Rasprave

Homoseksualnost i narcizam: Dvije strane istog fenomena?

Napomena: Stavovi izneseni u ovome članku predstavljaju subjektivno mišljenje autora ovoga teksta, te ne predstavljaju službeni stav portala olovka.com.hr prema diskutiranoj temi.

Posljednjih se godina u javnom, političkom i medijskom prostoru mnogo raspravlja o homoseksulanosti i emancipaciji istospolnih osoba u suvremenim demokratskim društvima. Međutim, to je ponajprije političko pitanje kojim se ovaj tekst ne namjerava baviti. U ovom članku raspravljati će se o psihološkim dimenzijama homoseksualnosti, posebice o njezinom odnosu s narcizmom kao određenom crtom ličnosti. Autor ovog teksta smatra kako su homoseksualnost i narcizam inherentno dva međusobno povezana fenomena, te kao takvi zajedno čine jedan širi psihološki kompleks.

Primordijalna djetetova seksualnost

Prema psihodinamskoj teoriji Sigmunda Freuda, homoseksualnost se može smatrati devijacijom razvoja ličnosti muškog djeteta uslijed neprevladavanja Edipovog kompleksa. Prema Freudu, dijete u najranijim godinama, pa čak i mjesecima svog života, prolazi kroz tri faze psihološkog razvoja: oralnu, analnu i faličku fazu (uz koju je vezan i Edipov kompleks). Iako ostaje upitnim je li Freud bio u pravu u vezi postojanja prvih dviju faza, neosporna je činjenica da je Freud otkrićem Edipovog kompleksa doista uspio, (ako ništa onda barem djelomično) otkriti pojedine tajne ljudskog psihičkog aparata.

Dijete u najranijoj dobi ne poima sebe kao subjekt

Freudova psihoanaliza kreće s pretpostavkom da dijete u najranijim fazama svoga života uopće ne diferencira svoje Ja (identitet, osobnost) od drugih (bilo materijalnih, bilo bioloških) objekata u svojoj okolini, te cijeli svijet vidi kao dio, odnosno ekstenziju samoga sebe. Iz toga proizlazi da je novorođenče iznimno sebično, te sve što postoji u njegovoj okolini nastoji iskoristiti kako bi zadovoljilo vlastite potrebe. Međutim, reći da je dijete u najranijim fazama svoga života etički izopačeno je zapravo besmisleno. Dijete se u tom periodu još uopće ne zna služiti ljudskim jezikom – ono je za njega u potpunosti nepoznanica. Etika je u tom smislu apstrakcija višeg reda, nešto što će tek kasnije postati relevantnim za djetetov svakodnevni život.

No vratimo se nazad na pitanje sebičnosti. Dijete je u prvim mjesecima izrazito sebično, ili mogli bismo reći egoistično, iz prostog razloga što je bespomoćno i zahtjeva pomoć svojih roditelja kako bi preživjelo. Majka u ovome slučaju za dijete predstavlja apsolutni izvor ljubavi, hrane (majčino mlijeko) i brige, dok je otac još uvijek nepoznat kao roditeljska figura, ali i psihički objekt. Prema Freudu, dijete također gaji i incestuozne (seksualne) želje prema svojoj majci jer prema njoj usmjerava svu svoju libidinalnu energiju. Međutim, ova tvrdnja, premda vrlo kontroverzna, nikako se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Naime, Freud ne smatra eksplicitno da dijete želi imati spolni čin sa svojom majkom, već naprosto napominje kako dijete prema svojoj majci usmjerava seksualnu žudnju uslijed činjenice što još uvijek ne zna kanalizirati svoju nerazvijenu seksualnost. Budući da je za dijete cijeli svijet Ja, pa tako i majka, mogli bismo reći kako dijete zapravo nije incestuozno samo po sebi, već je autoerotično.

Edipov kompleks za dijete predstavlja prvi, pa možda i najveći izazov, unutar procesa odrastanja. U ovome slučaju odlučujuću ulogu igra otac, koji za cilj ima uvesti dijete u ono što drugi pionir moderne psihoanalize, Jacques Lacan, naziva registar simboličkog. Samom činjenicom što postoji, otac se djetetu nameće kao autoritet te u njegov psihološki registar uvodi instituciju tabua, odnosno zabrane incestualnih želja prema majci. Na taj način otac trajno uskraćuje djetetu pristup majci, te ga prisiljava da počne usmjeravati svoju seksualnu energiju (žudnju) prema drugim objektima koji postoje van trokuta otac-majka-dijete. Premda traumatično, iskustvo uspostave tabua i uništenje Edipovog kompleksa za dijete je iznimno produktivno, budući da se od tog trenutka počinje razvijati kao zdravo i prokreacijski orijentirano ljudsko biće.

