KLASIČNI NJEMAČKI IDEALIZAM

  • filozofija specifičnog tipa, tj. filozofski pravac čiji su nosioci Kant, Fichte, Schelling i Hegel

IMMANUEL KANT

  • 1724 – 1804
  • Svojim kriticizmom izveo je pravi prevrat u povijesti filozofije
  • Kriticizam = kritičko preispitivanje uma samoga, zahtjev uma da pred sudom sebe sama odredi svoje mogućnosti i granice
  • 3 kritike – preispitivanje:
    • Kritika čistog uma
    • Kritika praktičnog uma
    • Kritika rasudne snage
  • 3 pitanja – sva širina filozofske problematike:
    • Što mogu znati?
    • Što trebam činiti?
    • Čemu se smijem nadati?
  • Jedno pitanje – najbitnije: Što je čovjek?

SPOZNAJNI PROBLEM

  • Odgojen u duhu Leibniza – Wolffove škole; iz dogmatičnog drijemeža trgnuo ga je skepticizam i filozofija Davida Humea
  • Racionalizam : subjekt pokušava sam iz sebe (neovisno o iskustvu) konstruirati i predmet i istinu o sebi ; nekritičnost i dogmatičnost sastoji se u tome što tvrdi da je razum jedni, temeljni i presudni izvor spoznaje
  • Empirizam : neprihvatljiv ; spoznaju svijeta zasniva isključivo na empiriji, otklanja svaku ulogu subjekta, daje mu pasivnu funkciju; Hume ga kritički dovodi do kraja – kao jedini opravdan zaključak izvodi zaključak skepse
  • Kant otklanja Humeov skepticizam : mat i prirodne znanosti svjedoče postojanje apriornih – objektivno vrijednih i nužnih – o iskustvu neovisnih spoznaja.
  • Pitanje :  nije da li je moguća objektivno vrijedna i nužna spoznaja, nego kako je moguća
  • Kant : „Zorovi su bez pojmova slijepi, pojmovi bez zorova prazni
    • Zor = percepcija = skup svih objekata
    • U spoznaju sudjeluju subjekt i objekt : a spoznaja je sinteza tog dvoje
    • OBJEKT – daje sadržaj, materiju, građu, ono što spoznajemo
    • SUBJEKT
      • oblik, formu, ono kako spoznajemo
      • od objekta prima utiske koje prema oblicima svoje spoznaje svijesti doživljava u tako oblikuje u iskustvo
      • nije „tabula rasa“, u spoznaji aktivan utoliko ukoliko svojim spoznajnim oblicima tek omogućava iskustvo i određuje mu zakonitost
  • Kopernikanski obrat = novost Kantovog spoznajnoteorijskog gledišta
    • Okrenuo je odnos subjekta i objekta
    • Objekt do tada imao ulogu nepomična središta oko kojeg kruži subjekt u svom naporu da spozna objekt onakvim kakav on jest neovisno o subjektu – O je moguć bez S
    • Po Kantu: predmet se upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći, objekt kruži oko subjekta, nadaje mu se kao pojava onako kako to uvjetuje subjekt svojim spoznajnim oblicima – naglašava spontanitet subjekta
    • Čovjek dospijeva u središte procesa i on je zakonodavac prirode : „mi o stvarima spoznajemo a priori samo ono što sami stavljamo u njih“
  • Svoju filozofiju i metodu naziva kritičkom, transcendentalnom – utvrđivanje transcendentalnih, o iskustvu neovisnih, apriornih, objektivno vrijednih i nužnih uvjeta naše spoznaje
  • Apriori = općost i nužnost važenja, neovisna o iskustvu, premašuje iskustvo jer se ne može na njemu
  • Sva spoznaje počinje s iskustvom, ali zato nije sva iz iskustva jer ima i o iskustvu neovisnih spoznaja.
  • Oblici opažanja : prostor i vrijeme  – sređujemo osjetne sadržaje
  • Izvan vremena i prostora ne možemo ništa osjetno doživjeti – oni čine tek moguće iskustvo
  • PROSTOR = oblik vanjskog opažaja
  • VRIJEME = oblik unutarnjeg opažaja
  • Vanjsko iskustvo moguće je predodžbom prostora
  • Stvar kakva jest neovisno o subjektu – stvar o sebi nije ni u prostoru ni u vremenu
  • V i P nisu svojstva samih stvari nego naši subjektivni uvjeti doživljavanja predmeta
  • Spoznajemo samo pojave stvari , tj. predodžbe koje one u nama proizvode
  • Razum je moć sinteze onog što je u zrenju raznoliko i odvojeno
  • Sposobnost razuma : mišljenje (sjedinjavanje predodžaba svijesti, suđenje)
  • 12 kategorija razuma
  • Kao ni prostor i vrijeme, kategorija (pojam) kauzaliteta nije svojstvo prirode – svijeta – stvari kakve su o sebi nego je naš subjektivni oblik suđenja kojim tek postaje moguće iskustvo tj. svijet pojava
  • Mi ne možemo spoznati stvari o sebi, nego uvijek samo pojave
    • Objekt ne doživljavamo nezavisno o subjektu, nego predmet : O kako nam je predmetnut – onako kako nam se pojavljuje
    • Transcendentalni oblici svijesti (prostor, vrijeme i kategorije razuma) ograničeni su na iskustvo, a ne vrijede preko granica iskustva, ne vrijede za stvari o sebi
    • transcendentalni“ označava :
      • da su ti oblici svijesti neovisni o iskustvu
      • da omogućuju iskustvo
      • da vrijede samo za iskustvo, a ne preko njegovih granica
  • Um je nezadovoljan tim ograničenjem spoznaje na pojavu i uvjet iskustva
  • Hoće da spozna stvari o sebi i strem,i k daljnjem ujedinjenu spoznaje
  • Uvijek se iznova zalijeće preko granica iskustva : transc. Uporabom kategorija on izvodi daljnje sinteze razumskih spoznaja te se idejama upušta u spekulacije metafizike – zapleće se u proturječja : iskustvo šuti o njegovim izvodima, ne potvrđuje ih niti opovrgava
  • Ideje vode prividu, no iako ne mogu biti konstruktivna načela spoznaje, mogu biti regulativna načela : tj. vodiči za života, vječni ciljevi i zadaće

