Književni tekst iz perspektive Jacquesa Derridaa: iterabilnost, diseminacija i poštanski princip
seminarski rad
© Franjo Pešut i olovka.com.hr, 2020. Sva prava pridržana.
Uvod
Na pitanje Što je književnost? vrlo je teško, pa čak i nemoguće dati jednoznačan odgovor. Pojam književnosti istodobno označava sveukupnost pisanih djela, kao i specifičnu skupinu jezičnih tvorevina kojima je moguće pripisati nekakvu umjetničku ili intelektualnu vrijednost (Književnost, 2019). Sve do 18. st. pojam književnosti je označavao sve forme knjiga i pisanih tekstova. Zahvaljujući Kantu, koji je u poimanje književnosti uveo „sud ukusa“, i Goetheu, koji ju je vidio neodvojivom od ideje stvaralačkog genija, okvir razumijevanja književnosti se počinje premještati s pisanoga na estetički mediji (ibid.). Detaljnim razgraničavanjem pojma književnosti od pojma estetskog učinka najviše se pozabavio strukturalizam koji je 1960-ih postao dominantna metodologija u humanističkim znanostima.
Strukturalizam, a kasnije i poststrukturalizam, nastojali su pružiti odgovor na pitanje po čemu je književnost bezuvjetno drugačija od svega ostaloga. Istraživanja temeljena na ovim metodologijama u književnu su teoriju uvela redefinicije pojmova kao što su autor i tekst. Tekst, kao pojam koji označava najvišu organizaciju jezičnog iskaza, zamijenio je koncept književnoga djela koji je smatran suviše „kapitalističkim“. Sličnu sudbinu doživio je i pojam autora kojemu je Roland Barthes u svom čuvenom eseju La mort de l’auteur iz 1967. objavio smrt. Autor je prema Barthesu moderna pojava, tj. proizvod društva koje afirmira pojedinca (Barthes, 1999: 197).
Povijest književnosti u tom je smislu gotovo uvijek povijest autora, a neuspjeh ili uspjeh pojedinog književnog teksta je zasluga pojedinca koji ga je stvorio. Originalnost Barthesovog eseja očituje se u tome što on u njemu iznosi tezu da jezik preuzima ulogu autora, odnosno da je jezik taj koji se obraća čitatelju i priča mu priču. Ideja da je čitatelj prostor na kojemu su svi citati koji čine pisanje zapisani, skrenula je pažnju književne teorije s autora na čitatelja i tekst kao druga dva elementa književne trijade. Ključnu ulogu u proučavanju jezika književnog teksta imao je Jacques Derrida s razvojem svoje metode dekonstrukcije.
Iako se iščitavajući Derridaov opus može činiti kako književnost u njemu zauzima podređeno mjesto spram pojma filozofije, Derridaovi tekstovi neprestano opisuju književnost kao „tajnog partnera i pomagača“ filozofije (Nealon, 2015: 139). Mnogi filozofi, štoviše, smatraju kako su za Derridaa svi tekstovi, bili oni filozofski ili ne, zapravo književni s obzirom na to da je prema dekonstrukcijskoj metodi pravo značenje teksta neodredivo te ono uvijek izmiče čitatelju htio on to ili ne. Derrida je svoj stav prema književnosti vrlo jasno izrazio u intervjuu s Derekom Attridgeom, izjavivši kako ona za njega predstavlja instituciju koja omogućuje pojedincu da njome kaže bilo što i na bilo koji način (Derrida, 1992: 36). Pojam književnosti za njega istodobno označava povijesnu instituciju s vlastitim konvencijama, pravilima i načelima, ali i „fiktivnu“ instituciju čiji je glavni princip moć da se njome kaže sve, da se krše postojeća pravila i stvaraju nova. Interes koji je Derrida gajio prema proučavanju književnih tekstova Joycea, Geneta, Pongea, Mallarméa, Kafke i Artauda u tom smislu postaje samorazumljiv. Književnost, ukoliko takva stvar uopće postoji, za Derrida predstavlja naziv za „(ne)mogućnost totalizacije {svijeta} ozakonjene kao način pisanja“ (Nealon, 2015: 143). Ona je singularan idiom ili oblik angažmana koji je svaki put drugačiji te svoju jedinstvenost ostvaruje kroz mogućnost da stalno ide dalje u svome pothvatu da kaže sve.
Upravo
to svojstvo književnosti koje joj omogućuje da svaki puta kaže nešto novo je
predmet ovoga rada. Ključno pitanje na koje će ovaj rad nastojati ponuditi
odgovor jest to na koji način književnost, odnosno književni tekst, uspijeva
svaki put proizvesti novo značenje usprkos istom poretku svojih pisanih
označitelja. Ako je autor „mrtav“ te je njegova intencija nepovratno
izgubljena, kako književni tekst uspijeva sâm proizvesti nova značenja čak i
ako je istrgnut, prostorno i vremenski, iz svojega originalnog konteksta? U odgovaranju
na ova pitanja od najvećeg će značaja biti rad i misao Jacquesa Derridaa koji
na njih ne nudi konkretne odgovore, no pruža koncepte koji uvelike pomažu u njihovom
traženju. Prvi od njih je iterabilnost kojim Derrida nastoji opisati sposobnost
teksta da bude ponovljiv i u drugim kontekstima. Drugi je pak diseminacija,
kojim opisuje disperziju značenja i svojstvo teksta da svaki put i iznova kaže
nešto novo. O ovim dvama pojmovima biti će nešto više riječi u drugom i trećem
dijelu ovoga rada, dok će u početnom djelu biti više govora o samoj naravi
književnosti, odnosno književnoga teksta. Naposljetku će ovaj rad za cilj imati
prikazati poštanski princip tekstualne komunikacije kojeg je Derrida razvio u
svojem djelu La carte postale, a tiče
se sveobuhvatnog pokušaja objašnjenja svojstva (književnog) teksta da kaže sve,
bilo kada i na bilo koji način.
