Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza

Analiza književnog djela

Više o Miroslavu Krleži i njegovom stvaralaštvu pogledajte ovdje.


Tema djela i vrijeme radnje

Povratak Filipa Latinovicza prvi je cjeloviti moderni hrvatski roman: po strukturi vrlo složen, bez klasične, standardne kompozicije i razgranate fabule, višeslojevit u svojoj sadržajnoj i misaonoj strukturi.

Roman govori o problemima mladog hrvatskog intelektualca, slikara Filipa Latinovicza koji ne osjeća pripadnost ni domovini ni svom zavičaju ni svojoj obitelji, već je potpuno otuđen od svijeta. Jednim dijelom, radi se i o romanu-eseju jer su čitavi fragmenti teksta zapravo eseji o umjetnosti i slikarstvu.

Roman je to o jednom povratku, o vraćanju u zavičaj glavnog junaka Filipa nakon dugogodišnjeg izbivanja, ali istodobno i povratak u vlastito djetinjstvo, vezano za unutrašnje raščlanjivanje osobnosti, retrospektivu prijeđenog puta u životu, pokušaj da se osmisle određeni emocionalni, gotovo podsvjesni senzibiliteti i da se dobije odgovor na niz intimnih, egzistencijalnih pitanja koja muče glavnoga junaka. To je zapravo proustovska tema (Marcel Proust; Combray, U potrazi za izgubljenim vremenom).

Krleža Filipa promatra kao hipersenzibilnu osobu opterećenu nizom osobnih kompleksa: od pitanja tko mu je otac i kakva mu je majka, te neizbrisivih trauma iz djetinjstva, do osjećaja iskorijenjenosti, životne nesigurnosti i besperspektivnosti, naposljetku, osjećaja posvemašnje osobne rastrojenosti s potpuno razbijenom slikom svijeta.

Roman je napisan 1932. godine. Promatran u konetsktu cjelokupna Krležina djela roman predstavlja nastavak Krležina kompleksnog ciklusa o Glembajevima. U jednom svom eseju Ivo Frangeš ističe da je Povratak Filipa Latinovicza organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i glembajevštini kao tipu života.

Središnji lik romana je slikar Filip Latinovicz, a tema romana naznačena je već u naslovu: to je povratak, povratak koji predstavlja inventuru cjelokupna Filipova života i sučeljavanja s egzistencijalnim tajnama i osobnim kompleksima kojih je podrijetlo u njegovu djetinjstvu. Mnoga su pitanja koja Filip otvara svojim povratkom, no za njega ključno je pitanje osobnog identiteta, pitanje izvorišta i granica vlastite osobnosti. Na pitanje osobnog identiteta nemoguće je odgovoriti bez razrješenja tajne očinstva koja je dominirala njegovim djetinjstvom. Pitanje očinstva zapravo je pitanje Filipova identiteta. S ovim ključnim pitanjem isprepletena su i mnoga druga: odnos umjetnika i društva (Filip je slikar), pitanje vlastitog talenta i umjetničke inspiracije, pitanje nacionalnog identiteta i u krajnjoj liniji pitanje o smislu života uopće. Iako je Povratak prvenstveno roman o pojedincu, on je istodobno prikaz hrvatskoga društva 2. i 3. desetljeća 20. stoljeća.

Radnja romana zbiva se u razdoblju od nekoliko mjeseci proljeća, ljeta i jeseni drugog ili trećeg desetljeća 20.st., međutim, vremenski raspon romana obuhvaća gotovo cijeli Filipov život, sve do njegovih najranijih sjećanja. Pripovjedačka sadašnjost isprepliće se, u Filipovim sjećanjima, s pripovjedačkom prošlošću, dovodeći do simultanosti zbivanja, svojstvenoj Proustovim romanima, koja dokida kronološki slijed događanja. Kao i kod Prousta, povratak u prošlost motivira se asocijativnom tehnikom pripovjedanja. Ako govorimo o mjestu radnje, ono je jasno iskazano (Zagreb, Kostanjevac), ali Krleža se često koristi globalnim rimskim terminom: Panonija, misleći na uski pojas sjeverne Hrvatske između Save i Drave. Slika panonskog blata nosi sa sobom implikcije stoljetne hrvatske zaostalosti, a Panonija je u stanovitom smislu i mitska zmlja u čije blato stoljećima tonu civilizacije i ljudske egzistencije kao da ih nikada nije ni bilo.

