Naslovna fotografija: autumnicity


Psihoanalitičko tumačenje Hamleta

seminarski rad

© Franjo Pešut i olovka.com.hr, 2020. Sva prava pridržana.

Uvod

William Shakespeare (1564. – 23. travnja 1616.), rođen u Stratford na Avonu, najpoznatiji je engleski književnik, a bez sumnje i jedan od najpoznatijih književnika cjelokupne svjetske književnosti. Premda se o njegovom osobnom životu malo zna, pored činjenice što je bio kazališni glumac, redatelj, dramaturg i pjesnik, Shakespeareova djela svojom popularnošću govore sama za sebe. Ona su i danas predmeti inspiracije mnogih književnika, ali i opće čitalačke publike čiji interes pobuđuje Shakespeareova ingenioznosti i majstorstvo književnog izraza. Daske londonskog kazališta Globe bile su svjedocima mnogih Shakespeareovih remek-djela, kao što su drame Romeo i Julija, Otelo, Kralj Lear, Macbeth, Koriolan, Julije Cezar, San ivanjske noći i mnogih drugih. Međutim, djelo koje i dan-danas plijeni pažnju mnogih psihologa, filologa, književnih kritičara i interpretatora, priča o mladom princu koji je zgrožen očevim ubojstvom i majčinim preljubom, koji se dvoumi između osvete i bijega od stvarnosti, dakako jest Hamlet. Ono na što će se ovaj rad primarno fokusirati biti će psihološka interpretacija drame i razrada njenih najbitnijih značajki.

1. Hamlet kao drama

Hamlet nastaje u kazalištu bliskom korijenima drame. Kao pravi moderni komad, on je također i jako star komad koji nasljeđuje veliku dramsku tradiciju u svojoj cjelini. Prije svega, to je elizabetinska tragedija u pet činova pisana blank versom, točnije jampski pentametrom bez rime, prvi put izvedena 1602. godine u Londonu.

Hamlet, usprkos svojoj vitalnosti ostaje nerazumljiv, te je stoga svojevrstan umjetnički neuspjeh. Tako primjerice, J. M. Robertson i T. S. Eliot, u svojim radovima upućuju na problem nejedinstvenosti i intelektualne nedosljednosti unutar tragedije. Njihovo nastojanje da Hamleta svedu na razumske termine ostaje nedovršeno, te stoga dramu doživljavaju zbrkanom, bezobličnom i neuspjelom. Dover Wilson objašnjava Hamleta kao čovjeka koji je izgubio prijestolje, a time i društvenu, javnu osobnost. Wilson poistovjećuje Hamleta s Elektrom i duhom Polinika, kao karaktere koji ne nalaze mir zbog narušenog društvenog poretka. On smatra kako je gubitak prijestolja, za mnoge elizabetance, bio dovoljan razlog Hamletovog očajavanja.

Elizabetinski „dvostruki zaplet“ prema mnogim je dramaturzima, nešto više od sredstva za odmaranje publike. Sporedni zapleti u Hamletu bitni su dijelovi cjelokupne kompozicije. U prilog tomu idu međusobni odnosi Hamleta, Klaudija, Polonija, Laerta, Ofelije, Gertrude i drugih likova. Sve ličnosti u drami djeluju u tajnosti, posredno i s uzajamnim nepovjerenjem. Hamlet čak preispituje i iskaze Duha. Ono što Francis Fergusson ističe jest netočnost psihološkog tumačenja drame i pukog svođenja njenog značaja na edipovski kompleks. Drama je prožeta moralnim i emotivnim sadržajima u kojima su religija, kultura i tradicionalne etičke vrijednosti stavljene na kušnju.

Hamletov, pa tako i Shakespeareov genij, očituje se u trećem činu drame kada Hamlet uprizoruje predstavu o bratoubojstvu pred svim članovima danskog dvora. Ta predstava u predstavi, metateatar, slika je danskog mikrokozmosa i „đavoljeg prokletstva“ koje razdire dansko društvo. Tako Caroline Spurgeon utvrđuje kako je radnja drame „cilj da se otkrije i razori skriveni čir koji razdire život Danske“. Pošto je taj izvor skriven i mističan, radnja drame je pretežito pasivnog karaktera. Spurgeon uspoređuje Hamleta s Višnjikom, te ga identificira kao „kolektivni patos“, s vremena na vrijeme prekidan grčevitim pokretima jedne ili dviju ličnosti.