Najzanimljivija stvar na svijetu
Kao što je bilo već rečeno u uvodnom dijelu ovoga rada, književnost za Jacquesa Derrida predstavlja instituciju kojom je moguće reći bilo što i na bilo koji način. Međutim, odgovor na pitanje što Derridaa konkretno zanima u vezi književnosti je kompliciran. Prvi dio odgovora na to pitanje započinje Derridaovom tvrdnjom kako „nema teksta koji je literaran po sebi“ (Derrida, 1992: 44). Literarnost prema Derridau nije prirodna esencija ili intrinzično svojstvo teksta. Ono je korelativ intencionalne relacije implicitne svijesti o institucionalnim pravilima prema tekstu. Literarno svojstvo teksta je upisano na jednu stanu intencionalnog objekta, točnije u njegovu noematsku strukturu. Ta noematska struktura, ili kako kaže Derrida pozivajući se na Husserla, ta nerealna struktura, upisana je u subjektivitet koji je ne-empirijski te je povezan intersubjektivno s transcendentalnom zajednicom (ibid.). Derrida u tom kontekstu razdvaja književnu ili literarnu funkciju od literarne intencionalnosti. Prva se tiče teksta i njegovih zakonitosti, dok druga predstavlja iskustvo čitanja, a ne esenciju književnosti koja je proizvod skupa objektivnih pravila u jedinstvenoj povijesti „činova“ inskripcije i čitanja (Derrida, 1992: 45).
Derrida ističe kako ono što se zbiva u književnom tekstu, taj jedinstveni događaj iskustva čitanja koje ostavlja tragove u svijesti čitatelja te ga on nastoji održati što dulje živim, da je upravo to „priča“, tj. događaj koji u svojoj realizaciji istodobno prelazi granice „realnog“ i „imaginarnog“ (Derrida, 1992: 35). Književnost je, uzevši potonje rečeno u obzir, istodobno moćna jer se njome može reći sve, ali i nemoćna jer se njome ne može tvrditi nikakva istina. Posljedično, čitatelj se uvijek prema književnom tekstu može ponašati na način kao da se njegovim čitanjem ništa nije dogodilo (Johnson, 2015: 386). Međutim, iako se književnost u određenoj mjeri može „ignorirati“, nju ipak nikako nije moguće zanemariti s obzirom na to da ona prekoračuje granice svojeg institucionalnog okvira. Sposobnost da se njome kaže sve podrazumijeva oslobađanje (franchir) od zabrana (Derrida, 1992: 36). Iz te sposobnosti samooslobađanja (s’affranchir) koju vrši književnost, Derrida izvodi zaključak kako je zakonu književnosti inherentna tendencija da izmjenjuje (vlastite) zakone, tj. da je književnost institucija koja teži prekoračivanju (vlastitih) institucija (ibid.). Prekoračujući institucionalne granice, književnost na paradoksalan način uspijeva postići to da se ne podudara sa samom sobom. S jedne strane, ona prethodi samoj sebi kao moć, dok s druge strane slijedi samu sebe kao konvencija i kontekst koji ju ograničavaju (Johnson, 2015: 388).
Derrida, opisujući paradoksalnu strukturu književnosti, nadodaje kako je njezin početak ujedno i njezin kraj. (Derrida, 1992: 42). Povijest književnosti započinje s njezinim odnosom prema vlastitoj institucionalosti, tj. „krhkosti, odsutnosti specifičnosti, odsutnosti objekta“ (ibid.). Njezina povijest je konstruirana poput ruševine spomenika koji nikada nije postojao, to je povijest ruševine, priča o sjećanju koje stvara događaj koji nikada nije postojao, a o kojem postoji potreba da se govori. Iz potonjeg se može zaključiti kako moć književnosti nije trajno ustoličena. Čak i u slučajevima kada su svi iskazi povijesno provjerljivi i vjerodostojni, književnost ne ustraje u identificiranju vlastitih iskaza kao istinitih ili neistinitih. Njezina moć proizlazi iz performativnosti, odnosno iz tendencije da se njome nešto postigne, tj. da se djeluje (Johnson, 2015: 388). Moć književnosti stoga proizlazi iz moći jezika, iz sposobnosti da svaka pisana oznaka bude ponovljiva, ali istodobno i jedinstvena u svakom slijedećem čitanju. Ponovljivost koju osigurava jezik nužna je jer osigurava kondenzaciju povijesti unutar jednog jezičnog iskaza, dok je ona sama po sebi neodvojiva od apsolutne singularnosti događaja čitanja, od singularnosti autorskog potpisa, njegove inskripcije, datuma zapisa (Derrida, 1992: 43).