U kompoziciji romana Povratak Filipa Latinovicza lako se uočava njegova trodjelna struktura. Prvi dio romana, Filipov povratak na Kaptol, evokacija je Filipova djetinjstva. Taj dio romana je statičan i retrospektivan, prožet intenzivnim unutarnjim doživljajima. Stapanje prošlosti i sadašnjosti i asocijativna tehnika pripovjedanja u tom su dijelu najdosljednije sprovedeni. Slike djetinjstva nezadrživo naviru, a sve što vidi i čega se sjeća Filip pokušava objektivizirati u koloristički slikarski doživljaj. Drugi dio romana Filipov je susret s vlastitom panonskom hrvatskom podlogom, njenom ruralnom, animalnom i mitskom komponentom oličenom u liku foringaša Jože Podravca i posjedničko-činovničkim krugom oko Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevačkog. Ovaj dio romana nosi obilježja sociološko-staleške studije. Treći dio romana psihološka je studija triju važnih likova: razdražljive i erotizirane Bobočke, bivšeg čovjeka Baločanskog i tajanstvenog Kyrialesa.Ovaj dio romana nosi naglašena dramska obilježja. Kao prilog tezi da Krležin roman u svom ispreplitanju lirskoga, epskoga i dramskoga zapravo predstavlja tip proze drmskog karaktera, nalik romanima Dostojevskog, mogu se navesti dosta jasno izražene tri osnovne dramske kompozicije: ekspozicija (Filipov povratak), dramski zaplet (Kostanjevac) i rasplet (posljednje poglavlje, otkriće očinstva, ubojstvo). Svi bitni odnosi među likovima razrješavaju se u posljednjem poglavlju, ali i ostvaruje Filipov predosjećaj da će boravak u Kostanjevcu biti sudbonosan.

Na stilskoj razini svijet romana obiluje bizarnostima. Krleža, shodno ekspresionističkoj poetici, svijet promatra kao grotesku, a njegovi likovi katkad su na granici stvarnosti i karikature (banska savjetnica gospođa Rekettye). U romanu se osjeća snažan utjecaj psihoanalitičkih teorija o tretiranju čovjekove spolnosti i nejasnih mračnih poriva koji vladaju likovima. U pripovijedanju se Krleža koristi različitim tehnikama: sveznajućim pripovjedačem, dijalogom, monologom, unutarnjim monologom. Asocijativna proza toka svijesti prirodno je monološka, čak i u dijalozima u romanu u velikoj su mjeri esejistički monolozi. Ipak, sve te tehnike, pa mogli bismo reći i likovi, upotpunjuju jednu jedinu viziju svijeta – onu Filipovu.

Kratak sadržaj

Nakon 23 godine izbivanja stigao je Filip jednog jutra na kaptolski kolodvor. Detalji obiteljske kuće: truli zid, poznata vrata, bude u Filipu mučno sjećanje na to kako ga je prije 23 godine majka izbacila na ulicu nakon što je ukrao stotinjarku i potrošio je provodeći se sa sumnjivim ženama. Posjet nekadašnjoj majčinoj trafici izaziva u Filipovoj svijesti provalu slika iz djetinjstva koje je bilo otrovano majčinim noćnim izbivanjima i glasinama da mu je otac biskup. Filip je čovjek duboko zahvaćen nemirom i taj nemir pravi je razlog njegova povratka. Svijet se za njega razbio na detalje kojima nije u stanju udahnuti neki smisao. Promatrajući tog jutra micanje ljudi na ulici, Filip vidi samo sliku kaosa i životinjske izmjene materije. Boje, Filip je slikar, počele su u njemu sivjeti. Ugledavši svoj odraz u kavanskom ogledalu, „jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen“, Filip počinje sumnjati u identitet vlastitoga ja.