Očev neuspjeh i homoseksualnost

Ako je suditi po Freudovoj psihodinamskoj teoriji ličnosti, onda se očev neuspjeh nametanja autoriteta svome djetetu može shvatiti kao preduvjet razvoja homoseksualnosti. U tom smislu, može se reći da je homoseksualnost zapravo artificijelna tvorevina, budući da se razvija iz dinamike odnosa oca, majke i djeteta, a ne iz nekog dubinski usađenog biološkog instinkta.

Iako mnogi analitičari smatraju kako se Freudova psihoadinamska teorija ličnosti ne može primijeniti na žensku djecu (budući da se Freud gotovo isključivo bavio psihopatologijom muškaraca), iskustvo nam govori da zapravo ista načela koja vrijede za dinamiku odnosa muškog djeteta s njegovim roditeljima, zapravo vrijede i za žensku djecu. Pojedina empirijska istraživanja pokazuju kako većina homoseksualnih osoba (bilo muških, bilo ženskih) dolazi iz obitelji u kojima su djecu odgajale samohrane majke, ili pak iz obitelji u kojima je majka bila autoritarniji roditelj od oca. Međutim, o sociološkim uzrocima i implikacijama homoseksulanosti bi se dao napisati čitavi novi esej, što u ovome trenutku nije moguće.

No vratimo se nazad na očev neuspjeh i na to što on zapravo znači. Ukoliko otac ne uskrati svome djetetu pristup majci, dijete će nastaviti usmjeravati svoju seksualnost prema njoj. Dakle, otac se može shvatiti kao svojevrsni skretničar – on je zadužen za usmjeravanje djetetove libidinalne energije. Razvijanjem seksualnosti prema majci, dijete će nastaviti afirmirati žudnju koja je u suštini incestuozna, te koja je u širem društvenom kontekstu (posebice u patrijarhalnome) nepoželjna – djelomično zbog toga što je tabu, djelomično zbog toga što vodi genetskoj izopačenosti. Ovdje treba naglasiti da je dijete i dalje heteroseksualno (barem kada je riječ o muškoj djeci), iako seksualno izopačeno, izuzev ženske djece koja u ovoj fazi već postaju homoseksualna (kćer želi imati spolni čin sa svojom majkom).

Glavno pitanje koje se u ovom kontekstu nameće jest kako se homoseksualnost može razviti iz djetetove želje da ima snošaj s vlastitom majkom? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, ponovo se moramo vratiti na početak. Kao što smo već spomenuli u jednom od prijašnjih odlomaka, dijete per se nije zapravo ni heteroseksualno, ni homoseksualno, već je autoerotično. Ono inicijalno usmjerava svu svoju seksualnu energiju na sebe, pa tek onda na majku, i to iz razloga što majku poima kao dio svoga Ja (jer svijet = Ja). Drugim riječima, neuspjeh oca da pomogne svome djetetu prevladati Edipov kompleks zapravo omogućuje djetetu da nesvjesno razvija svoju autoerotičnost. Homoseksualnost se na taj način zapravo razvija kao posljedica nemogućnosti ostvarivanja seksualnog zadovoljstva, jer je za snošaj uvijek potrebno dvoje. Homoseksualac svoju majku nikada ne gleda kao žensko biće s vlastitom seksualnosti, već kao ekstenziju vlastitoga Ja. Budući da majka najčešće nije voljna pristati na spolni čin s vlastitim djetetom, homoseksualac u vanjskome svijetu počinje tražiti nekoga sličnome sebi tko će ga seksualno zadovoljiti. Drugim riječima, homoseksualac uvijek želi imati snošaj sa samim sobom, što je pak inherento vezano uz problematiku narczima.

Narcizam i homoseksualnost

Budući da smo u prethodnom odjeljku dekonstruirali proces razvoja homoseksulanosti u skladu s Freudovom psihodinamskom teorijom ličnosti, vratimo se sada na pitanje povezanosti narcizma i homoseksulanosti. Prije nego što se upustimo u ispitavanje odnosa između ovih dvaju pojmova, prvo je potrebno definirati što je to uopće narcizam.