Iz prethodnih se Derridaovih tvrdnji može mnogo toga reći o književnosti. Međutim, prije daljnje diskusije nužno je prvo dodatno objasniti ranije spomenutu Derridaovu tvrdnju da je književnost noematska struktura. Ako je intencionalnost, kako to tvrdi Husserl, ta koja izriče fundamentalna svojstva svijesti, onda je književnost, koju Derrida smješta i u okvir noematičkog akta i u okvir intencionalnog objekta, ta koja ne pripada jedino i isključivo svijesti. Ona je istodobno i efekt i prekoračenje svijesti, što znači da ona istodobno imenuje i objekt u svijetu, koji je predmet svijesti, i ono što jednostavno nije u svijetu (Johnson, 2015: 389). Iz toga razloga književnost, prema Derridau, nudi iskustvo bitka, ona se nalazi na granici metafizike, na granici svega. Štoviše, ona čak ide i onkraj granica svega, onkraj granica same sebe. Ona je u tom smislu najzanimljivija stvar u svijetu, možda je čak zanimljivija i od samog svijeta te je to ujedno i razlog zašto nema definiciju, zašto se ono što ona baštini ne može svesti ni na jedan diskurs, bio on znanstveni, filozofski ili konverzacijski (Derrida, 1992: 47).
Moć književnosti, kako kaže Derrida, proizlazi iz jezika, iz sposobnosti da se svaki zapisani jezični iskaz može ponovno aktivirati i prenijeti značenje svome čitatelju. Preteče ove teze moguće je naći već u jednom od najranijih Derridaovih radova čiji naslov glasi Introduction à “L’Origine de la géometrié” de Husserl. U tome tekstu Derrida posvećuje veliku pažnju u analiziranju načina na koji Husserl vidi idealni objekt. Prema Husserlu, idealni objekt je proizvod intra-subjektivne invencije i intra-subjektivne transmisije (Johnson, 2015: 404). Budući da idealni objekt karakteriziraju bjelodana ponavljajuća svojstva koja se različitim svijestima prikazuju jednako, on kao takav postaje struktura zajednička svim članovima neke zajednice. Međutim, da bi idealni objekt bio konstituiran i emitiran, neophodno je postojanje nekakvog podsjetnika na njega. Mogućnost takve istrajnosti Husserl naziva „pisanjem“, te se njezina važnost očituje u mogućnosti da osigura egzistenciju idealnog objekta čak i u slučaju kada su njegov tvorac, ili njegovi poznavatelji, u potpunosti mrtvi (ibid.: 405). Da bi bio očuvan, da bi njegova tradicija bila postojana, idealni objekt mora biti arhiviran i ujedno spreman na mogućnost ponovne reaktivacije čak i u nekom tuđinskom kontekstu. Glavni instrumenti postizanja toga su nedvojbeno jezik i pismo koji zahvaljujući svojoj apstraktnosti i univerzalnosti mogu podnijeti breme povijesti. Derrida stoga zaključuje kako moć jezika proizlazi iz činjenice što je u njemu moć postojanja ponovljivosti znaka inherentno nastanjena (ibid.). David Johnson smatra kako se iz te teze mogu izvesti četiri ključna stava koja Derrida ima prema jeziku. Kao prvo, moć jezika se za Derridaa očituje u njegovoj sposobnosti da omogući biću da uđe u postojanje. Kao drugo, jezik je jedino moguć ako postoji ponovljivost. Ne postoji jezik koji prethodi ponovljivosti. Treće, budući da se jezik temelji na ponovljivosti ili iterabilnost znaka, drugim riječima na tragovima koje on ostavlja, identitet jezika je u suštini virtualan. I četvrto, potez, kao konstitutivni element iterabilnosti, je taj koji je istodobno transcendentalan i empirijski, budući da stvara formu (znak) i materiju koja je ukotvljena u povijest i kao takva je neodvojiva od forme (ibid.: 406).
Uzevši sve u
obzir rečeno, može se zaključiti kako je književnost nadasve neobična pojava
koja operira i unutar svijeta realnog i unutar svijeta imaginarnog. Konstitutivni
element te sposobnosti je jezik, odnosno njegovo fundamentalno svojstvo koje
Derrida naziva iterabilnost. Iako je u prethodnom odjeljku bilo dosta riječi o
ovome fenomenu, slijedeće poglavlje će diskusiju o iterabilnosti odvesti na
višu razinu. Razlog tomu krije se u iznimnoj važnosti koju iterabilnost ima u
oblikovanju književnoga teksta, te bez čijeg postojanja on nesumnjivo ne bi ni
mogao biti to što jest.