Na put u Kostanjevac, kamo se preselila njegova majka, kreće s foringašem (vozač) Jožom Podravcem. Dok su se vozili pokraj jedne prizmenice zatvorenih prozora Joža Podravec prezirno izgovara riječ frajle. Ta „sablasna“ riječ budi u Filipu uspomenu na njegov neslavni bijeg iz javne kuće nakon što mu je jedna od javnih žena intimnim glasom počela govoriti o njegovoj majci i njenom ljubakanju s kanonicima. Životna priča Jožre Podravca, koju mu ovaj putem raspreda, pruža Filipu materijal za meditaciju o stoljetnoj (panonskoj) zaostalosti, daleko od svakog civilizacijskog napretka, o beskrajnoj udaljenosti njegovih slikarskih dvojbi od filozofije ovog Panonca, koja se može svesti samo na jedan imperativ: opstati.

Ono što će kod Filipa, za vrijeme boravka u Kostanjevcu, trajno izazvati nemir, bit će njegova majka i njezina želja da se raduje ćivotu i uživa u teško izborenom socijalnom statusu. Ona naručuje od Filipa vlastiti portret u crnini, no ono što Filip prenosi na platno je groteskna slika ostarjele bordel-dame. Postupno, preko majke, Filip upoznaje kostanjevačku društvenu stvarnost i krug ljudi oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevačkog, bliskog prijatelja svoje majke. Liepach, nekadašnji veliki župan županije koransko-glinske, koji je svja promaknuća kupovao nepotpisanim člancima kako je Hrvatska jedna fikcija, pripada činovničko-posjedničkom sloju koji vegetirapo provinciji hraneći se uspomenama na jedan netragom nestali svijet. Jedan od razloga Filipova zadržavanja u Kostanjevcu je i Bobočka Radajeva, kasirica (blagajnica) u kavani „Kod Krune“, žena za kojom su se dovukli glasovi da je moralno i materijalno upropastila svog zadnjeg ljubavnika odvjetnika Baločanskog i skrivila smrt njegove žene. Sjedenje u „Kruni“ i razgovori s Bobočkom postaju Filipova svakodnevna potreba. Ta pretjerano erotizirana žena s crtama nimfomanke počinje Filipa neodoljivo privlačiti i erotski i ljudski. Filipovo društvo kod „Krune“ je Bobočkin kostanjevački trabant Vladimir Baločanski koji je, hipnotiziran njenim erotskim fluidom, skliznuo od uglednog građanina i uzornog muža do sjene čovjeka, dopavši zatvora i ludnice, a sada vegetira uz Bobočku na račun njezine samilosti.

Tjelesni Bobočkin utjecaj ponovno budi u Filipu slikarsku energiju. Vraćajući se jedne večeri s Bobočkom s proštenja Svetoga Roka, gdje je Filip doživio sudar primitivne, ruralne, barbarske atmosfere i religiozne ideje kojoj je proštenje posvećeno, dok su noć oko njih parale munje, Filip iznosi Bobočki svoju grandioznu slikarsku viziju raspetog Krista koji je „jedini most po kome se može spasiti čovjek iz blata i smrada“. Izvor novog Filipova nemira je dolazak u Kostanjevac Sergeja Kiriloviča Kyrialesa, zagonetnog Grka s Kavkaza, dermatologa i doktora fiziologije. On je stari, dugogodišnji Bobočkin prijatelj, a Filip sumnja da je jedan od njezinih bivših ljubavnika. Od njegova dolaska Bobočka se sve više udaljava od Filipa. Pred tim zagonetnim čovjekom Filip osjeća snažan kompleks inferiornosti, gotovo straha.

