Klasici sociološke teorije: Od Comtea i Saint-Simonea do Durkheima i Pareta

Stajalište ignorancije (klas. soc. teorije su zastarjele, potrebni su novi pojmovi i koncepti, društvo 21. st. je drugačije od društva 19. st., funkcionalizam Talcotta Parsonsa kao fuzija klas. soc. teorija se pokazao nevaljanim, sociologija je u različitim sistemima bila u službi politike, današnja sociologija je skup ideologija ili samo ideologija)

Stajalište relativizacije (klas. soc. teorije uzgred se spominju uz suvremene sociološke teorije, te se iz postmodernističke perspektive relativiziraju, tj. promatraju se sa stajališta današnje relevantnosti i eventualno im se odaje tradicionalna počast, no tek na margini)

Stajalište učene indiferentnosti (suvremena akademska zajednica podrazumijeva poznavanje hipoteza klas. soc. teorija iako to u stvari i nije tako, nadalje, četiri su tipa prakticiranja sociologije: kognitivni ili znanstveni, estetski ili ekspresivni, kritički ili angažirani i kameralistički ili deskriptivni; kameralistička sociologija je pak u službi medija i ideologije, no kao takva doprinosi raspadu i nekontinuiranosti same sociološke znanosti; pojavljuju se eksperti koji nemaju znanja o teoretskim principima)

Stajalište predmetne posebnosti (klas. soc. teorije su poseban predmet izučavanje unutar akademskog studija sociologije, dva pristupa: povijesno-kronološki i problematski; prvi izlaže dijakronijski pregled zajedno s obiljem faktografije, dok drugi predstavlja sinkronijski pregled koji je reduciraniji)

Stajalište kontinuiteta (dva mišljenja: neupitnost kontinuiteta i kriza kontinuiteta; prvi smatra klas. soc. teorije povijesno relevantnim temeljima, tj. paradigmom, dok je drugi kritički nastrojen; Georges Gurvitch identificira šest lažni problema: sociologija ili filozofija povijesti, sociologija poretka i sociologija napretka, tobožnji sukob između pojedinca i društva, lažni alternativni odnos psihologije i sociologije, problem „odlučujućeg čimbenika“, problem socioloških zakona)

Kriza kontinuiteta i otvorena perspektiva (istraživanje makrostruktura; ekonomija kao teorija kapitalizma, politologija kao teorija države, sociologija kao teorija društva s nacionalnom državom i antropologija kao teorija bezdržavnog društva; Tilly zagovara analizu društvenih struktura na četiri komparativno promatrane povijesne razine: svjetskopovijesnoj, svjetskosistemskoj, makropovijesnoj i mikropovijesnoj; tj. Tilly zagovara četiri postupka analize: individualizirajuću komparaciju, univerzalizirajuću komparaciju, varijacijsku komparaciju i sistematizirajuću komparaciju; Wallerstein upućuje na Durkheimov prvi aksiom: postoje društvene grupe kojima su svojstvene objašnjive i racionalne strukture, Marxov drugi aksiom: sve društvene grupe obuhvaćaju podgrupe koje su hijerarhijski raspoređene i međusobno sukobljene i Weberov treći aksiom: činjenica da grupe/statusi obuzdavaju svoje sukobe najvećim dijelom proizlazi odatle što podgrupe na nižoj razini priznaju legitimnost strukturi autoriteta grupe, a time se grupi omogućuje održanje u kojemu podgrupe vide svoju dugoročnu prednost

Intelektualni poredak prosvjetiteljstva i oblikovanje znanosti o društvu

· Johan Heilbron predstavnik je unutarnjeg pristupa koji se temelji na analizi tekstova izvan konteksta zbilje, dok su marksisti primjer vanjskog pristupa u kojemu izvantekstovni kontekst ima primat kao i sam društveni sistem.

· Heilbron predlaže sociokulturni pristup koji se temelji na Bourdieuovom konstruktivističkom strukturalizmu.

