Novovijekovna filozofija (III. dio)

KLASIČNI NJEMAČKI IDEALIZAM

• filozofija specifičnog tipa, tj. filozofski pravac čiji su nosioci Kant, Fichte, Schelling i Hegel

IMMANUEL KANT

• 1724 – 1804
• Svojim kriticizmom izveo je pravi prevrat u povijesti filozofije
• Kriticizam = kritičko preispitivanje uma samoga, zahtjev uma da pred sudom sebe sama odredi svoje mogućnosti i granice
• 3 kritike – preispitivanje:
  • Kritika čistog uma
  • Kritika praktičnog uma
  • Kritika rasudne snage
• 3 pitanja – sva širina filozofske problematike:
  • Što mogu znati?
  • Što trebam činiti?
  • Čemu se smijem nadati?
• Jedno pitanje – najbitnije: Što je čovjek?

SPOZNAJNI PROBLEM

• Odgojen u duhu Leibniza – Wolffove škole; iz dogmatičnog drijemeža trgnuo ga je skepticizam i filozofija Davida Humea
• Racionalizam : subjekt pokušava sam iz sebe (neovisno o iskustvu) konstruirati i predmet i istinu o sebi ; nekritičnost i dogmatičnost sastoji se u tome što tvrdi da je razum jedni, temeljni i presudni izvor spoznaje
• Empirizam : neprihvatljiv ; spoznaju svijeta zasniva isključivo na empiriji, otklanja svaku ulogu subjekta, daje mu pasivnu funkciju; Hume ga kritički dovodi do kraja – kao jedini opravdan zaključak izvodi zaključak skepse
• Kant otklanja Humeov skepticizam : mat i prirodne znanosti svjedoče postojanje apriornih – objektivno vrijednih i nužnih – o iskustvu neovisnih spoznaja.
• Pitanje :  nije da li je moguća objektivno vrijedna i nužna spoznaja, nego kako je moguća
• Kant : „Zorovi su bez pojmova slijepi, pojmovi bez zorova prazni“
  • Zor = percepcija = skup svih objekata
  • U spoznaju sudjeluju subjekt i objekt : a spoznaja je sinteza tog dvoje
  • OBJEKT – daje sadržaj, materiju, građu, ono što spoznajemo
  • SUBJEKT
    • oblik, formu, ono kako spoznajemo
    • od objekta prima utiske koje prema oblicima svoje spoznaje svijesti doživljava u tako oblikuje u iskustvo
    • nije „tabula rasa“, u spoznaji aktivan utoliko ukoliko svojim spoznajnim oblicima tek omogućava iskustvo i određuje mu zakonitost
• Kopernikanski obrat = novost Kantovog spoznajnoteorijskog gledišta
  • Okrenuo je odnos subjekta i objekta
  • Objekt do tada imao ulogu nepomična središta oko kojeg kruži subjekt u svom naporu da spozna objekt onakvim kakav on jest neovisno o subjektu – O je moguć bez S
  • Po Kantu: predmet se upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći, objekt kruži oko subjekta, nadaje mu se kao pojava onako kako to uvjetuje subjekt svojim spoznajnim oblicima – naglašava spontanitet subjekta
  • Čovjek dospijeva u središte procesa i on je zakonodavac prirode : „mi o stvarima spoznajemo a priori samo ono što sami stavljamo u njih“
• Svoju filozofiju i metodu naziva kritičkom, transcendentalnom – utvrđivanje transcendentalnih, o iskustvu neovisnih, apriornih, objektivno vrijednih i nužnih uvjeta naše spoznaje
• Apriori = općost i nužnost važenja, neovisna o iskustvu, premašuje iskustvo jer se ne može na njemu
• Sva spoznaje počinje s iskustvom, ali zato nije sva iz iskustva jer ima i o iskustvu neovisnih spoznaja.
• Oblici opažanja : prostor i vrijeme  – sređujemo osjetne sadržaje
• Izvan vremena i prostora ne možemo ništa osjetno doživjeti – oni čine tek moguće iskustvo
• PROSTOR = oblik vanjskog opažaja
• VRIJEME = oblik unutarnjeg opažaja
• Vanjsko iskustvo moguće je predodžbom prostora
• Stvar kakva jest neovisno o subjektu – stvar o sebi nije ni u prostoru ni u vremenu
• V i P nisu svojstva samih stvari nego naši subjektivni uvjeti doživljavanja predmeta
• Spoznajemo samo pojave stvari , tj. predodžbe koje one u nama proizvode
• Razum je moć sinteze onog što je u zrenju raznoliko i odvojeno
• Sposobnost razuma : mišljenje (sjedinjavanje predodžaba svijesti, suđenje)
• 12 kategorija razuma
• Kao ni prostor i vrijeme, kategorija (pojam) kauzaliteta nije svojstvo prirode – svijeta – stvari kakve su o sebi nego je naš subjektivni oblik suđenja kojim tek postaje moguće iskustvo tj. svijet pojava
• Mi ne možemo spoznati stvari o sebi, nego uvijek samo pojave
  • Objekt ne doživljavamo nezavisno o subjektu, nego predmet : O kako nam je predmetnut – onako kako nam se pojavljuje
  • Transcendentalni oblici svijesti (prostor, vrijeme i kategorije razuma) ograničeni su na iskustvo, a ne vrijede preko granica iskustva, ne vrijede za stvari o sebi
  • „transcendentalni“ označava :
    • da su ti oblici svijesti neovisni o iskustvu
    • da omogućuju iskustvo
    • da vrijede samo za iskustvo, a ne preko njegovih granica
• Um je nezadovoljan tim ograničenjem spoznaje na pojavu i uvjet iskustva
• Hoće da spozna stvari o sebi i strem,i k daljnjem ujedinjenu spoznaje
• Uvijek se iznova zalijeće preko granica iskustva : transc. Uporabom kategorija on izvodi daljnje sinteze razumskih spoznaja te se idejama upušta u spekulacije metafizike – zapleće se u proturječja : iskustvo šuti o njegovim izvodima, ne potvrđuje ih niti opovrgava
• Ideje vode prividu, no iako ne mogu biti konstruktivna načela spoznaje, mogu biti regulativna načela : tj. vodiči za života, vječni ciljevi i zadaće