U dugim noćnim raspravama kod „Krune“, uz rakiju, u dimu cigareta, taj cinik svojim vulgarnim mehanicističkim materijalizmom, svodeći sva ljudska pitanja na tajne fiziologije, naoko superiorno, mada je i sam jedan promašen čovjek, razara Filipove idealističke koncepcije o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu, rujući zapravo po Filipovim intimnim sumnjama. Poslije jedne takve pijane noćne rasprave o smislu i zadnjim istinama umjetničkog stvaranja koju Filip naprasno prekida gurnuvši silovito stol, nemoćan da se drugačije odupre razornoj Kyrialesovoj logici, cijelo društvo bilo je svjedok ubojstva koje se dogodilo pred gostionicom. Nadnoseći se nad ubijenog foringaša Baločanski izgovara riječi pune zlokobnog predskazanja: “Čemu tu mnogo riječi? Čovjek uzme kuhinjski nož, pa izravno u crijeva! To je najjednostavnije! Mir nichts, dir nichts!“

Poslije te pijanke Bobočke nije dva dana bilo na blagajni i Filip se odlučuje posjetiti je. Približivši se prozoru njezine sobice kao u nejasnom infernalnom snoviđenju ugleda neobičan prizor: dva tijela što se miču u postelji dok Baločanski za stolom mirno čita novine. Ipak je pokucao i ušao. Bobočka ga hladno prima ostajući u krevetu, dok Kyriales, sjedeći pokraj nje, kao da nastavlja tamo gdje ga je Filipov dolazak prekinuo: priča o svojim doživljajima s prošlogodišnjeg putovanja Sicilijom. Između ostalog, potpuno hladno ispripovijeda kako je u jednom zvoniku iz snažnog trenutnog osjećaja tjelesnog gađenja jednoga dječaka bacio u kotao kipuće bronce. Razvijajući dalje svoj pseudofilozofski traktat o smrti Kyriales iznenađuje Filipa pitanjem da li je ikada stajao pred samoubojstvom.

Već duže vrijeme Filipa su uznemiravale misli o pravoj Bobočkinoj prirodi. Ta žena ga je snažno uzbudila, pod utjecajem njezina tijela ponovno su se probudile njegove slikarske snage, ali u njihovu su se odnosu od samog početka događle čudne stvari. Dolaskom Kyrialesa Filipov se nemir samo povećao. U svojim razmišljanjima prisjeća se glasina da su je noću viđali s nadlugarom za njihova zajedničkog posjeta austrijskom industrijalcu Korngoldu i kako ju je usred noći vidio na balkonu Korngoldove sobe. No, tko je u njihovu odnosu nedosljedan i mogu li se tu uopće postavljati neka moralna pitanja i nije li upravo on prepun malograđanskih predrasuda-to Filipu nije jasno. Jednog je dana ispod željezničkog mosta nađeno Kyrialesovo izmrcvareno tijelo. Svoju nihilističku filozofiju Kyriales je doveo do krajnjih konzekvenci.

Vrativši se s pogreba, Bobočka posjećuje Filipa. Odlučila je otputovati i moli ga da joj do večeri osigura novac za put do Hamburga. Te večeri, prije Bobočke, Filipa posjećuje Boločanski i traži od njega d je odgovori od putovanja prijeteći kako neće dopustiti da ga „bace preko palube“. Uto stiže i Bobočka, ali joj uzbuđeni Boločanski ne dopušta da ostane nasamo s Filipom. Kako bi izbjegla scenu, Bobočka odlazi s Boločanskim ne uzevši novac koji joj je Filip pripremio. Dogovaraju samo uobičajeni sastanak „Kod Krune“.

U tim trenucima napeta iščekivanja, dok Filip sluti katastrofu, u njegovu sobu navraća majka i prigovara mu zbogveze s takvom nemoralnom i opasnom ženom kakva je Bobočka. Uzrujan, Filip joj odvraća da upravo ona, koja je svoje materijalno blagostanje osigurala svojim tijelom, nema nikakvo moralno pravo suditi o drugim ženama i bijesno bacivši album s majčinim fotografijama, traži da mu konačno odgovori tko mu je otac. Na slici, koju mu majka pruža kao odgovor, Filip prepoznaje Liepacha plemenitog Kostanjevačkog. U tom trenutku na vrata pokuca Baločanski, došao je otkazati novčanu uslugu jer Bobočka ne putuje. Filip ne vjeruje njegovim riječima, a ovaj mu daje nekakav papir na kome bi trebala biti Bobočkina poruka. Približivši papir svjetiljci Filip vidi da to nije nikakvo pismo već običan račun iz drogerije s krvavim otiskom nečijeg prsta. Pogledavši Baločanskog vidi da su ovome nogavice natopljene krvlju. Jednim luđačkim skokom niza stube Baločanski bježi u noć. Filip potrči za njim. Kada je utrčao u Bobočkinu sobu, nalazi je u lokvi krvi, pregrižena grkljana.