Značenje i ponovljivost (književnog) teksta
Književna teorija, usprkos svojim mnogobrojnim metodama i pristupima, i dalje nije u stanju odgovoriti na jedno ključno pitanje – zašto je značenje književnoga teksta nakon svakog čitanja drugačije, odnosno zašto se ono nikada ne može iscrpiti do kraja? Iako konsenzusa oko odgovora na ovo pitanje još uvijek nema, proučavanje ovog problema nužno je započeti propitkivanjem same naravi pojma „značenje“. Prema stajalištu Ferdinanda de Saussurea, „značenje je proizvod jezičnog sustava, posljedica sustava razlika“ (Culler, 1991: 94). U tom kontekstu „protumačiti značenje znači pokazati odnose oprečnosti i mogućnosti kombiniranja koji tvore jezik“ (ibid.). Međutim, Saussureova teorija u proučavanju književnoga teksta nije posve adekvatna s obzirom na to da i sama pretpostavlja postojanje polazišnih značenja koja su nužna kako bi se pomoću njih protumačila druga značenja. U analizi književnog teksta od veće se koristi pokazuje jedan drugi tip teorije značenja koji pretpostavlja da je njegov izvor sâm subjekt, odnosno govornikova ili autorova svijest. Taj tip teorije razvio je J. L. Austin u svom glasovitom djelu How to Do Things with Words. Za razliku od Saussurea koji se bavio rečenicom, Austin se u analizi značenja isključivo bavio iskazima među kojima je razlikovao dvije glavne vrste: konstative i performative. Prema Austinu, konstativ „je istinosno kodiran iskaz, uvjetovan svojom referencijalnom korespondencijom s nekim izvanjezičnim stanje stvari“ (Bekavac, 2015: 55). Za razliku od njega, performativ je tip iskaza koji „ne opisuje ništa izvan sebe sama, [koji] nema istinosnu vrijednost – on je govorni čin koji, poput drugih oblika djelovanja, uspijeva ili ne uspijeva“ (ibid.). Važnost Austinove teorije očituje se u činjenici što je jedan od njezinih glavnih postulata taj da iskazi svoje značenje ne ostvaruju na osnovu stanja duha govornika koji ih je izrekao, već na osnovu „konvencijskih pravila koja uključuju obilježja konteksta“ (Culler: 1991: 95). Ono što Austin pod time podrazumijeva jest, primjerice, to da iskaz „Proglašavam vas mužem i ženom“ neće biti od nikakvog značaja, tj. neće biti „uspješan“, ukoliko nisu zadovoljeni pojedini elementarni uvjeti kao što su postojanje crkvenog obreda te prisutnost mladenaca, svećenika i nazočnih gostiju. Ukoliko pak taj iskaz bude bio izgovoren u pravome kontekstu, to će uzrokovati aktivaciju njegove „ilokucijske sile“, odnosno omogućiti će izricatelju toga iskaza da svojim riječima djeluje i da u stvarnom svijetu nešto postigne.
Pojmovi performativa i ilokucijske sile iznimno su važni za razumijevanje značenja teksta – temi kojoj je Derrida posvetio čitav rad pod naslovom Signature événement contexte. U tome radu Derrida pokušava dati odgovor na pitanje da li je moguće unaprijed i apsolutno odrediti preduvjete nekoga konteksta. Odgovor na ovo pitanje direktno se tiče i pitanja iscrpivosti značenja književnoga teksta. Derrida svoj rad započinje s prostodušnim definiranjem pojmova pisma i komunikacije. Pismo se u prirodnom i uvriježenom smislu treba poimati kao sredstvo komunikacije, dok je svrha pisane komunikacije priopćavanje misli, ideja i predodžbi među ljudima (Derrida, 1984). Derrida potom svoju raspravu o odnosu pisma i komunikacije nastavlja s komentarom Condillacovog teksta Essai sur l’origine des connaissances humaines. Derrida Condillacov model pisma proglašava tipično filozofskim: „pismo je sredstvo, ponajprije bitno kao oblik kontakta s odsutnim adresatima; ono je ekstenzija preegzistentne misli, […], pismo je po definiciji medij telekomunikacije […]“ (Bekavac: 2015: 56). Derrida zamjećuje kako Condillac u svome eseju uopće ne propituje problem odsutnosti primatelja. Napisana pisana oznaka, u fazi putovanja prema primatelju, istodobno je odvojena i od svog pošiljatelja i od svog primatelja. Ona se od primatelja u potpunosti odvaja te nastavlja stvarati učinke i onkraj njegove prisutnosti, tj. onkraj njegove aktivne intencije, njegove voluoir-dire, pa čak i onkraj njegova života (Derrida, 1984: 12). Derrida zaključuje kako je taj „lom“ (rupture) egzistencijalne prisutnosti emitenta i recipijenta inherentno upisan u samu strukturu pisane oznake. Drugim riječima, pismo je uvijek čitljivo, štoviše, ono uvijek mora biti čitljivo, čak i u slučaju apsolutnog nestanka poznavatelja njegovog koda. Ono je stoga ponovljivo, višekratno, iterabilno. Ta iterabilnost, pojam o kojemu govori Derrida, strukturira samu srž pisane oznake, ona joj omogućuje ponovljivost, komunikabilnost, transmisiju i dešifriranje. Mogućnost prepoznavanja oznaka na taj je način implicirana u svakom jezičnom kodu, a upravo to svojstvo koda da se iz njega naknadno mogu iščitati njegove zakonitosti jest iterabilnost. Svako pismo, dakle, da bi bilo pismo, mora biti ponovljivo, mora funkcionirati u radikalnoj odsutnosti svojeg primatelja, ali i svojeg pošiljatelja (ibid.: 15-16). Krajnji zaključak koji Derrida izvodi iz svega toga jest taj da bi pisati značilo „proizvesti oznaku koja će stvoriti neku vrstu stroja koji i sam proizvodi, a koji neće biti načelno spriječen u funkcioniranju mojim budućim nestankom, niti će se prestati pružati čitanju i ponovnom ispisivanju“ (ibid.: 16).