Narcis, Caravaggio

Narcizam se može definirati kao samoljublje, ili strukturni poremećaj ličnosti kojeg karakterizira pretjerano obožavanje vlastite osobnosti, pomiješano s bahatim ponašanjem i nedostatkom razumijevanja za druge ljude. Na sociološkom planu, narcizam se može manifestirati kao snobizam i elitizam, ili pak kao pretjerana opsjednutost vlastitim socijalnim statusom. Kada govorimo o razlici između egoizma i narcizma potrebno je istaknuti jednu supstancijanu razliku. Svaki narcis je egoist, no nije i svaki egoist narcis. I egoist i narcis su obojica usmjerni na vlastiti probitak, međutim, narcis patološki obožava samog sebe, dok egoist zanemaruje potrebe drugih kako bi ostvario nekakav cilj. Egoist je počesto u stanju vidjeti situaciju iz perspektive druge osobe, dok narcis to nije, te nema nikakvu empatiju prema drugoj osobi.

Kada govorimo o odnosu homoseksualnosti i narcizma, onda možemo uočiti jednu vrlo bitnu stvar – oba psihička fenomena su direktno usmjerena na Ego ili Ja psihičkog subjekta. Narcisoidnost je usmjerena na obožavanje samoga sebe, dok je homoseksulanost u suštini modificirana varijanta autoerotičnosti koja pokušava putem seksualnog čina s osobom istog spola priskribiti subjektu seksualno zadovoljstvo. Budući da je homoseksualnost autoerotična, tj. ona je čisto samoljublje, onda je ona kao takva zapravo i narcisoidna. Drugim riječima, i homoseksulanosti i narcizam proizlaze iz usmjerenosti libidinalne energije psihičkog subjekta na samoga sebe, te kao takvi čine dio jednog šireg psihološkog kompleksa. Problem imenovanja tog kompleksa je u ovome trenutku u potpunosti nebitan, no ono što je bitno naglasiti jest to da su homoseksualnost i narcizam istovjetni, te da je zapravo homoseksualnost na neki način preduvjet da bi se narcizam u pojedinca uopće razvio.

Drugim riječima, homoseksulanost i narcizam mogu se promatrati kao dvije strane istoga fenomena. Žudnja za spolnim činom s osobom istoga spola zapravo se može promatrati kao manifestacija patološke opsjednutosti vlastitim Ja. I homoseksualac i narcis preopetrećeni su vlastitim osjećajima i slikom o sebi, međutim, za razliku od egoista, ta je slika predmet beskonačnog obožavanja. Muškarac koji je homoseksualac patološki je opsjednut vlastitim falusom, te je u vječitoj potrazi za muškom ili ženskom osobom s “jednako moćnim” falusom koji bi ga mogao zadovoljiti. S druge pak strane, žena koja je homoseksualka ima snažnu averziju prema falusu, te kroz štovanje maternice zapravo potvrđuje vlastito narcisoidno obožavanje vlastitoga tijela i ženske osobnosti. Ključan čimbenik svake homoseksualnosti je, dakle, narcisoidnost. Svijet je i za homoseksualca i za narcisa podređen njegovom Ja, a to iskrivljeno tumačenje zbilje proizlazi iz neuspjele separacije djeteta od majke tijekom najranijih godina njegovog života.

Psihološke i društvene implikacije odnosa homoseksualnosti i narcizma

Ako je suditi po zaključcima koje smo dosad iznijeli u ovoj raspravi, onda je moguće izvesti nekoliko bitnih teza o utjecaju homoseksualnosti i narcizma na svakodnevni život pojedinca koji posjeduje ove dvije crte ličnosti. Homoseksualac je sam po sebi narcisoidan jer gaji ljubav prema samome sebi, te seksualno zadovoljstvo pronalazi u spolnim činovima s osobama istoga spola budući da u njima traži nekog tko je njegova slika i prilika. Ono što homoseksualca razlikuje od heteroseksualca jest to što svoju primordijalnu autoerotičnost (koja se neposredno manifestira kao edipska ljubav prema majci) u najranijim fazama svojega života nije bio u stanju kanalizirati prema objektima izvan trijade otac-majka-dijete, uslijed neuspjeha oca da mu se nametne kao autoritet i uvede ga u registar simboličkog. Iz tog razloga homoseksualac je osoba čija je seksualnost zapela u infantilnoj fazi razvoja, te koja u svojim seksualnim vezama uvijek nastoji realizirati svoju nesvjesnu autoerotičnu seksualnost.