Opis glavnog lika Filipa Latinovicza

Filip Latinovicz po mnogočemu je tipičan intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv i egzaltiran do te mjere da ponekad iskazuje manijakalne crte. On je prije svega čovjek koji u svojoj otuđenosti i sveopćoj skepsi koja je vladala europskim duhovnim prostorom pokušava pronaći neko čvrsto uporište. Njegov povratak iz jedne od europskih metropola u provincijalni Zagreb i gotovo barbarski Kostanjevac, motiviran je, prije svega, nemirom koji je poslejdica nemogućnosti da u svojim slikarskim vizijma obuhvati totalitet života. Njegova osjetila kao da su otkazala poslušnost, a svijet se za njega pretvara u niz često grotesknih detalja u čijem se besmislu počinje utapati i njegova vlastita individualnost. U romanu se često spominje riječ „podloga“. Upravo je traženje emotivne podloge, na kojoj bi se ponovno uspostavilo jedinstvo Filipove ličnosti, osnovni razlog Filipova povratka.

Povratak Filipa Latinovicza psihološki je roman, roman jedne svijesti. Ipak, ta je svijest u velikoj mjeri određena jednom vanjskom činjenicom: on je nezakonito dijete trafikantice koja se bavila prostitucijom. Razrješenje pitanja očinstva ključ je za učvršćenje Filipova vlastita identiteta. Taj snažni psihoanalitički kompleks, koji je otrovao njegovo djetinjstvo, uvjetuje Filipov pogled na svijet, a posebno ambivalentan odnos spram žena i spolnosti, koji doživljava kao nešto što čovjeka srozava na razinu životinje. Kraj romana podaje se dvostrukom tumačenju. Ostaje otvorenim, da li on predstavlja slom Filipova idealističkog nastojanja da slikarskim doživljajem spozna svijet oko sebe ili bi se on mogao protumačiti kao katarza kroz koju je bilo neophodno proći da bi se spoznalo samog sebe.

Leone i Filip – dva Krležina povratnika

Tema romana Povratak Filipa Latinovicza je povratak koji predstavlja inventuru cjelokupna Filipova života i sučeljavanja s egzistencijalnim tajnama i osobnim kompleksima kojih je porijeklo u njegovu djetinjstvu. Mnoga su pitanja koja Filip otvara svojim povratkom, no za njega je ključno pitanje osobnog identiteta, pitanje izvorišta i granica vlastite osobnosti. Na pitanje osobnog identiteta nemoguće je odgovoriti bez razrješenja tajne očinstva koja je dominirala njegovim djetinjstvom.

Filipu i Leoneu zajedničko je najprije to što se obojica vraćaju kući nakon dugo godina izbivanja, obojica se vraćaju kako bi razrješili svoju prošlost, slikari su, puno putuju u potrazi za samim sobom, a na kraju se vraćaju na mjesto odakle je počelo njihovo putovanje. Filip i Leone su intelektualci, očevi su im pripadnici visokog društva koji su taj položaj stekli na prljav način. Kao slikari, obojica kroz svoje slike pokušavaju spoznati svijet oko sebe i obuhvatiti totalitet života, ali ne uspijevaju jer su zapravo lutalice koji na sebi nose nerazjašnjene situacije iz djetinjstva.

