Johann Wolfgang Goethe: Patnje mladog Werthera

Naslovna fotografija: François Charles Baud

O autoru

Johann Wolfgang von Goethe (Frankfurt na Majni, 28. kolovoza 1749. – Weimar 22. ožujka 1832.), najveći i najsvestraniji njemački književnik i mislilac. Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu.

Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog kazališta. Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom i Schillerom.

Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću popularnost u suvremenika stekao je romanom “Patnje mladog Werthera”, zato jer je u tom djelu srušio sve primjere klasicizma koji su vladali među njegovim suvremenicima te nas na neki način uveo u modernu književnost.

Snažno je utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike, drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.

Razdoblja Goetheovog stvaralaštva:

1. Iz Sturm und Drang razdoblja (pokret mladih genija, njemačkih građanskih pjesnika) Goetheova stvaranja potječe njegova drama s temom iz njemačke nacionalne povijesti, niz pjesama punih himničkog zanosa te roman Patnje mladog Werthera (1774.), kojim je preko noći stekao slavu i izvršio znatan utjecaj ne samo na književni izraz već i na duh svoje epohe (tzv. verterizam- društvena i kulturna pojava koja se javlja nakon objavljivanja romana Patnje mladog Werthera. Ljudi se počinju oblačiti kao glavni likovi romana. Čak se bira i smrt po uzoru na Werthera pa se događaju masovna samoubojstva. Verterizam je bio svojevrsna društvena moda.
2. Weimarsko razdoblje; god. 1775. seli se u Weimar na poziv weimarskog vojvode, gdje će živjeti do smrti. Stvara relativno malo, ponajviše na području lirike.
3. Putovanjem u Italiju (1786.-88.) i drugovanjem sa Schillerom (1794.-1805.) započinje najplodnija faza Goetheova stvaranja u kojoj prekida sa Sturm und Drangom i kojom započinje klasični period u njemačkoj književnosti (tragedije u stihu Ifigenija, Torquato Tasso, Egmont; satirički životinjski ep, idilični ep Hermann i Dorothea, veliki roman Naukovanje Wilhelma Meistera te zbirku svoje najzrelije ljubavne lirike; Rimske elegije, a istodobno i prevodi nasu Hasanaginicu.
4. Po Schillerovoj smrti se povlači iz društvenoga života, piše roman Srodne duše, autobiografske zapise Poezija i zbilja.

Djela: Patnje mladog Werthera (1774), Faust, Tasso (1789), Rimske elegije, Naukovanje Wilhelma Meistera (1821), Srodne duše, Pjesništvo i zbilja, Nauk o bojama (1810), Putovanja po Italiji

Patnje mladog Werthera

O romanu: Goethe je njime postigao zapažen uspjeh. Pisan je u epistolarnoj formi (forma pisma). Po ovom romanu, nastao je i izraz verterizam, koji označava pretjeranu sentimentalnost i romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda na svijet. Likovi u djelu temeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova života. Lik Werthera je nadahnut životom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi počinio samoubojstvo. Patnje mladog Werthera je značajno djelo “Sturm und Dranga“, najznačajniji roman njemačkog romntizma, nastao u samo nekoliko tjedana. Snažno se suprotstavlja klasicističkoj poetici; romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, naspram klasicizmu, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva. Romantičarsko razdoblje obilježeno je izoštrenim subjektivizmom i osjećajnošću-ljudska emocija uzdignuta je do do punog intenziteta. Romantični junaci osjećaju potpuni nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni. Taj raskol rađa osjećaj usamljenosti, promašenosti i neshvaćenosti. To je roman koji izražava osjećaje odnosno takozvanu “svjetsku bol” (na njemačkom Weltschmerz), užasnu spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanju prave iskrenosti i osjećajnosti.

Veći dio romana ispričan je kroz pisma koja Werther piše prijatelju Wilhelmu. Wertherova pisma skupio je tobožnji izdavač koji ih odlučuje objaviti. Pisma, a time i roman, podijeljena su u dva dijela; prvi dio obuhvaća razdoblje Wertherova boravka u gradiću W., a drugi njegov odlazak iz gradića te ponovni povratak. U drugome dijelu romana slijed pisama prekida se pripovjedanjem izdavača i Wertherovim intimnim zapisima.

