RACIONALIZAM I NJEGOVI FILOZOFI

  • Racionalizam 17. st. naziv je kojim možemo označiti osnovno spoznajno-teorijsko usmjerenje trojice velikih filozofa:
  • u općem smislu racionalizam je pravac u teoriji spoznaje koji, bez obzira na to dali osjetno iskustvo kao jedan od izvora i oblika naše spoznaje stvarnosti odbacuje ili ne, smatra da je objektivnu stvarnost moguće spoznati samo mišljenjem, to jest da je spoznaja dana jedino u našem umu, razumu, intelektu

René Descartes (1596. – 1650.)

  • svojom filozofijom postavio temelje za racionalizam 17. stoljeća
  • ideal novovjeke filozofije da ona bude znanost i težnja modernog čovjeka da mu znanje bude moć za vlast nad prirodom
  • PROBLEM METODE: čak dva Descartesova djela, „Rasprava o metodi pravilna upravljanja umom i traženja istine u znanostima“ i „Praktična i jasna pravila upravljanja duhom u istraživanju isitne“, već svojim naslovom pokazuju SREDIŠNJE MJESTO PROBLEMA METODE.
  • čovjek je sposoban spoznati istinu, ali OSNOVNO JE PITANJE POSTUPKA ISTRAŽIVANJA.
  • kao i Bacon, kritizira Descartes slabosti tradicionalne skolastičke logike
  • PRAVILA METODE:
  • načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito osim onog što spoznajemo JASNO I RAZGOVJETNO
  • analitičko načelo: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove
  • načelo sinteze: reda i postupnosti od jednostavnog k složenom
  • načelo provjeravanja potpunosti postupka
  • U „Raspravi o metodi“ Descartes pripovijeda kako je studirao na njenoj od najznamenitijih škola u Europi i kako je jedina koristi toga učenja to što je došao do uvjerenja o svom neznanju
  • kao i Bacon hoće Descartes početi sve od početka, sve preispitati, očistiti duh svih nesigurnih sadržaja kako bi mogao doći do pouzdanih istina
  • kritički stav njegove sumnje nije skepticizam skeptika koji ostaju neodlučni, nego pothvat temeljite obnove da svaki čovjek svojim razumom može razlikovati istinu od zablude
  • odlučio je u sve posumnjati (u matematičke dokaze, u postojanje svijeta, stvari, Boga, vlastitog tijela), ali je upravo tada uvidio da dok sumnja, dok misli da je sve krivo, nužno je da jest dok misli. ISITNA MISLIM, DAKLE JESAM tako je pouzdana da se u nju ne može sumnjati. To je prva i najsigurnija od svih spoznaja; njena je izvijenost neposredna, intuitivna. Evo traženog prvog načela filozofije.
  • ČOVJEK mu je najprije misaono biće i na tome se temelji njegovo RACIONALISTIČKO GLEDIŠTE
  • samo razum može odrediti što je istinito. Presudno je uvjerenje razuma. Čistim je mišljenjem moguće deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju. Takve isitne nazivaju se APRIORNIM SPOZNAJAMA ili UROĐENIM IDEJAMA, jer „mi u sebi samima imamo sposobnost da ih izazovemo“.
  • JASNOST I RAZGOVIJETNOST jamče tu istinu, pa tako postaju OPĆIM KRITERIJEM ISTINE
  • nikada se ne varamo kada prihvaćamo samo ono što spoznajemo jasno i razgovijetno
  • BOG JE JAMAC ISTINITOSTI. Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u umne usaditi jedino to savršenije biće, koje sadrži sva savršenstva -> to je Bog
  • Bog svojim savršenstvom jamči da se ne varamo u onome što spoznajemo jasno i razgovijetno. Inače bismo s pravom mogli reći da je Bog varalica
  • DUALIZAM: razlikuje 2 SUPSTANCIJE: duh i tijelo; misleću stvar i protežnu stvar
  • OSVRT: odnos, tjelesne (mehaničke) i duhovne (protežne i misleće) supstancije Descartes nije uspio riješiti. U tome leži temeljna slabost njegova dualizma (sve se u prirodi kreće po zakonima mehanike, jedino čovjek ima dušu, te dvije supstancije shvatio je međusobno potpuno neovisno, a onda mu se kao iskustvena činjenica nameće uzajamno djelovanje duše i tijela u čovjeku)

Baruch de Spinoza (1632. – 1677.)