Odnos Filipa i majke

Stav majke, Regine, prema Filipu u djetinjstvu odisao je hladnoćom pa je tako Filip u djetinjstvu bio prikraćen za najprirodnije osjećanje ljubavi i topline u obiteljskom domu. Trenutak kada je Regina istjerala Filipa iz kuće označio je konačno stvaranje neprevladivog jaza između Filipa i stvarnosti koja ga okružuje. U trenutku Filipova povratka taj se odnos nije promijenio. Filip svoje nove osjećaje prema majci nije mogao iskazati ni kao sin ni kao čovjek, ali je mogao kao umjetnik: kroz njezin portret čija je izrada za njega predstavljala mučenje, trebao je naslikati jednu bordelsku damu, a ne portret slikan za župana Liepach Kostanjevačkog. Portret i Filipov doživljaj majke najbolje je okarakterizirala sama Regina svojom reakcijom na sliku: „Da jedan sin može da gleda svoju majku na takav način, ka njen jedini sin na nju, to je žalosno!“ U raspletu romana Filip je shvatio da je odnos njega i njegove majke isti, dolazi do svađe i njihovog poptunog razlaza.

Krležini brodolomci u romanu

Bobočka, Kyriales i Baločanski nose obilježje društvenih brodolomaca, svi su oni stranci te uz svu duhovnu i materijalnu zaostalost sela u romanu je oslikan dubok i nepremostiv jaz između društvenih slojeva tog vremena, a u slici brodoloma većine njih izražena je mjisao o nemogućnosti opstajanja takvih odnosa pa je najavljen neizbježan kraj.

Modernost romana Povratak Filipa Latinovicza

Krleža se koristi raznovrsnim postupcima pri oblikovanju teksta; opisivanjem, naracijom, dijalogom, monologom, unutranjim monologom. Krleža se često koristi opisivanjem, a način na koji opisuje u skladu je s osjećajima glavnog lika, a budući da je Filip slikar ti opisi se uglavnom odnose na vanjske elemente, ali ne zapostavljajući one akustične, mirisne i taktilne.

Kroz monologe i dijaloge, te posebno unutarnje monologe, Krleža nam približava likove opisujući ih iznutra i izvana. U unutarnjem monologu likovi otkrivaju svoje misli, strahove i sve ono o čemu razmišljaju. U dijalozima, koji se na Lipachovom dvoru vode i na više jezika, izražavaju se socijalna obilježja likova.

Dijalog pri kraju romana daje dramsku napetost i ima bitnu ulogu u raspletu romana.

Funkcija neupravnog govora je u tome što kroz neupravni govor lik govori sam sa sobom i sa cijelim svijetom i na taj način mi zapravo upoznajemo Filipa jer je on posvađan sa svijetom i ne može uspostaviti komunikaciju s drugim likovima. Narativni monolog se pojavljuje u neupravnom govoru.

Povratak Filipa Latinovicza i Combray

Prvi dio oba romana Povratak Filipa Latinovicza odnosi se na sjećanja na prošlost i pokušaje shvaćanja sadašnjosti. Detalji likove podsjećaju na prošlost, jasno im naviru sjećanja, stapaju se prošlost i sadašnjost.

U drugom dijelu oba romana upoznajemo ljude i krajolike, no u Combrayu ti su opisi smirujući, lijepi, dok su u Krležinom romanu ti opisi sjetni, mračni, a likovi su opisani kao i prostori.

Treći dio romana Combray je dio u kojem se pripovjedač vraća na početak priče, a kroz male detalje koji vraćaju lik u prošlost moguće je vratiti oteto postojanje. Filip na kraju romana uviđa da će njegov boravak u Kostanjevcu biti sudbonosan. To je dio u kojem je sadržan vrhunac radnje i nosi dramska obilježja.

U oba djela glavne likove u prošlost vraćaju detalji kojih se prisjete pri susretu s već poznatim. Ipak, lik Benjamina nije tako složen kao lik Filipa. Benjamin je odrastao tijelom, umom je još dijete i u svom umu živi u djetinjstvu. Filip se zbog svog djetinjstva vraća kući, kako bi napokon razjasnio neriješene stvari i raščistio svoj odnos sa svijetom.

Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Lektire

    Lektire

    Ranko Marinković: Ruke

    Ranko Marinković: Ruke Analiza književnog djela O autoru Ranko Marinković (1913.-2001.), pripovjedač, romanopisac, dramatičar i ...
    Lektire

    Franz Kafka: Preobrazba

    Naslovna fotografija: Peter Kuper Franz Kafka: Preobrazba Analiza književnog djela O autoru Franz Kafka (1883.-1924.), ...