· Prosvjetiteljstvo je oblikovalo konstrukcijsko oblikovanje sociologije. Horkheimer i Adorno kritiziraju to razdoblje u svojoj dijalektici prosvjetiteljstva.

· Pierre Bayle pred kraj 17. stoljeća najavljuje dolazak novoga doba u kojemu će se sve prijašnje ere činiti kao mrak. Njegovo djelo svojevrsna je suma antitradicionalizma i ljudske gluposti proizašle iz apsolutiziranja tradicije.

· Montesquieu je značajan zbog svog stava da nad društvenim fenomenima vladaju moralni ili fizički uzroci. On je pretpostavljao postojanje općih društvenih zakona. Za njega su zakoni nužni odnosi koji proizlaze iz prirode stvari. On također utvrđuje tri tipa vladavine: republikansku (temelji se na političkoj vrlini; tj. poštivanju zakona i odanosti pojedinca zajednici), monarhijsku (temelji se na časti) i despotsku vladavinu (temelji se na strahu). Montesquieu je prvi primijenio idealnotipsku metodu koju će kasnije standardizirati Max Weber. Durkheim ga je proglasio tvorcem socijalne znanosti zbog njegovih dubokih analiza aspekata društvenog života.

· Voltaire je u socijalnom kontekstu važan po pisanje Rasprave o toleranciji te po promicanju engleskog filozofsko-političkog, pragmatičnog, modela i newtonovske znanstvene paradigme. Englesko uređenje društva smatrano je uzorom zbog visoke razine znanstvene spoznaje, uspostavljanja parlamenta i religijsko-kulturnog razvoja. Voltaire smatra Newtona primatom spram Descartesa koji se nije služio znanstvenim metodama, već imaginacijom svojeg uma.

· Jean-Jacques Rousseau prihvaćao je, ali i kritizirao Newtonovu paradigmu. Rousseau shvaća pojedinca kao društveno biće. Kant ga je nazvao „Newtonom moralnog svijeta“. Rousseau i Voltaire zaslužni su za izjednačavanje riječi „društvo“ s „nacijom“ i „zemljom“. Lévi-Strauss smatrao je Rousseaua utemeljiteljem znanosti o čovjeku, posebice etnologije. On je postavio problem odnosa kulture i prirode. On također uspostavlja ideju o prirodnim i fizičkim nejednakostima čovjeka, te moralnim ili političkim (društvene nejednakosti). Rousseau u svojoj teoriji društvenog ugovora konstatira da se čovjek rađa slobodan ali da je stalno u okovima. Građansko stanje osuđuje zbog napretka i želje za dominacijom i prisvajanjem, a prirodno stanje smatra idealnim okruženjem u kojemu čovjek treba živjeti. Rousseau se zalaže za promjenu građanskog stanja i uvođenje racionalnog poretka. Za njega je prirodno stanje, naspram Hobbesa, stanje savršene izoliranosti ljudskog individuuma i odsutnosti moralnih zakona. Društveni ugovor se svodi na slijedeće po Rousseauu: „Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnom upravom opće volje i primamo u društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline.“

· Adam Smith zaslužan je za utemeljenje političke ekonomije. Društvo je za njega organizirano prema načelu slobodne razmjene. Intervencija države u gospodarstvu treba biti što manja kako bi društvo bolje funkcioniralo. Smith je predstavnik liberalnog utilitarizma. Najznačajnije mu je djelo „O bogatstvu naroda“.

· Prvi primjeri sociološke analize društvene zbilje djela su Adama Fergusona i Johna Millara. Građansko društvo je za Fergusona autonomna sfera spram države. Struktura vlasništva temeljni je uzrok nejednakosti, cilj društva je težiti općoj sreći, a znanost o društvu mora biti empirijski utemeljena.