  • rabini su oštro reagirali na Spinozinu tezu da je bit religije u uvjerenju, a ne u vjeri u dogme, da religiozne knjige treba povijesno shvatiti
  • racionalnim putem možemo spoznati Boga
  • zastupa panteistički pojam Boga -> bog je IMANENTAN (izjednačen s prirodom)
  • POLITIČKE IDJE:
  • uči da svaki pojedinac u prirodnom stanju u borbi za samoodržanje ima prirodno pravo na sve što može
  • uviđajući prednosti života u zajednici, ljudi se dogovaraju da će svime upravljati po razumu: zbog straha od većeg zla, odriču se dijela prirodnog prava i obvezuju na pokornost vlasti, koja tako postaje jamcem poretka. Ali ta pokornost ne može biti apsolutna. Građani – podanici mogu zamijeniti vlast ako ona radi protiv njihovih interesa.
  • Svrha države nije da ljude drži u strahu, nego je svrha države sloboda: „U slobodnoj državi svakome je dopušteno misliti što hoće i govoriti što misli.“
  • SREDIŠNJI POJAM Spinozine filozofije jest POJAM SUPSTANCIJE
  • kao sljedbenik Descartesa i njegova racionalizma on prihvaća i definiciju supstancije („stvar koja postoji da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar“)
  • suprotno Descartesovu dualizmu zaključuje Spinoza da je supstancija nužno jedna. To je Bog ili priroda
  • supstancija ima beskrajno mnoštvo ATRIBUTA (SVOJSTAVA): Ništa nema atribute jer je ništa, nešto ima atribute, a Bog mora imati sve atribute. Ljudi spoznaju samo dva takva atributa: to su protežnost i mišljenje
  • MODUSI su (stanja supstancije): oni posredno izražavaju bit beskrajne prirode ili Boga. Čovjek je tako modus prirode: duša i tijelo dvije su strane iste biti
  • SVIJETOM VLADA NUŽNOST PA SLUČAJU NEMA MJESTA. „U prirodi stvari ništa nije slučajno“
  • GLAVNO DJELO „Etiku“ izložio je geometrijskim načinom
  • RACIONALISTIČKA ETIKA
  • čovjek mu je ono bitno, a filozofija učenje o slobodi. Čovjek je modus prirode, dio prirode
  • u svom tumačenju svijeta isključuje svaku teologiju
  • svijetom vlada nepromjenjiva zakonitost, prirodni red kojim je sve nužno određeno
  • Ljudska sloboda sastoji se u spoznaji prirode i života u skladu s njom, tj. u jedinstvu razuma i htijenja. Sloboda je spoznata nužnost.
  • OSVRT: Spinozinoj panteističkoj monističkoj racionalističkoj koncepciji svijet odgovara i racionalistička deduktivna metoda. Svijetom vlada apsolutni determinizam: sve je određeno nuždom

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. – 1716.)

