se pita zašto je strah za oči najtješnje povezan s očevom smrti te zašto se Pješčuljak uvijek pojavljuje kao remetilac ljubavi. Pješčuljak je taj koji nesretna studenta razdvaja od njegove zaručnice i njezina brata koji mu je najbolji prijatelj, on uništava drugi objekt njegove ljubavi, prelijepu lutku Olimpiju, a njega sama, u trenutku kada mu već neposredno predstoji sjedinjene s Clarom koju je iznova zadobio, nagoni na samoubojstvo. Freud dijagnosticira kako je Nathanael supstituirao Pješčuljka s ocem kojega se boji i od kojega očekuje kastraciju. Iz te ključne činjenice proizlazi sva Pješčuljkova jezovitost.

Psihoanalitičkim se tumačenjem da utvrditi kako je Olimpija zapravo materijalizacija Nathanaelovog femininog stava prema ocu u djetinjstvu te kako on ključne muške figure u svome životu shvaća kroz dvije binarne opreke a to su Coppelius, kao zli otac i Otac, kao dobri otac, čiji će se odnos preslikati i na Spalanzanija i Coppolu.

Freud tumači Olimpiju kao kompleks koji se odvojio od Nathanaela i koji mu se obznanjuje kao osoba. Obuzetost tim kompleksom iznalazi svoj izraz u besmislenoj i prisilnoj ljubavi prema Olimpiji, što je zapravo oblik narcisoidne ljubavi. Zbog kompleksa kastracije, on je fiksiran na oca i postaje nesposoban za ljubav prema ženi. Freud naposljetku zaokružuje svoje tumačenje činjenicom kako je sâm autor, Hoffmann, bio dijete iz nesretne obitelji koju je njegov otac rano napustio. U tom smislu, Pješčuljak je svojevrsna manifestacija njegove životne priče.

Za kraj, Freud ustvrđuje kako neživo kada „pretjera“ u sličnosti sa živim postaje jezivo. Imajući na umu prethodnu tezu, Freud napominje kako nas analiza jeze dovodi do starog svjetonazora, animizma, svijeta ispunjenog duhovima, narcističkog precjenjivanja vlastitih duševnih procesa, svemoći misli i magijskih tehnika. Unheimliche je nešto što je odavna znano psihičkom životu ali se uslijed procesa potiskivanja otuđilo. Piščevo je stoga najmoćnije sredstvo da ne dopušta odgonetavanje pretpostavki koje je odabrao za svijet koji je stvorio, ili pak da do kraja vješto i lukavo izbjegava takvo presudno objašnjenje. Kao zaključak nameće se misao Jacquesa Derride: „moć da se vidi, a ne bude viđen, najviša je insignija moći“.

Zaključak

Premda tekstualnim obujmom skromno, no sadržajnim izrazito bogato, Pješčuljak je pripovijetka napisana u tradiciji crne umjetničke romantičarske bajke. Ovaj spoj mitologije i psihopatologije originalna je simbolička matrica u kojoj se očituje mnoštvo manifestnih i latentnih misli. U kontekstu psihoanalitičke kritike, Freudov redukcionizam kojim tumači Pješčuljka istodobno se može pokazati intrigantnim i pronicljivim pristupom ali i neopravdanim, pogotovo za rane ruske formaliste i pojedine strukturaliste kojima se ne bi svidjelo traženje objašnjena djela kroz autorovu psihologiju i prošlost. S obzirom na tematiku koju obrađuje, motive koje inkorporira i stilske postupke kojima se služi, Pješčuljak E. T. A. Hoffmanna bez ikakvih sumnji možemo smatrati pravim klasikom svjetske književnosti.

Literatura

1. Hoffmann, E. T. A. (2009). Pješčuljak. Zagreb: Scarabeus-naklada
2. Bobinac, M. (2012). Uvod u romantizam. Zagreb: Leykam International, d.o.o
3. Freud, S. (2010). Pojam jeze u književnosti i psihologiji. Zagreb: Scarabeus-naklada