· Pravi primjer prosvjetiteljski misli je lik i pojava Condorceta. Njegovo najpoznatije djelo je „Nacrt povijesnog prikaza napretka ljudskog duha“. Za njega se veže sintagma „doktrinar napretka“. Condorcet prognozira tri obilježja budućih društava: ukidanje nejednakosti među narodima, napredak jednakosti unutar pojedinih naroda i stvarno usavršavanje čovjeka. Prototip matematičke teorije socijalnih procesa je Condorcetovo djelo „Ogled o primjeni analize na vjerojatnost odluka dobivenih većinom glasova“. Immanuel Kant sumira razdoblje prosvjetiteljstva kao proces odbacivanja heteronomnosti i afirmacije autonomnosti razuma. Republikanizam je osnova svjetskog mira. Kant na kozmopolitski način shvaća da je svaki pojedinac ujedno i građanin svijeta.

· Romantičko shvaćanje društva svojevrsna je antiteza prosvjetiteljskom racionalizmu i liberalnog utilitarizmu. Razum u suradnji s osjećajima dijalektički napreduje. Anticipira se individualna i kolektivna sloboda, te oblik autoritarne države. Pojmovi naroda, države i jezika u žarištu su interesa za romantičare.

· Kritičari prosvjetiteljstva i Francuske revolucije su Edmund Burke, Joseph de Maistre i Louis de Bonald. Burke se oslanja na empirizam i utilitarizam te kritizira prosvjetiteljstvo zbog svojih iluzornih ideala. Burke veliča tradiciju i izražava sumnju u apstraktni razum. De Maistre pak zagovara apsolutističku koncepciju autoriteta i vladavinu Crkve nad svim narodima, dok povijest shvaća kao proces upravljan višom silom.

Saint-Simon. Socijalna fiziologija i apoteoza industrije i znanosti

· „Nacrt novog plana društvene organizacije“ jedno je od Saint-Simonovih djela. On shvaća religiju kao prvobitnu znanost, a znanstvenike kao svećenike. Svoje misli razvija prema prosvjetiteljskim pretpostavkama, a uzor mu je Rousseau. Devetnaesto stoljeće trebalo bi biti razdoblje društvene organizacije.

· Saint-Simon stvara pojam socijalne fiziologije, koji će Comte kasnije preraditi u pojam socijalne fizike, i konačno sociologije.

· Socijalna fiziologija analizira društveno tijelo kao cjelinu, a pojedince promatra kao njegove organe. Društvo je organizirani stroj. Društvena dinamika ostvaruje se smjenom snage običaja i želje za novim.

· Industrijalci tvore dio aktivnog i korisnog stanovništva koji je suprotstavljen parazitskom i beskorisnom plemstvu i birokratima. Građansko društvo ima prednost spram države.

· On se također zalaže za uzdizanje najnižeg društvenog sloja kojeg naziva proletarijatom, te razrađuje ideju nacionalnog katekizma. Kasniji sljedbenici Saint-Simona uspostavili su crkvu njegovog imena i na taj način stvorili svojevrsnu sektu.

· Povijest nastanka znanosti o društvu može se podijeliti na preddisciplinarno i disciplinarno razdoblje. Prva razdoblje proteže se od 1600. do sredine 19. stoljeća, a može se podijeliti na tri markantne faze:

U prvoj fazi, od 1730. do 1775., oblikuje se sekularna socijalna teorija (Montesquieu, Rousseau; teorija se ističe spram drugih teorija.)

U drugoj fazi, od 1775. do 1814., društveni se odnosi počinju promatrati kao predmet empirijske znanosti (Condorcet). To je faza scijentizacije socijalne teorije.

Treću fazu, od 1814. do sredine 19. stoljeća, karakterizira daljnje širenje socijalne teorije (Comte). Nakon toga nastupa disciplinarno razdoblje sociologije.

· Drugo razdoblje razvoja sociologije možemo podijeliti na period od Saint-Simona do osamdesetih godina 19. stoljeća u kojemu mislioci znanost grade na analizi i definiciji novonastalog industrijskog, kapitalističkog društva (Comte, de Tocqueville, Marx, Spencer) i drugi period na prijelazu između 19. i 20. stoljeća u kojemu mislioci znanost o društvu grade na discipliniranoj analizi (Durkheim, Weber, Simmel, Pareto).