Evidentna posljedica činjenice da pismo predstavlja prekid horizonta komunikacije kao komunikacije svijesti ili prisutnosti jest da pisani znak „nosi sa sobom stanovitu snagu raskida sa svojim kontekstom, odnosno sa skupom prisutnosti koje organiziraju trenutak njegove inskripcije“ (ibid.: 17). Drugim riječima, pismo, zahvaljujući iterabilnosti, ima sposobnost operirati i u drugim, pa čak i posvemašnje tuđinskim kontekstima, što će reći da je kontekst taj koji „djeluje kao izvanznakovno jamstvo pravilnoga tijeka […] transmisije [značenja], ako ne i kao okvir same mogućnosti funkcioniranja znaka“ (Bekavac, 2015: 57). Znak u tom smislu zadržava svoju čitljivost čak i kada je upisan ili ucijepljen u druge označiteljske lance. Na osnovi te neusidrenosti znaka koja proizvodi njegovu nedeterminiranu ponovljivost, Derrida u potpunosti napušta koncept polisemije te ga zamjenjuje pojmom diseminacije kao oznake za disperziju „značenja koja svojom nepredvidljivom dinamikom nadilazi svaki ‘program’ rasipanja s kalkulabilnim djelovanjem“ (Bekavac, 2015: 58). Drugim riječima, mogućnost koju iterabilnost daje znaku, mogućnost da bude ponovljen ne samo u odsutnosti svojega „referenta“, već i u odsutnosti određenog označenog, osigurava znaku beskonačnu produkciju novih konteksta „na apsolutno nezasitan način“ (Derrida, 1984: 22).
Derridaov pojam diseminacije na vrlo originalan način opisuje i prirodu samog književnog teksta, no prije detaljnijeg govora o tome nužno je prvo spomenuti Austinovo viđenje književnosti kao „parazitske“ umjetnosti. Iako Austin o književnosti ne govori u pejorativnom smislu, u njegovim se raspravama lako razaznaje baštinjenje platonističke koncepcije umjetnosti prema kojoj je ona samo imitacija već postojeće zbilje. Raspravljajući o problematičnim vrstama performativnih iskaza, Austin ističe kako su iskazi koje govori glumac na kazališnoj pozornici, ili pjevač epske pjesme pred svojim slušateljima, zapravo u suštini jalovi ili isprazni jer se njima ništa ne postiže, tj. njihova je ilokucijska sila slaba (Culler, 1991: 100). Takvi iskazi za Austina samo potvrđuju nešto što ne postoji te se u stanovitom smislu mogu smatrati pseudoperformativima. Jezik se u takvim okolnostima prema njemu koristi neozbiljno, a način takve uporabe riječi se može smatrati nametničkim (ibid.).
Derrida Austinovo viđenje rubnih vrsta iskaza napada s više protuargumenata. Prema Derridau, Austinu promiče problem da ako adresatu značenja riječi iskaza kojeg mu upućuje njegov izricatelj nisu jasna, tada nikada neće ni biti jasno o kakvom je tipu ilokucijskog čina riječ (Bearn, 1995: 6). Ultimativno pitanje koje Derrida postavlja u tome kontekstu jest „može li performativni iskaz uspjeti ako njegova formulacija ne ponavlja neki ‘kodiran’ ili iterabilan iskaz, drugim riječima, ako se formula koju izgovaram […], ne može identificirati kao suglasna jednom iterabilnom modelu […]?“ (Derrida, 1992: 30). Prema Derridau, odgovor je nedvosmisleno – ne (Bearn, 1995: 8). Bez ritualizirane formule koja bi se mogla primijeniti na djelovanje riječima, adresat pojedinog govornog čina nikada ne bi razumio o čemu se tu zapravo govori. Drugim riječima, nemoguće je stvoriti inteligibilan iskaz koji ne bi bio iterabilan, odnosno ponovljiv. Kada u zbiljskome životu ne bi bilo moguće davati obećanja, tada ni lik na pozornici ne bi mogao dati obećanje u predstavi (Culler, 1991: 100). Također, iskazi u književnom tekstu nisu ništa manje „ozbiljni“ od iskaza u stvarnome životu – riječ je o samo dvjema vrstama izvedbi iskaza. Međutim, najdramatičnija posljedica iterabilnosti je ta da ne postoje apsolutno uspješni performativi. Čak i u idealnom slučaju, smatra Derrida, svaki govorni čin je samo parazitska varijanta prvotnog originalnog iskaza prenesenog u novi kontekst, u novo intencionalno okruženje (Bearn, 1995: 9).