Na podsvjesnoj razini, mogli bismo reći kako svaki homoseksualac stremi povratku u majčinu maternicu. Kompromisi za takve ljude ne postoje. Svijet je za narcisoidnog homoseksualca ekstenzija njegovog Ja, prostor koji je podređen njegovom Egu i od kojeg narcis očekuje da ga obožava. Bilo da je to sekret, izmet, govor, ili bilo kakvo fizičko djelo, narcis od svijeta očekuje da će obožavati svaku njegovu radnju, kao što je i njegova majka obožavala svaki njegov pokret ili fizičku radnju u njegovim najranijim danima života.

Na sociopsihološkom planu svaki narcis-homoseksualac osuđen je na vječitu depresiju i nezadovoljstvo vlastitim životom. To, međutim, suštinski ne proizlazi samo iz nekompatibilnosti homoseksualnosti s patrijarhalnim heteroseksualnim društvom, već s činjenicom što narcis-homoseksualac nikada u svojem životu nema priliku u potpunosti realizirati svoju nesvjesnu autoerotičnu ljubav prema samome sebi. Za potpunu afirmaciju Ja uvijek je potreban Drugi. Narcis-homoseksualac može beskonačno voljeti i obožavati samoga sebe, međutim, to za njega nije dovoljno. Afirmacija od strane svijeta je također potrebna. U seksualnom smislu, taj je problem još veći, jer je samooplodnja nemoguća. Mastrubacija je za narcisa-homoseksualca nedostatna, jer ona ne pruža zadovoljstvo penetracije, kao niti mogućnost da vlastiti seksualni organ bude zadovoljen od strane nečega što je istovjetno njemu, a različito od tijela kojemu pripada. Iz tog se razloga narcis-homoseksualac prepušta vječitoj potrazi samoga sebe u drugim istospolnim partnerima, usprkos činjenici što niti jedan od njih nikada neće moći istinski voljeti njegov Ego (jer svaki narcis-homoseksualac najviše obožava vlastiti Ego).

U etičkom smislu, svaki narcis-homoseksualac je moralno nepouzdana osoba. To, dakako, nije vezano uz judeo-kršćansku osudu homoseksualnosti, već uz činjenicu što je narcis-homoseksualac spreman učiniti sve kako bi zadovoljio vlastiti Ego. Empatija u takvoj psihičkoj konfiguraciji ne postoji, iako ju je narcis-homoseksualac sposoban simulirati kako bi na manipulativan način iskoristio druge za vlastite potrebe. Za razliku od egoista, narcis-homoseksualac nema potrebu mijenjati svijet. On od svijeta samo traži da ga obožava. Iz tog razloga narcis-homoseksualac može biti vrlo dopadljiv i šarmantan jer ga strah od uskrate ljubavi tjera da se tako ponaša. Patološki obožavajući samoga sebe i svoju autoerotičnu seksualnost, narcis-homoseksualac nije spreman biti solidaran s ljudima koji nisu u istoj psihološkoj situaciji kao i on. Na socijetalnom planu, takva osoba će najčešće živjeti povučenim životom, iako u vremenima socijalnih kriza može pokazati vrlo anarhističke tendencije te biti društveno angažirana.

Zaključak

Homoseksualnost i narcizam dijele slične karakteristike te možebitno čine dvije strane istog psihičkog fenomena. Svaki homoseksualac je iz psihodinamske perspektive ujedno i narcis, prosto iz razloga što obožava vlastiti spolni organ, te u životu pokušava zadovoljiti svoju potisnutu autoerotičnu seksualnost koja se u najranijim fazama života manifestira kao edipska ljubav prema vlastitoj majci.

U etičkom i socijetalnom smislu homoseksualnost i narcisoidnost stvaraju mnoge izazove i probleme. Oni, međutim, nisu samo vezani uz konflikt s religijskim ili tradicionalnim stavovima i vjerovanjima, već se naprosto tiču patološkog samoljublja koje ne ostavlja mnogo prostora za empatiju i solidarnost prema drugim osobama. U tom smislu, narcis-homoseksualac je doživotno osuđen na melankoliju i depresiju jer nikada ne može realizirati ljubav prema samome sebi, a njegova abnormalna seksualnost i nedostatak empatije prema drugima ga čine nepodobnim za funkcionalan život u društvenoj zajednici.

Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    0 %