Auguste Comte i sociologija kao pozitivna znanost

· Comte je bio tvorac pojma sociologije. Surađivao je sa Saint-Simonom, a najvažnije djelo bilo mu je „Tečaj pozitivne filozofije“.

· Comte ističe nestanak srednjovjekovnog tipa društva kojeg su obilježavale teološke i vojne značajke i dolazak industrijskog i znanstvenog tipa društva. Ulogu svećenika u novim društvima preuzimaju znanstvenici. Intelektualna reforma nužan je uvjet društvene reforme, a to zahtijeva pojavu pozitivne politike.

· U zadnjoj fazi stvaranja, Comte se posvećuje religiji čovječanstva i stvaranju pozitivističke crkve u kojoj bi i on bio jedan od vrhovnih svećenika.

· „Sustav pozitivne politike“ još je jedno Comteovo važno djelo. To djelo on je smatrao svojim kapitalnim djelom.

· Na Comtea su utjecala tri intelektualna poticaja: znanstveni racionalizam prosvjetiteljske tradicije, progresističko razumijevanje povijesti i vjera u znanost, te konzervativna teorijska škola mislilaca restauracije (de Bonald i de Maistre). Također je na Comtea veliki utjecaj imao i Hume, a sociologiju je zamišljao kao pozitivističku znanost koja se opire metafizičkim koncepcijama.

· Comte je krenuo od ideje sintetiziranja tradicionalizma i liberalizma, reda i napretka, znanosti i politike. Krizu svoga vremena opisuje kao intelektualnu krizu i zalaže se za pojavu sekularne religije. Reforma društva zahtijeva reformu umnosti. Comte se opredjeljuje za hipotetičko-deduktivnu metodu u kojoj valja tražiti pomirenje racionalne i eksperimentalne analize. Pozitivizam je zapravo sinonim za relativizam, pa je jedino apsolutno načelo to da je sve relativno.

· Matematika je temelj svakog znanstvenog znanja. Neorganskim predmetima se bave fizika, astronomija i kemija, a organskim biologija i socijalna fizika. Socijalna fizika zauzima najviše, tj. najrazvijenije mjesto. Socijalna fizika bavi se proučavanjem društvenih fenomena.

· Izraz sociologija Comte je prvi put eksplicitno upotrijebio u 47. lekciji četvrtog sveska „Tečaja pozitivne filozofije“ gdje veliča zasluge Montesquieua i Condorceta za nastanak osnovne koncepcije sociologije. Sociologija je dovršetak i kruna pozitivne filozofije. Comte kritizira redukcionistički karakter utilitarističkih uvjerenja klasične političke ekonomije.

· Comte razlikuje dva područja sociologije, socijalnu statiku koja analizira postojane strukture društvenog organizma, i socijalnu dinamiku koja se bavi stalnim razvojem društvenog organizma. Socijalna statika analizira različite društvene institucije poput religije, obitelji, vlasništva, jezika, društvenih snaga, itd. Središnji pojam socijalne statike je društveni konsenzus, koji proizlazi iz uvjerenja da je društvo slično živom organizmu. Socijalna statika je svojevrsna društvena anatomija koja završava kao proučavanje temeljnog poretka ljudskog kolektiviteta. Socijalna dinamika je svojevrsna socijalna fiziologija koja proučava zakone i faktore društvenog napretka. Ona se može shvatiti kao filozofija povijesti. Na zastavama pozitivizma ispisan je slogan: „Napredak je razvoj reda“.

· Tri stadija tvore ljudsku povijest: teološki, metafizički i pozitivni. U prvom stadiju su prevladavali teolozi i vojnici, u drugom metafizički filozofi i pravnici vođeni idejama individualnosti i racionalnosti (nadnaravni koncepti su zamijenjeni apstraktnim silama), a u trećem stadiju znanstvenici i industrijalci koji prihvaćaju relativizam i koji pažnju posvećuju zakonima. Comte vjeruje da se čovječanstvo kreće po putanji uzastopnog napretka. Comteovi stadiji razvoja analogni su Hegelovim konceptima teze, antiteze i sinteze.