Goetheov epistolarni roman svojom je specifičnom formom i ogromnom bujicom osjećaja, koji su upravo zbog te forme postali intimnom svojinom svakog čitatelja, zapanjio i slomio senzibilnu emotivnost svojih suvremenika. Lik čovjeka ispunjena „svjetskim bolom“, užasnom spoznajom o ispraznosti ljudskog postojanja (usp. Stranac) i nedokučivosti prave iskrenosti i osjećajnosti, ostavljao je ogroman teret u dušama Goetheovih suvremenika navodeći ih da u svemu, pa čak i u očajničkom okončanju života slijede svoj književni uzor.

Možda i nije presudno osuditi verterizam kao dobru ili lošu sociološku pojavu koliko je bitno spoznati da je moćno djelovanje ovog sentimentalnog romana utemeljenog na ljubavnom trokutu odraz malodušnosti i dezorijentiranosti Goetheovih suvremenika. Djelo počiva na ljubavnoj fabuli, zaplet je gotovo trivijalan, a negativnih likova naprosto nema. Tragičnost glavnog lika proizlazi iz njegove pasivne pobune protiv ustaljenih društvenih normi, čiji su pobornici i njegov suparnik i njegova nedosegnuta ljubav. Težnja idealnom, preziranje realnih životnih zakonitosti, zanošenje ljubavlju, ljepotom i umjetnošću, to su karakteristike koje su Werthera učinile uzorom ne samo čitateljima nego i stvarateljima svjetskog romantizma.

Radnja romana

Roman započinje izdavačevim obraćanjem čitatelju: Sve što sam mogao pronaći o povijesti biejdnog Werthera marljivo sam sakupio, a sada, evo, iznosim pred vas, i znam da ćete mi biti zahvalni.“

Werther, mladić koji još ne zna što želi raditi u životu, napušta građanski svijet i dolazi u gradić W. Kao izgovor za odlazak poslužili su mu neriješeni poslovi oko nasljedstva njegove majke. Priroda kojom je okružen pogoduje razvoju njegova slikarskog dara. Svojom prostodušnošću i srdašnošću osvaja većinu mještana. Jednoga dana pozvan je na ladanjski bal na kojem upoznaje Lottu, kćerku upravitelja kneževa vlastelinstva, koja se od smrti svoje majke brine za osmero braće i sestara. Werther je očaran njezinim prirodnim držanjem, plemenitim osjećajima. Iako mu je otprije poznato da je Lotta zaručena, on potiskuje zu spoznaju i zaljubljuje se u nju. Tijekom bala izbija oluja. Gledajući olujnu noć, oboje su pomislili na pjesmu Friedricha Gottlieba Klopstocka i među njima se u trenu stvorila duboka povezanost. Otada Lotta i Werther provode mnogo vremena zajedno.

Kada se Albert, Lottin zaručnik, vratio s poslovnog puta Wertherovi osjećaji se postupno mijenjaju. U Albertovoj prisutnosti Werther spoznaje neostvarivost svoje ljubavi. Iako je Albert simpatičan i ugodan čovjek, odnosi između njih dvojice vremenom postaju napeti. Albert strpljivo prihvaća Wertherove nježnosti i bezazlene iskaze ljubavi želeći sačuvati Lottinu naklonost i Wertherovo prijateljstvo. Wertherova ljubav svakim danom sve više raste i samo prijateljstvo s Lottom nije mu dovoljno.Svoje stanje zaljubljenosti sve više izjednačuje s bolešću. Za rođemdan su mu Albert i Lotta poklonili jedno izdanje Homera i crvenu vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kada su se upoznali. Taj postupak dvoje dragih ljudi izazvao je preokret u Wertherovoj duši. Shvativši da bi njegovi snažni osjećaji mogli narušiti sklad između zaručnika on odlazi prihvativši mjesto tajnika u drugom gradu.

Jedno je vrijeme Werther radio kao diplomat, ali poslovna sitničavost nadređenog uništava volju za službom koja ga nikada nije ni privlačila. Ne može se nositi s visokim društvom ni identificirati sa životom plemstva koje ne pokazuje nimalo razumijevanja za njegovu pjesničku dušu. U međuvremenu stiže vijest da su se Lotta i Albert vjenčali. Neuspio pokušaj da u poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti. Razočaran napušta službu i vraća se u gradić W.