2. Psihoanalitičko tumačenje Hamleta

Jedno od najznačajnijih psihoanalitičkih tumačenja Hamleta jest svakako ono Sigmunda Freuda. On nalazi usku povezanost između Hamleta i Kralja Edipa, te ga shvaća kao potisnutog i zakašnjelog Edipa. Freud Hamleta shvaća kao prvu modernu dramu koja obrađuje temu u kojoj jedan normalan čovjek postaje neurotik zbog životne situacije s kojom se suočio. Mnogi književni kritičari ocijenili su Hamleta kao pasivnog melankolika koji oklijeva djelovati. Francuski psihoanalitičar, Jacques Lacan, u potpunosti će podupirati stav Freuda da Hamlet itekako djeluje, te da on nije isključivo pasivan, neodlučan i melankoličan lik. Freud kao primjer daje ubojstvo Polonija, izazvano snažnim emocijama i plansko slanje u smrt Rosencrantza i Guildensterna.

Freudov nastavljač, Ernest Jones, postavlja jednu od najutjecajnijih interpretacija Hamletova lika. Njegova analiza jedna je od najeksplicitnijih, ali i najreduktivnijih. Jones dijagnosticira Hamleta kao čovjeka koji pati od Edipovog kompleksa i koji je u svojoj dubini duboko rastrgan i mučen tim sukobom. Na štetu samoga djela, ta je interpretacija uvelike utjecala na novije filmske i kazališne izvedbe Hamleta. Tako je pod Jonesov utjecaj potpao i Laurence Olivier koji u vlastitoj filmskoj izvedbi Hamleta, protagonista drame prikazuje kao mučenika Edipovog kompleksa koji utiskuje strastvene poljupce u majčina usta za vrijeme susreta u ložnici.

Harold Bloom upućuje kritiku prema Freudovoj analizi Hamleta, smatrajući kako je Shakespeare pravi izumitelj psihoanalize, dok ju je Freud samo kodificirao. Bloom smatra kako Hamlet nije imao Edipov kompleks, već da je Freud imao Hamletov kompleks. Bloom smatra kako je šamanizam prethodio psihoanalizi te da će je on također i nadživjeti. Shakespeare je, kao pojava u odnosu na Freuda, transcendentalna vrst psihoanalize.

T. S. Eliot u svojim esejima upućuje kako su kritičari rijetko primjećivali da je Hamlet kao kazališni komad primarni, a Hamlet kao lik sekundarni problem. Eliot ističe kako je Hamlet nataložen prethodnim slojevima kao što su Španjolske tragedije Thomasa Kyda i priče Françoisa de Belleforesta. On naglašava kako je temeljni motiv „pra-Hamleta“ bila osveta, te da Shakespeare u svojoj drami upućuje na nešto što je važnije od osvete, a to je odgađanje osvete, koje ostaje neobjašnjeno. Eliot smatra kako nepostojani Hamletov karakter, ponavljanje fraza i igre riječima nisu dio smišljenog plana o pretvaranju, već jedan oblik emocionalnog olakšanja. On smatra da je riječ o komičnim ispadima emocije koja ne nalazi oduška u djelovanju.

Psihoanalitičar Donald W. Winnicott smatra kako Hamlet nema unutarnji sukob vezan uz incestne želje, već da on nije u mogućnosti služiti se alternativnim načinom bivanja. Winnicott nadalje razrađuje kako se Hamlet nalazi u strašnoj neodlučnosti, za koje nema rješenja, upravo zbog disocijacije koja je uzela maha kao obrambeni mehanizam. Svojim pitanjem „biti ili ne biti?“ Hamlet pokušava pronaći put kako ostvariti alternativne načine bivanja.

Francuski filozof Jacques Derrida primijetit će da Hamlet ne proklinje toliko iskvarenost vremena koliko sudbinu koja je njega, Hamleta, „predodredila da u zglobove vrati iščašeno vrijeme“. Hamlet tako proklinje samoga sebe jer je on stvoren i rođen s ciljem da vrijeme vrati na pravi put, da ispravi pogrešku povijesti. Hamletu dopada zadatak razrješenja nagomilanih generacijskih nesvjesnih sukoba. Antipsihijatrija, u tome slučaju, nazvati će ga „žrtvenim jarcem“.