· Pozitivizam nije empirizam, već kombinacija empirizma i racionalizma. Problem političke ekonomije je taj što je suviše metafizička, dok su psihologija i politike vođene egoizmom, smatra Comte.

Domašaji i granice Comteove sinteze

· Industrijska je revolucija za Comtea istinska antropološka revolucija koja je promijenila ustaljeni način ljudskog postojanja. Reforme društva i sinteza znanstvenih spoznaja, krajnje su preokupacije Comteovih nastojanja.

· Aron sistematizira Comteovu sintezu u četiri točke:

• 1. Znanost nije samo avantura, nego i izvor dogmi
• 2. Sadržaj znanstvene istine tvore zakoni kao nužni odnosi među pojavama
• 3. Comte pokušava otkriti hijerarhijsku strukturu u shvaćanju svijeta
• 4. Znanosti su izložene opasnosti od analitičke disperzije

Alexis de Tocqueville, mislilac demokratskog društvenog stanja

· Raymond Aron zaslužan je za isticanje Tocquevilleovog značaja za sociologiju. To je ponajviše istaknuo u svome djelu „Etape sociološke misli“.

· Tocqueville je napisao dva kapitalna djela: „Demokracija u Americi“ i „Stari režim i Revolucija“. On je društvenu promjenu shvaćao na sustavan način. Izjednačavanje uvjeta tvori neminovnu tendenciju društvene evolucije. Razvoj jednakosti po njegovu je mišljenju načelo povijesti.

· Tocquevilleov analitički interes usmjerava propadanje starog poretka zasnovanog na staležima. Stari poredak obilježavali su pojmovi časti i izostanak pojma građana. Prijelaz u modernost je prijelaz u mobilnije društvo. Javlja se ideja domovine ili nacije te osjećaj patriotizma. U modernim društvima od velikog značaja je i javno mnijenje.

· Politička demokracija u SAD-u je proizašla iz stanja običaja. On smatra da je egalitarizam trajna prijetnja slobodi. Interes i individualizam postaju načelima moderne demokracije. Tocqueville se zalaže za poboljšanje položaja radnika, borbu protiv siromaštva i isključenosti (što je slično Marxu), kako društvo ne bi zapalo u stanje socijalizma.

· On sugerira postojanje dvaju oblika revolucije: anglosaksonski i kontinentalni. Prvi se oslanja na liberalnu tradiciju samouprave, dok u drugome jednakost napreduje nauštrb sloboda. Dva su stoga puta prema demokraciji: liberalni i revolucionarni put. Prvi karakterizira postupna promjena, a drugi nagla.

· Centralizacija u Francuskoj dovela je do pojave revolucije. U SAD-u nema dominantne crkve koja bi institucionalno pritiskala politički život zemlje.

· Tocqueville nije samo teoretičar kontinuiteta, nego i prijelaza. „Tocquevilleovski efekt“ ili relativna frustracija je pojam koji označava stanje kada se stečene prednosti brzo prihvaćaju kao samorazumljive i prestaju biti izvorom zadovoljstva. Uvjeti za revolucionarnu eksploziju stječu se kada završi razdoblje duge stabilnosti društvenih odnosa i kad počne objektivno poboljšavanje životnih prilika.

· Teorijsko i metodološko stajalište Tocquevillea danas se često naziva tocquevilleovskim interakcionističkim paradigmama. Njegova sociološka misao često se danas uspoređuje s Weberovom sociologijom. Obojica pristupaju ljudskim ponašanjima kao intencionalnim akcijama.