ETIČKO UČENJE

  • Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: ZVJEZDANO NEBO NADA MNOM I MORALNI ZAKON U MENI“
  • Nema namjeru postaviti novi princip mortaliteta
  • Želi istim postupkom analize kao na području teoretskog uma utvrditi kriterij vrednovanja čovjekova praktičnog djelovanja, ukoliko ima zakonitosti koja vrijedi općenito
  • Analizom moralne svijesti dolazi do pojma dobre volje (jedino na svijetu što može biti dobro bez ograničenja jer je dobro po sebi)
  • Talenti duha nisu dobri bez ograničenja, nego su dobri upravo po tome prati li ih doba volja
  • Volja nije dobra po činu, onom što postiže ili po djelotvornosti; dobra je po sebi, htijenju, u sebi nosi svoju svrhu, a to je da ispunjuje dužnosti
  • Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu
  • Osjećamo ju kao opravdano prisilje i samostegu
  • Ako je neko djelu u skladu s dužnostima, ali učinjeno iz nagnuća, njemu onda nedostaje moralni sadržaj jer je učinjeno prema, a ne iz dužnosti
  • Djelo koje je učinjeno primjereno dužnosti je legalnog, ali ne i moralnog čina
  • Opća etička zapovijed Kantove etike : Radi prema dužnosti iz dužnosti
  • Imperativ je formula zapovijedi uma, tj. predodžba objektivnoga principa ukoliko je za volju obavezan, a može biti hipotetičan ili kategoričan
  • Hipotetičan je ako upućuje na kakvo djelovanje kao dobro, ukoliko je sredstvo za što drugo
  • Kategoričan  je (bezuvjetan) onaj koji upućuje na kakvo djelovanje kao po sebi dobro; on sadrži u sebi nužnost : „Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvojom voljom) postane opći zakon“  – volja potpuno dobra koja ne može sebi proturječiti, en može biti zla
  • Svaki čovjek (bez filozofije) zna što je dobro,a što zlo, što treba činiti da bi bio pošten i dobar, svatko nosi načelo djelovanja u sebi, a sigurnost se temelji u savjesti čovjeka.
  • Čovjek kao umno biće egzistira kao svrha sama o sebi, a ne kao sredstvo
  • Radi tako da ljudskost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo
  • Dužnosti kršimo uvijek kada druge tretiramo kao sredstvo.
  • Samoodređenje, autonomija volje = zakoni koje čovjek nosi u sebi i kojima je podložan
  • Heteronomija – zakonitost koja svoj izvor ima negdje izvan čovjeka , u prirodi ili bogu, pa onda tako čovjeka svodi na sredstvo;; objekt volje daje volji zakon
  • Po Kantu : čovjekova volja je sama sebi zakon
  • Čovjek je autonomni zakonodavac sveg ljudskog djelovanja, a u tom samoodređivanju i samoodgovornosti nalazi se njegovo dostojanstvo i veličina ličnosti
  • Sloboda je pretpostavka odgovornosti i moralnog zakona : oni bi bili nemogući bez slobode
  • Spoznaje se po moralnom zakonu
  • Ona je postulat = zahtjev praktičnog uma
  • Sloboda je volje „autonomija, tj. svojstvo volje da sama sebi bude zakon“ i znači nezavisnost o kauzalitetu prirode, nezavisnost od uzroka osjetilnog svijeta
  • Čovjek pripada dvama svjetovima : kao osjetilno biće  što se usmjeruje k sreći i ugodi pripada svijetu prirodne nužne;; kao biće slobode on pripada umnom svijetu
  • Sloboda je zadat čovjeka kao umnog bića, ni u Kanta se ne iscrpljuje moralnim zakonima, već obuhvaća čitavu sferu praktične filozofije (od morala, prava do politike)

PROBLEMI ESTETIKE

  • Kantov sustav tročlan : teorijska, praktična, umjetničkostvaralačka ljudska aktivnost
  • Umjstv. Aktivnost razmatra u Kritici rasude moći pa prevladava dualizam teorijskog i praktičkog uma, nužde is lobode, prirode i duha
  • Doživljaj ljepote : zasnivan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela
    • Ne izlazi iz sadržaja djela, tj etičke, političke ili rodoljubne ideje
    • Forma čini umjetnost umjetnošću – Kant ističe ulogu stvaralačkog subjekta
Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Filozofija