  • Descartes i Spinoza određuju supstanciju kao uzrok same sebe – kao ono što je za postojanje određeno samom svojom biti i ne treba ništa izvan sebe. U Descartesa supstancije su dvije: misaona i protežna, a u Spinoze jedna, koja panteistički sve obuhvaća
  • u „Monadologiji“ izložio je Leibniz svoj pojam supstancije, kojim se najprije suprotstavlja mehanicizmu, i Descartesovu i Spinozinu, a onda i monizmu posljednjega.
  • SVIJET SE SASTOJI od beskrajna mnoštva DUHOVNIH ATOMA – MONADA, neprotežnih, jednostavnih, cjelovitih individualnih supstancija, koje su čista aktivnost, samodjelatnost
  • MONADE su središta sila, imaju moć predočivanja (percepcije) i moć požude koja uvjetuje prijelaz od jedne percepcije k drugoj
  • MIKROKOZAM JE OGLEDALO MAKROKOZMA. Svaka monada predočuje čitav svijet, ona je jedinstvo u mnoštvu, svaka se razlikuje od svih po tome kako predočuje svijet
  • Svaka je monada potpuno samostalna. Monade su zatvorene u sebe, one „nemaju prozora kroz koje bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izaći“; nije, dakle, moguć međusobni utjecaj jedne na drugu
  • kako onda objasniti suglasnost duše i tijela? Leibniz se tu služi konstrukcijom: u samom činu stvaranja svijeta Bog je predodredio, predvidio i uskladio svaki čin svake monade, tak da se oni odvijaju kao da postoji uzajaman utjecaj jedne na drugu. To je PRESTABILARANA HARMONIJA. Duše djeluju po svršenim zakonima, a tijela po zakonu tvarnog kretanja ili uzroka
  • UTJECAJ MEĐU MONADAMA samo je idealan i moguć jedino posredstvom Boga
  • Leibniz je RACIONALIST
  • TEMELJNU TEZU LOCKEOVA EMPIRIZMA: „U razumu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima.“ Leibniz prihvaća, ali je kritički prevladava kratkom presudnom ispravkom: „U razumu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima, osim samoga razuma.
  • RAZUM je upravo ukupnost urođenih ideja (npr. principa identiteta, ideje bitka, jednostavnog, sastavljenog itd.), koje su temelj nužnih istina
  • razum nije tabula rasa, razum je skup urođenih ideja

PROSVJETITELJSTVO

  • racionalizam kao temeljna paradigma
  • razum mora biti naš najveći sudac i vodič u svemu
  • prosvjetiteljstvo kritički odbacuje dogmatski autoritet
  • prosvjetiteljstvo je naznačeno dvjema osnovnim značajkama: strogim samoograničenjem uma u granice ljudskog iskustva i neograničenom mogućnosti uma da istražuje svaki aspekt i područje koje ulazi u te granice
  • antimetafizička orijentacija – pod utjecajem J. Lockea i eng. empirista – pitanja metafizičke biti zbilje i ljudskog duha više nisu filozofski problem
  • usmjerenost na praktične životne probleme (vlast, vjera, moral..)
  • prosvjetiteljska usmjerenost – sabiranje korisnog znanja koje će poslužiti kao pouka i za odgoj naroda; najznačajnije – „Enciklopedija ili obrazloženi rječnik znanosti, umjetnosti i zanata“ – 1751.-1780.g. Diderot + D’Alembert – 35 svezaka enciklopedije
  • prosvjetiteljska KNJIŽEVNOST – klasicistički racionalizam, cilj: kritika i pouka, nema estetski značaj nego kulturno-povijesni -> cilj je KRTIIKA I POUKA
  • MATERIJALIZAM I MEHANICIZAM –  materijalizam – zadnja faza prosvjetiteljstva, predstavnici: Lamettrie, Helvetius i Holbach; materijalno jedinstvo svijeta – tjelesna materija kao jedina supstancija; svijetom vlada nužnost uzročnog događanja (ne postoje slučajnost i sloboda)
  • odbacivanje mistike i predrasuda, antiteološki stav; mehanicizam – sve pojave svode na pojave mehanike (mehanika tada najrazvijenija prirodna znanost) – predviđaju ulogu subjekta u spoznaji, prenaglašavaju ulogu objekta
  • vrijeme i prostor razvoja – engleska revolucija 1688.g. – francuska revolucija 1789.g.;  18.st. – stoljeće prosvjetitelja, počinje u Engleskoj a najviše se razvija u Francuskoj, kasnije se širi u Njemačku i gotovo sve europske zemlje
  • društveno-povijesni uvjeti razvoja – prosvijećeni apsolutizam – vladari Josip II, Katarina II. Nastoje razviti zemlju, seljaci iscrpljeni i osiromašeni zbog rata;