Karl Marx, sociolog i mislilac revolucije

· Karl Marx prvi je zahvatio zbilju društvenog sukoba i time sebe osudio da živi na marginama društva. Prema Raymondu Aronu „Marx je nepobitno bio sociolog, ali sociolog određenog tipa, socio-ekonomist, uvjeren da se moderno društvo ne može razumjeti bez oslonca na funkcioniranje ekonomskog sustava, a da se evolucija ekonomskog sustava ne može razumjeti ako se zanemari teorija funkcioniranja“.

· Njegovo se početno nastojanje sastojalo u reviziji Hegelove misli, s jedne, i sučeljavanju s francuskim utopijskim socijalizmom, s druge strane, ali ono na što se usredotočio u svojoj zrelosti jest područje kritike političke ekonomije. Na općem planu socijalne misli njegov je temeljni doprinos sadržan u onome što je sam nazivao materijalističkim poimanjem povijesti. Na sociološkom planu to se poimanje artikuliralo kao analiza kapitalističkog načina proizvodnje. Na političkom planu oblikovalo se kao teorija komunizma, shvaćenog kao pokreta koji bi čovječanstvo morao dovesti do prevladavanja kapitalizma i ozbiljenja besklasnog društva.

· Marx je kritički odbacio i prevladao spekulativni sadržaj Hegelove dijalektičke metode te se okrenuo istraživanju konkretnopovijesnog sadržaja protuslovlja, na empirijskom materijalu socijalnog i ekonomskog života kapitalističke industrijalizacije.

· Vladajuća klasa je, smatra Marx, ujedno i duhovna sila koja proizvodi ideologiju. Do društvenih promjena dolazi zbog proturječnosti između proizvodnih snaga i društvenih odnosa. Otuđenje se za Marxa manifestira kao konkretni gubitak subjekta u oblicima i rezultatima rada koji mu u specifičnim društvenim odnosima ne pripadaju.

· Ključ njegova razumijevanja društvene promjene jest stalno obnavljajuća proturječnost ljudske povijesti između proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje.

· Društvo je definirano kao sustav koji se strukturira djelovanjem specifičnih, objektivnih „zakona razvoja“.

· U proizvodne odnose ulaze klasa vlasnika sredstava za proizvodnju i klasa onih koji raspolažu samo vlastitom radnom snagom. Problem ekonomije, smatra Marx, je taj što ona postaje ideologijom jer ne postojeće proizvodne odnose smatra prirodnima, a ne umjetnima, tj. izopačenima.

· U jednom od brojnih izdanja „Manifesta“ Engels napominje da se, u kontekstu 1848. godine, ideal društva oslobođenog od izrabljivanja označavao izrazom „socijalizam“ ili izrazom „komunizam“. No distinkcija se sastoji u tome što je socijalizam označavao buržoaski pokret, a komunizam radnički pokret.

Kontekst disciplinirane znanosti. „Zlatno razdoblje sociologije“

· Emile Durkheim, Max Weber, Georg Simmel i Vilfredo Pareto smatrali su da su društva u kojima su živjeli bila zahvaćena dubokim promjenama.

· Sociologija kao znanost u opreci je spram političke ekonomije koja joj je glavni epistemološki ali i ontološki konkurent. Birokratska država i kapitalističko industrijsko društvo neizbježno su oblikovali moderne uvjete življenja. Prvu krizu europske modernosti obilježile su krize političke ekonomije i klasičnog liberalizma.

· Wagner problematične okolnosti unutar razvoja socijalne znanosti naziva znanstveno-institucionalnim i političko-institucionalnim dilemama. Diskurs klasične sociologije ostao je bez spoznajnog afiniteta za strukturu društva kojom se bavio pa, prema tome, i bez podrške pozitivne političke konjunkture na koju bi se za neko vrijeme mogao osloniti.