Na osnovi svega potonjeg izrečenog, postavlja se pitanje što se može zaključiti o književnom tekstu? Književni tekst, kao i svaki drugi tekst, temeljen je na uporabi jezika i pisma. Zahvaljujući neobičnoj prirodi pisma, odnosno pisane oznake, u tekst je implicitno upisana „smrt“ autora i čitatelja. Taj egzistencijalni „lom“ omogućuje tekstu da „živi“ onkraj fizičke smrti poznavatelja njegovog koda, kao i konteksta u kojemu je nastao. Iz ovoga logički proizlazi to da se tekst neprestano može ucjepljivati u druge strane kontekste te proizvoditi beskonačno mnogo novih značenja jer pisana oznaka nije nužno vezana za svoje označeno, tj. za originalnu autorovu intenciju. Naposljetku, književni tekst se može smatrati jednom vrstom performativnog iskaza koji prilikom svakog čitanja funkcionira kao događaj s obzirom na to da predstavlja singularnu realizaciju jednog „apsolutno iterabilnog iskaza“ (Bekavac, 2015: 59). Iz svega ovog evidentno je da književni tekst ima svoj „život“ te da usprkos protjecanju empirijskog vremena nastavlja cirkulirati u različitim drugim kontekstima. O implikacijama te cirkulacije više će riječi biti u slijedećem poglavlju.
Pošta kao cirkulacijski mehanizam
Posljednja faza proučavanja značenja književnog teksta, o kojoj će biti riječ u ovome radu, u izravnom se smislu tiče same institucije čitanja, odnosno cirkulacije i recepcije teksta u široj čitateljskoj zajednici. Derrida se ovog pitanja u najvećoj mjeri dotakao u knjizi La carte postale, poglavito u njezinom uvodnom djelu „Envois“ koji na stanovit način predstavlja „čvorište razmišljanja o poštanskom sustavu kao figuri opće tekstual-nosti“ (Bekavac, 2015: 289). Prema Derridau, „Envois“ se može shvatiti kao žanrovski neodrediv predgovor nikada napisanoj knjizi koji sadrži mnoštvo autobiografskih i opskurnih elemenata zajedno s mnogobrojnim anegdotama i teorijskim digresijama. Jedna od glavnih niti pripovijedanja u tome tekstu je i opsesivno komentiranje ilustracije Matthewa Parisa, benediktinskog redovnika iz 13. stoljeća, koja prikazuje Sokrata kako piše neki tekst, dok mu ga Platon stojeći iza leđa diktira (ibid.: 290).
Središnji motiv koji se javlja u „Envoisu“ je poštanska razglednica te skupa s njom poštanski sustav koji na simboličan način predstavlja metaforu za mehanizam cirkulacije bilo kojeg tipa teksta u nekoj čitateljskoj zajednici. Iščitavajući „Envois“ između redaka, može se zaključiti kako Derrida komunikacijski kanal između autora nekog teksta i čitatelja ne vidi kao običnu ravnu crtu, već kao kompleksan i razgranat skup linija, mreža, prekidača, releja i kolosijeka koji se protežu kroz prostor-vrijeme (Hobson, 1998: 169). Pisana komunikacija, drugim riječima, implicitno podrazumijeva stanovitu vremensku odgodu jer dopisnica, tekst, pa na kraju krajeva i sama misao – Bitak – moraju prvo proći kroz neki sustav koji ih razvrstava, preusmjerava i naposljetku isporučuje (Bekavac, 2015: 292). Koristeći dalje motiv razglednice kako bi opisao svojstva ovakvog sustava, Derrida zaključuje kako razglednicu u toku njezinog putovanja prema adresatu može pročitati bilo tko jer ona predstavlja tip otvorenog pisma. Neobična posljedica te otvorenosti jest da pojedinac koji se slučajno domogne razglednice nikada nije u stanu spoznati što je njezino lice, a što naličje, što je bitnije – tekst ili slika (Derrida, 1987: 13). Iz potonjega stoga proizlazi da adresati i primatelji nisu iste osobe, štoviše, oni se zapravo vrlo rijetko poklapaju. Drugim riječima, primatelji, kroz čije ruke prolazi razglednica, nikada nisu u stanju razaznati njezino pravo značenje, već jedino mogu konstruirati značenja na temelju vlastitoga čitanja, na temelju slučajnog „zastranjivanja“ razglednice i njezinog utjecaja na njihovu svijest. U tom kontekstu imaginarni pripovjedač „Envoisa“, koji dijeli mnogo osobina s Derridaom, iznosi jedno vrlo provokativno pitanje: kako omogućiti slanje sperme razglednicom, na način da ona ostane živa i ispuni svoju misiju inseminacije na ciljanom odredištu? (ibid.: 24). Ovo naoko perverzno promišljanje uporabe poštanskog sustava, međutim, krije u sebi vrlo britku opservaciju. Ukoliko se pojam „sperme“ zamijeni pojmom „tekst“, postaje vrlo lako za uvidjeti to da Derrida nastoji pokazati kako tekst u svom lutanju od autora prema ciljanom čitatelju zapada u ruke mnogih drugih slučajnih čitatelja te „oplođuje“ njihova čitanja stvarajući potpuno nova i neponovljiva značenja.