ETIČKO UČENJE

• „ Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: ZVJEZDANO NEBO NADA MNOM I MORALNI ZAKON U MENI“
• Nema namjeru postaviti novi princip mortaliteta
• Želi istim postupkom analize kao na području teoretskog uma utvrditi kriterij vrednovanja čovjekova praktičnog djelovanja, ukoliko ima zakonitosti koja vrijedi općenito
• Analizom moralne svijesti dolazi do pojma dobre volje (jedino na svijetu što može biti dobro bez ograničenja jer je dobro po sebi)
• Talenti duha nisu dobri bez ograničenja, nego su dobri upravo po tome prati li ih doba volja
• Volja nije dobra po činu, onom što postiže ili po djelotvornosti; dobra je po sebi, htijenju, u sebi nosi svoju svrhu, a to je da ispunjuje dužnosti
• Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu
• Osjećamo ju kao opravdano prisilje i samostegu
• Ako je neko djelu u skladu s dužnostima, ali učinjeno iz nagnuća, njemu onda nedostaje moralni sadržaj jer je učinjeno prema, a ne iz dužnosti
• Djelo koje je učinjeno primjereno dužnosti je legalnog, ali ne i moralnog čina
• Opća etička zapovijed Kantove etike : Radi prema dužnosti iz dužnosti
• Imperativ je formula zapovijedi uma, tj. predodžba objektivnoga principa ukoliko je za volju obavezan, a može biti hipotetičan ili kategoričan
• Hipotetičan je ako upućuje na kakvo djelovanje kao dobro, ukoliko je sredstvo za što drugo
• Kategoričan  je (bezuvjetan) onaj koji upućuje na kakvo djelovanje kao po sebi dobro; on sadrži u sebi nužnost : „Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvojom voljom) postane opći zakon“  – volja potpuno dobra koja ne može sebi proturječiti, en može biti zla
• Svaki čovjek (bez filozofije) zna što je dobro,a što zlo, što treba činiti da bi bio pošten i dobar, svatko nosi načelo djelovanja u sebi, a sigurnost se temelji u savjesti čovjeka.
• Čovjek kao umno biće egzistira kao svrha sama o sebi, a ne kao sredstvo
• „Radi tako da ljudskost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo“
• Dužnosti kršimo uvijek kada druge tretiramo kao sredstvo.
• Samoodređenje, autonomija volje = zakoni koje čovjek nosi u sebi i kojima je podložan
• Heteronomija – zakonitost koja svoj izvor ima negdje izvan čovjeka , u prirodi ili bogu, pa onda tako čovjeka svodi na sredstvo;; objekt volje daje volji zakon
• Po Kantu : čovjekova volja je sama sebi zakon
• Čovjek je autonomni zakonodavac sveg ljudskog djelovanja, a u tom samoodređivanju i samoodgovornosti nalazi se njegovo dostojanstvo i veličina ličnosti
• Sloboda je pretpostavka odgovornosti i moralnog zakona : oni bi bili nemogući bez slobode
• Spoznaje se po moralnom zakonu
• Ona je postulat = zahtjev praktičnog uma
• Sloboda je volje „autonomija, tj. svojstvo volje da sama sebi bude zakon“ i znači nezavisnost o kauzalitetu prirode, nezavisnost od uzroka osjetilnog svijeta
• Čovjek pripada dvama svjetovima : kao osjetilno biće  što se usmjeruje k sreći i ugodi pripada svijetu prirodne nužne;; kao biće slobode on pripada umnom svijetu
• Sloboda je zadat čovjeka kao umnog bića, ni u Kanta se ne iscrpljuje moralnim zakonima, već obuhvaća čitavu sferu praktične filozofije (od morala, prava do politike)

PROBLEMI ESTETIKE

• Kantov sustav tročlan : teorijska, praktična, umjetničkostvaralačka ljudska aktivnost
• Umjstv. Aktivnost razmatra u Kritici rasude moći pa prevladava dualizam teorijskog i praktičkog uma, nužde is lobode, prirode i duha
• Doživljaj ljepote : zasnivan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela
  • Ne izlazi iz sadržaja djela, tj etičke, političke ili rodoljubne ideje
  • Forma čini umjetnost umjetnošću – Kant ističe ulogu stvaralačkog subjekta