Luj XIV., Luj XV. – rasipan život dvora i plemstva, treći stalež zahtijeva politička prava i utjecaj; prosvjetiteljstvo – idejni obračun sa starim poretkom

  • izvori prosvjetiteljstva – Descartes – načelo uma, put jasne i razgovijetne spoznaje; Locke – usmjerio filozofiju na praktične životne probleme, razumom ih moguće riješiti
  • osvrt – zahtjev da se služimo vlastitim razumom bez tuđeg vodstva, odbacuje se svaki dogmatski autoritet i odriče se tradicije kao tradicije, ako nije utemeljena na razumu

Voltaire (1694. – 1778.)

  • „Kad bog ne bi postojao trebalo bi ga izmisliti.“
  • humanist, slobodouman i sarkastičan kritičar, „savjest čovječanstva“ – borac za slobodu i napredak, vjersku toleranciju i razum kao načelo prosuđivanja, protiv nepravde, predrasuda i fanatizma (pogotovo crkve) – „Uništite bestidnicu!“
  • ipak OTKLANJA ATEIZAM KAO ŠTETAN ZA DRUŠTVO
  • društvu u cjelini potreban je BOG, pa „kad bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti“. Zagovornik je RAZUMNE RELIGIJE – DEIZMA, po kojem je bog praum svijeta, stvoritelj i prvi pokretač koji poslije stvaranja više nema nikakve veze sa svijetom
  • Njegova filozofija – najvažnija su mu djela: „Engleska (ili filozofska) pisma“, „Filozofski rječnik“, „Filozof neznalica“, „Candide“ (ismijava Leibnizovu optimističku filozofiju)

Jean Jacques Rousseau (1712. – 1778.)

  • SPAJA PROSVJETITELJSTVO I ROMANTIKU: izlaže teoriju države i načelo samoodređenja naroda suverenitet koji je nedjeljiv i neotuđiv
  • DJELA: „Društveni ugovor“, „O podrijetlu nejednakosti“, „Emil ili o odgoju“, „Ispovijesti“
  • tadašnja kultura i civilizacija – izvještačene, rezultat jednostranosti intelektualizma, negacija prirode kao prave izvornosti → propovijeda povratak prirodi kao izvoru – kao prevladavanje tadašnjeg društva (a ne kao primitivizam divljaštva) – priroda kao bojni poklik prema budućnosti
  • privatno vlasništvo je izvor nejednakosti
  • u spisu „O podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima“ – ocjenjuje postojeće društvo kao neprirodno; po prirodi su ljudi slobodni, jednaki i ravnopravni, a u tadašnjem društvu vladaju politička i moralna nejednakost – zbog pojave privatnog vlasništva – pojedinac tako prisvaja zajednička prirodna dobra
  • DRUŠTVENI UGOVOR: da bi se i u društvu sačuvala jednakost i sloboda prirodnog stanja, u općoj volji mora biti sačuvana volja svakog pojedinca – Samo narod u cjelini jest suveren i njegov je suverenitet nedjeljiv i neotuđiv
  • upravna vlast je tek sluga naroda. DESPOTIZAM je krajnji oblik NEJEDNAKOSTI ali „pobuna koja se završava svrgnućem ili ubojstvom sultana isto je tako zakonit čin kao i onaj kojim je on prije toga raspolagao imovinom i životima svojih podanika: Silom se održavao, silom će ga i zbaciti“
  • FILOZOFIJA ODGOJA: „Emil ili o odgoju“ filozofski najznačajnije djelo
  • izoliran pojedinac je TABULA RASA, on se razvija najprije fizički, zatim osjetilno, intelektualno i moralno, prima seksualni odgoj i, konačno, se ženi mudrošću (Sofijom)
  • odbacuje svaku objavljenu religiju i sve obrede posredovanja između boga i čovjeka, zagovara prirodnu religiju (svemoćna volja i inteligencija najvišeg ćudorednog bića) – taj deizam je u dubini čuvstva srca (prirodan religiozni osjećaj)

Lamettrie (1709. – 1751.)