Skretanje ili zastranjivanje pisma o kojemu Derrida govori jedna je od ključnih tema „Envoisa“. Derrida to opisuje pojmom adestinacije kojeg će u kasnijim radovima zamijeniti pojmom destinerrance. Ono što u suštini taj pojam označava jest vjerojatnost fatalnog neuspjeha u obliku nedostizanja prethodno utvrđenog vremenskog cilja koje se ostvaruje u uvjetima zastranjivanja od ranije utvrđenog prostornog cilja (Miller, 2006: 893). Destinerrance je spacijalno-temporalna figura koja objedinjuje vremensko razlikovanje i odgodu zajedno s pojmovima kao što su trag, iterabilnost, potpis, kontekst i igra. Međutim, koliko god definicija ovaj složeni pojam imao, jedini i najbolji način da ga se shvati jest da ga se promotri u kontekstu u kojem ga spominje Derrida. To se ponajprije tiče pisma i njegovog odredišta. Prema Derridau, pismo nikada ne može doći na svoje odredište. Ono to jednostavno ne može (Wills, 1984: 21). To ne proizlazi samo iz činjenice što pisma bivaju zagubljena, zametnuta ili odaslana na krive adrese, već to ujedno proizlazi i iz činjenice što se autorova intencija nepovratno gubi u trenutku inskripcije misli u materijalni supstrat. Zastranjivanje koje pismo čini, ta destinerrance, javlja se već na samome početku njegovog „života“. Pismo se rađa u smrti autorove intencije te tijekom svojeg života besciljno baulja dok ne završi na svome odredištu koje je opet smrt (Hobson, 1998: 170). Problematična struktura pisma izvire iz činjenice što ono „konstituira svoje adresate après-coup ili nachträglich, jer oni ne postoje prije susreta s njim, osim kao fikcije ili projekcije nekakvog autora, njegove želje za krutim trasiranjem sudbine teksta…“ (Bekavac, 2015: 293). Što se pak samog sadržaja pisma tiče, on je naprosto posljedica čitanja, singularan proizvod singularnog adresata, događaj koji se realizira tek supotpisom čitatelja.
Derrida u „Envoisu“ na ironičan način opisuje Platonovu želju da cijelome svijetu pošalje apsolutno identičnu tekstualnu poruku, tj. razglednicu ili, kako Derrida to naziva, pancarte (Derrida, 1987: 28). To je, međutim, nemoguće jer je adresat uvijek mrtav, ne samo u budućnosti ili prošlosti jer još uvijek ne postoji ili ga više nema, već i u sadašnjosti jer je on konstrukcija (ibid.: 33). Štoviše, niti poruka koju Platon želi poslati neće uvijek funkcionirati kao poruka. Ona će se konstituirati kao takva tek kada stigne na pravo odredište koje će ju prepoznati kao poruku, tek kada pošiljateljev kod bude bio verificiran (Wills, 1984: 23). Derrida, međutim, u konačnici smatra kako envoi, ili dopis, zapravo sam po sebi ne šalje ništa, niti ima ikakvog adresata kojeg bi se moglo identificirati kao samosvjesni subjekt (Derrida, 1987: 63). Iz potonjeg stoga proizlazi da pisana poruka nikada nema unaprijed određen sadržaj, niti nužno nešto komunicira. Ona nema sadržaj ili cilj koji bi joj prethodili, već je njezin primatelj taj koji ju poima kao nešto što je upućeno njemu (Miller, 2006: 905). Na kraju krajeva, pismo uvijek može i ne biti primljeno, no ono će i dalje zadržati svoju supstancijalnost pa se čini opravdanim reći kako je „istinsko ‘odredište’ nečega što zamišljamo kao poruku […] sâm tekst…“ (Bekavac, 2015: 295).
Imajući na umu sve potonje rečeno, postavlja se
pitanje od kakvog je značaja Derridaova teorija poštanskog principa u
razumijevanju književnosti? Prema Derridau, prošlost i sadašnjost književnosti
kao institucije neodvojivo je povezana s poviješću „poštanske“, tj.
komunikacijske tehnologije (Derrida: 1987: 104). Ukoliko se ideja biblioteke
zamijeni pojmom „poštanske postaje“, ona bi nedvojbeno reprezentirala
telekomunikacijsku mrežu, mjesto prolaza i posredovanja poruka među različitim
pojedincima (Bekavac, 2015: 296). Biblioteka kao poštanski servis na taj način
funkcionira kao jamac književnosti, kao zaštitnik strukture prijenosa poruka
između konvencionalnih autora i konvencionalnih čitatelja književnih djela
(Hobson, 1998: 176). Prema Derridau je u tom smislu „sva književnost u svojoj strukturi epistolarna…“ (Bekavac, 2015:
297). Ona je trajno izložena mogućnosti gubitka, zastranjivanja, malicioznog
presretanja. Međutim, kakogod bilo, književni tekst će uvijek nešto komunicirati, on će uvijek
proizvoditi nova značenja, neovisno o kontekstu i čitatelju u čije je ruke
dospio. Vrhunska djela svjetske književnosti Derrida u tom smislu naziva
„nuklearnim otpadom“ (ibid.: 298). Književni tekst uvijek egzistira na granici
čitljivog i nečitljivog, on je uvijek otvoren kontekstu, no istodobno ostaje
nediskurzivan, nepristupačan potpunoj asimilaciji. Jedinstvenost književnosti,
pa tako i književnog teksta, očituje se upravo u činjenici što je ona
neuništiva, što nikada nije u potpunosti „razgradiva“ (ibd.: 297). To neobično
svojstvo književnosti čini ju jedinstvenom pojavom s obzirom na to da uspijeva
i dalje inspirirati i oplemenjivati generacije ljudskih duša, kao i činiti
hermeneutički posao nikad dovršenim.