· Jedan je smjer mišljenja tradicionalne socijalno-filozofske naravi. Na političku i intelektualnu krizu s početka dvadesetog stoljeća odgovoreno je tako što su progresivni elementi klasične sociološke i ekonomske teorije ocijenjeni kao optimistička greška. Umjerena verzija tog stajališta naglašavala je kolektivnu moralnost. Drugi smjer ili drugi odgovor imao je, međutim, heterogena izvorišta koja su ometala uvid u povezanost i kontinuitet društvenog i socijalnoznanstvenog razvoja. Empirijski je pristup uveo korjenitu promjenu tako što je metodološki ispustio iz vida problem odnosa između društva i pojedinca.

Emile Durkheim i predmetno-metodološko omeđivanje sociologije

· Durkheima je najviše zaokupljala ekstremna diferencijacija funkcija modernog društva kao i problem anomije, to jest odsutnosti društvene regulacije koja osigurava kooperaciju među specijaliziranim funkcijama.

· Ono što je za Durkheima bilo najrelevantnije jest teza da se u Zapadnoj Europi odvija proces koji je korporativna i komunitarna načela vladavine zamijenio načelima individualizma i razuma, umjesto statusne organizacije uspostavio ugovornu organizaciju, a pojmove sakralnosti i zajednice potisnuo u korist ideja osobe i udruživanja.

· Predmet sociologije je društvena činjenica, a ona je: „Društvena je činjenica svaki, utvrđen ili ne, način djelovanja koji je kadar izvršiti izvanjsku prinudu; ili još, koji je općenit u cjelokupnom danom društvu u isti mah posjedujući vlastitu opstojnost, neovisnu o njezinim pojedinačnim očitovanjima“. Društvene činjenice treba promatrati kao stvari i one vrše izvanjsku prinudu na pojedince. Tri su grupe društvenih činjenica: one koje se odnose na morfološku strukturu (veličina stanovništva, teritorijalna podjela, tehnologija, građevine, strojevi, resursi), društvene institucije (obitelj, religija, političke i ekonomske ustanove) i struje mišljenja (zakoni, religijske dogme, pravila, ideologije). Društvo je entitet sui generis.

· Durkheim izriče metodološko pravilo koje kaže da se društvene činjenice ili pojave moraju objašnjavati na temelju drugih društvenih činjenica, a ne na osnovi individualne psihologije. On razrađuje teoriju povijesne evolucije u kojoj društva prelaze iz stanja mehaničke solidarnosti u stanje organske solidarnosti. Taj je proces određen strukturom podjele rada. Zakon je represivan, pokajnički i difuzan i ne funkcionira posredstvom specijaliziranih institucija nego posredstvom cijelog društva. Pravo je restitutivno i kooperativno. Do narušavanja organske solidarnosti dolazi samo u slučaju „abnormalnih oblika“ (kapitalistička industrija) podjele rada kojima je svojstvena disperzija interesa.

· Anomija je situacija koja se događa kada je društvo pogođeno nekom teškom krizom ili naglim promjenama. Anomija je u konačnici, izraz rastuće autonomije ljudskih subjekata koji se bore protiv društvenih sila usredotočenih na kontrolu i poricanje njihovih interesa.

· Za Durkheima je karakteristično da se nije upuštao u analizu društvene stratifikacije na način koji bi nadopunio ili izmijenio njegovu opću teoriju društva. Durkheim je ustanovio četiri tipa samoubojstva: egoističko, anomijsko, altruističko i fatalističko.

· Iako je odbacivao Comteovu filozofiju povijesti Durkheim je prihvaćao njegovo nastojanje oko sinteze znanosti i reforme. Durkheimov dug Comteu posve je očigledan: holistički koncept društva daje do znanja da se osnovna tendencija njegovih institucija, njegovih dijelova, sastoji u promicanju društvenog „zdravlja“, društvene solidarnosti, stabilnosti i ravnoteže. On poput Comtea normalno stanje društva definira kao društvenu harmoniju. Durkheim analizira funkciju religije. Religijska vjerovanja pomoću predodžaba izražavaju kolektivnu prirodu društva, dok religijski rituali organiziraju i reguliraju njegovo funkcioniranje. Bit religije sadržana je u totemizmu. Predmet religije je „transfiguracija društva“. Bit religije Durkheim definira kao podjelu svijeta na sakralne (svete) i profane (svjetovne) fenomene.