M. D. Faber upućuje na to kako je početna Hamletova koncepcija idealizirana slika roditelja, no nakon Gertrudina vjenčanja s Klaudijem, on biva doveden u nemoguć položaj. Separacija tako za Hamleta predstavlja temeljni problem, a loši unutarnji objekti stvaraju u Hamletu gađenje, te naposljetku i želju za smrću. Faber napominje kako je prizor u ložnici upravo Hamletov pokušaj da Gertrudu „ponovno promijeni u dobar objekt“, međutim, ta će se reintegracija odviti tek u trenutku smrti. Hamlet stoga traži druge oblike identiteta, pitajući se da li on može „biti ili ne biti?“.

U određenom smislu, u pogledu nesvjesnoga, možemo kazati kako se Hamlet bori sa kompleksom titana u sebi. On ne želi nositi svijet na svojim leđima, on pokušava uvjeriti sebe da on ne mora biti onaj koji će sve morati popraviti, on odugovlači, Hamlet ne želi biti Atlas, međutim, naposljetku, on je prisiljen prihvatiti svoju sudbinu.

Debra Bergoffen u svojoj analizi Hamleta ističe kako Gertrudino odbijanje da žaluje dovodi do pojave Duha i njegova nemogućeg zahtjeva koji prisiljava sina da učini ono što majka neće učiniti, a to je legitimacija oca. Hamlet je zapravo užasnut majčinim ponašanjem, tim „ne-žalovanjem“, te on stoga preuzima njenu manjkavost žalovanja na sebe čime dvostruko žaluje – i za sebe i za majku. Prizor u ložnici, smatra Bergoffenova, jest pokušaj „očinskog“ obraćanja sina prema majci, govorom mrtvog oca, Duha, koji sugerira svojoj ženi da se suzdrži, da prihvati vrlinu i da očuva dostojanstvo. Duh je tako svojevrsna sablast. Hamlet potiskuje traumatske osjećaje izazvane očevom smrću, on žaluje, njegova melankolija potiče njegov intelekt, ali upravo ti, snažno potisnuti osjećaji oslobađaju sablast, Duha. Duh je, prema nekim psihoanalitičarima, Hamletova halucinacija, on je utjelovljenje očeve idealizirane slike koja je ujedno i sama Hamletova savjest.

Zaključak

Hamletova fragmentarnost čini tragediju fascinantnom. Hamlet je rascijepljen između odlučivanja kada da vjeruje emocijama i intuiciji, a kada da vjeruje razumu i logici. No, prije svega, on je vrlo moralan lik, renesansni čovjek koji posjeduje vjeru u razum i odanost društvenim vrijednostima. Za razliku od Ofelije, čija sudbina fatalno završava zbog izostanka eksternih izvora legitimacije njenog postojanja, Hamlet je čovjek odan svojim načelima i iz njih crpi snagu. Shakespeare je kroz ovo djelo možda prvi predočio modernu egzistencijalnu krizu identiteta.

Portretirajući „modernog melankolika“, Hamlet je prijelazni oblik među epohama, on je istodobno zadnji odjek srednjovjekovne tradicije, ali i početak nove civilizacijske epohe koja će sa sobom donijeti realizam, modernizam, industrijsku revoluciju i tehnološki napredak. U svakom slučaju, u svojevrsnom kontekstu, Shakespeare je uspio transcendentirati Hamleta u djelo koje zasigurno više nikada neće biti nadmašeno.

Literatura

  1. Fergusson, F. (1979). Pojam pozorišta. Beograd: Nolit.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za maturu. Zagreb: Element, d.o.o.
  3. Matijašević, Ž. (2012). Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde. Zagreb: Leykam international, d.o.o.
  4. Shakespeare, W. (1996). Hamlet. Zagreb: SysPrint.
  5. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Zagreb: Golden marketing.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Istaknuto

    Istaknuto

    Molière: Škrtac

    Naslovna fotografija: L’avare, 1980. Moliere: Škrtac Analiza književnog djela Opće odrednice djela A. Pravilo vjerodostojnosti: ...