Zaključak
Književnost je neobična i jedinstva pojava utoliko što omogućuje pojedincu da njome sve kaže i na bilo koji način. Iz perspektive Jacquesa Derrida, književnost istodobno operira i u svijetu realnog i u svijetu imaginarnog. Ključno svojstvo jezika koje joj omogućuje postići takvo što jest iterabilnost ili ponovljivost pisane oznake. Paradoks koji proizlazi iz te ponovljivosti jest činjenica da je smrt autora neke pisane oznake ili teksta, i čitatelja, kao poznavatelja koda oznake, inherentno upisana u samu strukturu oznake kao takve. Prema Derridau, drugim riječima, pismo, ili tekst, je uvijek čitljivo, čak i onkraj smrti adresata kojemu je ono bilo upućeno. To svojstvo omogućuje pismu da ponovno bude „aktivirano“ nebrojeno mnogo puta i u nebrojenim drugim stranim kontekstima. Budući da pisana oznaka nije nužno vezana za svoje označeno, ona može proizvoditi beskonačno mnogo značenja. Ta značenja, međutim, ne mogu se svesti pod načelo polisemije, koje podrazumijeva višestruk, ali ograničen skup značenja, već pod načelo diseminacije kojim Derrida označava potpuno raspršenje značenja koje nadilazi sva misaona očekivanja.
Raspravljajući o instituciji književnosti i cirkulaciji tekstova u određenoj čitateljskoj zajednici, Derrida zaključuje kako tekst, poput pisma, neprestano putuje od svoga autora prema svome adresatu. Taj proces, međutim, nije savršen. Sudbina teksta je neizvjesna jer na svome putu prema primatelju on može biti zagubljen, preduhitren, a i na koncu neshvaćen. No, kakogod bilo, tekst će uvijek komunicirati nešto, bilo to inteligibilno ili ne. U tom smislu odgovor koji Derrida nudi na pitanje zašto je značenje književnog teksta neiscrpivo, je sljedeći: tekst stvara značenja sam od sebe, ali samo i isključivo u supotpisu s čitateljem. Drugim riječima, tekst sâm po sebi ne znači ništa. On nema nikakvu poruku, nikakav smisao. Tek u jednokratnom dodiru s čitateljem, koji ga ponovno pokreće poput kakvog stroja, tekst nastavlja raditi svoj posao – proizvoditi nova i neponovljiva značenja.
Čitanje književnog teksta je, dakle, jedinstven i neponovljiv – singularan događaj. Koliko god se čitatelj trudio dokučiti njegovo „originalno“ značenje, koliko god se trudio doprijeti do izvorne autorske intencije, on će u svome pokušaju neminovno svaki puta podbaciti. Međutim, smatra Derrida, to nije, niti bi smjela biti poanta čitanja. Čitatelj koji već unaprijed nešto očekuje od teksta je loš čitatelj. Čitati književnost znači uživati, znači proizvoditi nova i neponovljiva značenja. Čitati književnost znači stvarati nove svjetove, pomicati granice vlastite misli. Književnost je stoga postajanje, ono je pitanje bez odgovora, život po sebi i za sebe.
Literatura
- Barthes, R. (1999). Smrt autora. U: M. Beker, Suvremene književne teorije (str. 197-201). Zagreb: Matica hrvatska.
- Bearn, G. C. (1995). Derrida Dry: Iterating Iterability Analytically. Diacritics, Vol. 25, No. 3, 2-25.
- Bekavac, L. (2015). Prema singularnosti: Derrida i književni tekst. Zagreb: Disput.
- Culler, J. (1991). Značenje i ponovljivost. U: J. Culler, O dekonstrukciji: teorija i kritika poslije strukturalizma (str. 94 – 115). Zagreb: Globus.
- Derrida, J. (1984). Potpis, događaj, kontekst. Delo, No. 6, 7-35.
- Derrida, J. (1987). Envois. U: J. Derrida, The Post Card: From Socrates to Freud and Beyond (str. 1-257). Chicago: The University of Chicago Press.
- Derrida, J. (1992). “This Strange Institution Called Literature”: An Interview with Jacques Derrida. U: J. Derrida, Acts of Literature (str. 33-76). New York: Routledge.
- Hobson, M. (1998). Negatives and steps: ‘pas sans pas’. U: M. Hobson, Jacques Derrida: Opening Lines (str. 147-186). London: Routledge.
- Johnson, D. E. (2015). As If, As Such: On Derrida, Husserl, and Literature. Research in Phenomenology, Vol. 45, No. 3, 386-411.
- Književnost. (2019). Preuzeto 15. 04. 2019. iz Hrvatska enciklopedija: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32128
- Miller, J. H. (2006). Derrida’s Destinerrance. MLN, Vol. 121, No. 4, 893-910.
- Nealon, J. T. (2015). Literature. U: C. Colebrook (ur.), Jacques Derrida: Key Concepts (str. 139-143). New York: Routledge.
- Wills, D. (1984). Post/Card/Match/Book/”Envois”/Derrida. SubStance, Vol. 13, No. 2, 19-38.