Vilfredo Pareto. Prijeporni klasik sociološke misli

· Pareto je bio sociološki mislilac koji je više od svih drugih utjelovio napad na racionalističku liberalnu tradiciju. U drugoj polovici devetnaestoga stoljeća u Italiji je otpočeo poletan razvoj sociologije pozitivističkog i evolucionističkog usmjerenja, koje je bilo oprečno idealizmu i metafizici katoličke inspiracije, ali i podjednako kritično spram marksizma. Pareto zauzima kritički stav kako spram comteovskog i spencerovskog pozitivizma tako i spram socijalizma, zagovara načela slobodne trgovine, te se suprotstavlja protekcionisitčkoj politici i javnoj intervenciji koju su zahtijevali lijevi politički krugovi.

· Znanstveno-eksperimentalna spoznaja brojnih aspekata neracionalnog čovjekovog djelovanja prema Paretovu je mišljenju dragocjen instrument vladavine masama. Paretova neskriveno autoritarna koncepcija priznaje vrijednost Marxove kritike ideologije, ali se odlučno suprotstavlja marksističkoj teoriji klasne borbe i perspektivi definitivne pobjede proletarijata.

· Svoju ideju logičko-eksperimentalne metode, koja analogno fizičkim i matematičkim znanostima logički polazi od opažanja objektivnih činjenica, Pareto je po svemu sudeći više izvodio iz Galilejeve i Baconove tradicije empirizma nego iz tradicije pozitivizma. Iako često citira Comtea i priznaje vrijednost njegovih zapažanja o važnosti osjećaja za društvenu koheziju, Pareto odbacuje ideju napretka i ironično se izražava kako o Saint-Simonu, definirajući ga kao „lakrdijaša“ koji etičko-religioznim shvaćanjima pokušava dati „znanstveni sjaj“, tako i o Comteovim ambicijama da impostira novu, na znanosti utemeljenu religiju čovječanstva, koja se na koncu pretvara u podjednako metafizičku koncepciju kao što je katolička tradicija. Tvrdio je da uzroke društvenog djelovanja treba tražiti u psihološkim osobinama ljudskih bića.

· Ljudsko djelovanje, prema Paretu, tvore subjektivni elementi, koji proizlaze iz percepcija i motivacija koje usmjeravaju pojedinca, i objektivni elementi odnosno konkretne manifestacije djelovanja kao događaja koji proizvodi posljedice u izvanjskom svijetu.

· Pareto pribjegava pojmu rezidue i njime označava ona svojstva ljudskog djelovanja koja se ne mogu svesti na čisto prirodne nagone nego na nagone „prekrivene rasuđivanjem“ i koja se, kao takva, razlikuju od pukih ukusa, prohtjeva, karakternih dispozicija ljudskog bića, kao i od s njima povezanih interesa. Derivacije su pak, oblici racionalizacije postojano-nagonskih sastavnica ponašanja i djelovanja. Pareto razlikuje šest vrsta rezidua i četiri tipa derivacija. Ponavljanje smatra najboljim mehanizmom nametanja ideoloških postavki.

· Pareto je privilegirao modele utilitarističke racionalnosti. Teorija elita predstavlja jedno od glavnih poglavlja njegove sociologije. Ta struktura shvaćena je kao proces cirkulacija elita.

Pareto kritizira Marxa zbog ograničavanja na isključivo ekonomske aspekte klasnog sukoba. Literarna inačica teze o cirkulaciji elita glasi i kao groblje aristokracija. Elita se održavaju mehanizmima eliminacije i apsorpcije.

Literatura:

1. Kalanj, R. (2005). Suvremenost klasične sociologije. Politička kultura. Zagreb.
2. Cvjetičanin, V., Supek, R. (2003). Emile Durkheim i Francuska sociološka škola. Naklada Ljevak. Zagreb.