  • LIJEČNIK, prvi je mislilac ateističkog mehaničkog materijalizma
  • u djelu „Čovjek je stroj“ na temelju svojeg medicinskog prirodoznanstvenog iskustva i čovjekov je organizam odredio kao mehanizam
  • „Ljudsko je tijelo stroj koji sam navija svoje vlastite opruge: živa je to slika vječnog kretanja.“
  • Ali za dobro funkcioniranje takva stroj, pored ispravnog tjelesnog ustroja, potreban je i ODGOJ

Paul Holbach (1723. – 1789.)

  • Holbach čini vrhunac materijalističke i ateističke misli svoja vremena. Njegova filozofija uzrokovala je razvoj monističkog sustava mehanističkoga materijalizma
  • ČOVJEK je dio prirode, zato se mora obratiti prirodi i iskustvom spoznati njene nepromjenjive i jednoobrazne zakone
  • LANAC UZROKA I UČINKA: kretanje se daje kao neprekidan lanac uzroka i učinka, kao vječan krug u kojem suma postojanja ostaje uvijek ista
  • učinak je promjena koji izvjesno tijelo proizvodi u drugome kretnjama
  • red svijeta sastoji se u nužnu niz uzroka i učinaka, u svemiru nema niti može biti nereda
  • NEMA SLUČAJA NI SLOBODE niti ičeg slučajnog u prirodi u kojoj nema učinka bez dovoljno uzroka i u kojoj svi uzroci djeluju po utvrđenim, određenim zakonima
  • riječ slučaj nema nikakva smisla u sustavu apsolutne nužnosti, u kojem isključuje slobodno djelovanje, jer je slobodu bio shvatio kao mogućnost htijenja i biranja bez ponude
  • SAMOODRŽAVANJE kao ono zajedničko svih energija i sila bića fizičar naziva gravitacijom, a moralist ljubavlju prema samome sebi
  • KREPOSTAN JE čovjek onaj čija djelovanja teže blagostanju bližnjih, POROČAN čovjek – njegovo ponašanje teži ostvariti nesreću onih s kojima živi, a time dolazi do njegove vlastite nesreće
  • čovjek koji škodi drugima zao je; čovjek koji škodi sam sebi vjetropir je koji ne poznaje ni um ni svoje vlastite interese ni istinu
  • glavno djelo: „Sistem prirode“ – „biblija materijalizma“ – posvećeno je ateizmu, poricanju opstojanja boga i kritici pojedinih povijesnih oblika religije i religije uopće

Ruđer Bošković (1711. – 1787.)

  • školovao se u Dubrovniku i Rimu, profesor mat, fiz i astronomije – radio u znanstvenim središtima Ita, Fra i Eng (na sveučilištima)
  • svjetski ugled: znanstveni radovi o mat, mehanici, optici, astronomiji, geofizici i geodeziji, uspješna rješenja u tehnici i praktičnoj primjeni znanstvenih postupaka (stabilizacija kupole Sv. Petra u Rimu..)
  • najznačajnije filozofsko DJELO jest „teorija prirodne filozofije“
  • Ruđerova filozofija – DINAMISTIČII ATOMIZAM: pokušaj posredovanja i prevladavanja suprotnosti između Newtonove korpuskularne atomistike i Leibnizove koncepcije monada kao duševnih atoma
  • zamišlja ATOM kao NEPROTEŽNU točku. „Materija se sastoji od točaka potpuno jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih i međusobno odijeljenih.“ Točke su odijeljene jedna od druge (prostor je diskontinuiran). Svaka točka ima silu ustrajnosti, a tek jedna u odnosu prema dugoj jest središte privlačne ili odbojne sile
  • ovisno o udaljenosti točke se međusobno odbijaju ili privlače
Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Filozofija