Povratak je uzaludan, uzaludniji od odlaska. Malodušnost i zlovolja postali su stalno obilježje Wertherove duše, sve je nesretniji, a time i sve nepravedniji. Albert mu je postao mrzak i činilo mu se da Lotta u braku nije sretna koliko to zaslužuje. Wertherove mocije postale su suviše očite i Albert nježno priopćuje Lotti da bi trebala smanjit njegove posjete. Lotta je zamolila Werthera da je nekoliko dana ne posjećuje jer su u jeku pripreme za Božić. Werther, kojeg već dulje vrijeme salijeću misli o samoubojstvu, izvršava sada posljednje pripreme. Jedne večeri prije Božića, kada je Albert bio odsutan, posjećuje Lottu i tom prigodom joj čita svoj prijevod Ossijana. Ponesen silinom emocija, zagrlio ju je i poljubio. Nakon trenutačnog zanosa, Lotta se pribrala, pobjegla i naredila mu da više nikada ne dolazi. Ovaj događaj učvrstio je njegove namjere. Odlazi rastresen kući i po slugi šalje pismo Albertu tražeći pištolje jer se priprema za put. Lotta sluti zlo koje se sprema, ali se ne usudi reći Albertu što se dogodilo. Iste noći Werther piše oproštajna pisma i ubija se Albertovim pištoljima. Sljedećeg jutra pronašli su ga mrtva u njegovom plavo-žutom odijelu koje je nosio kada je upoznao Lottu. Na pisaćem stolu do njega ležala je otvorena Lessingova drama Emilija Galotti. Njegova smrt pobudila je opću žalost. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao; između dviju lipa na kraju posvećenoga groblja.

Opis glavnog lika Werthera

U trenutku pojave, Goetheov roman izazvao je burne reakcije. Odmah je stekao veliki broj poklonika, ali i kuditelja. Poklonici su u djelu i njegovu junaku prepoznali predsatvnika epohe. Werther je postao simbol neizrečenog bola, potajnog nezadovoljstva, prezasićenosti životom i u čovjeku toliko nesređenih odnosa prema svijetu, sukoba njegove prirode s građanskim institucijama. Prema Wertheru i njegovoj životnoj filozofiji oblikovan je cijeli životni stil i svjetonazor-verterizam. Kuditelji, građanski orijentirani prosvjetitelji, djelo su ocijenili kao socijalno neproduktivno. Wertherov čin samoubojstva osuđen je na religioznom i društvenom planu kao smrtni grijeh i kao jedan od najtežih prekršaja. Werther, sputan zakonima i društvenim normama koje su i osudile Goetheovo djelo, utočište pronalazi u okrilju prirode, daleko od problema s kojima se ne zna i ne želi suočiti.

Kao predstavnik građanstva, on ne nalazi mjesto u svijetu aristokracije. Ljudi s kojima nalazi zajednički jezik pretežito su seljaci i sluge, jednostavni ljudi nedirnuti spletkama visokog društva. Iz tog njegovog autsajderstva proizlazi njegova čudna zaljubljenost i privrženost Lotti. Uz Lottu vezuje svoju sretnu i bezbrižnu budućnost, pritom zanemaruje realnu činjenicu o postojanju njezina zaručnika. Werther sve svoje fizičke i psihičke snage usredotočuje u svoju ljubav, što mu oduzima svaku volju za bilo kakav rad i napredak. Razgovarajući jednom prigodom s Albertom o samoubojstvu, u njemu se rađa zamisao o takvom načinu okončanja života. Albert osuđuje čin samoubojstva, što u Wertheru još više usađuje misao o isprvnosti istog. Nakon Lottine udaje i neuspjeha u poslu uz koji je vezao nade o novom životu, Wertherova senzibilnost uzima maha. Sve se više sjedinjuje s mišlju da je smrt jedini izlaz iz situacije u kojoj se našao i koja ne može završiti povoljno po njega. Kao religiozna osoba, Werther nastoji svoju namjeru opravdati pred Bogom: „Ne srdi se što prekidam putovanje na kome bih po tvojoj volji, morao dulje izdržati. Svijet je posvuda isti: muka i rad, pa naplata i radost; ali što će mi to? Meni je dobro tamo gdje si ti i hoću da pred tvojim licem stradam i uživam, a ti mili oče s nebesa, zar bi ga ti odgurnuo od sebe“.

Iako sam sebe pokušava uvjeriti da samoubojstvom čini dobro Albertu i Lotti, tim činom Werther se zapravo osvećuje. Osvećuje se ljudima, društvenom poretku, moralu i licemjerju. Kroz Werthera i njegov čin Goethe kritizira društvo svoga vremena.