Povijest svjetske književnosti, 5. dio: Barok

Peti dio povijesnog pregleda razdoblja svjetske književnosti donosi nam priču o baroku I pojavi novih književnih pravaca.

• Naziv „barok“ potječe od španjolske riječi „barrueco“, odnosno portugalske „barooco“, koje znače nepravilan, neobrađen biser. Njemački teoretičar likovnih umjetnosti, Heinrich Wölfflin, zaslužan je za uspostavljanje distinkcije između renesanse i baroka. U vremenu baroka, renesansnu racionalnost zamjenjuje nova mističnost i neodređenost. To je dosta povezano s djelovanje katoličke protureformacije, ali i protestantske mistike. U baroku se javlja stilska prenaglašenost i zanemarivanje temeljne problematike ljudskoga života.
• Pojavljuju se novi književni pravci. To su „marinizam“ prema Marinu i gongorizam prema „Góngori“, u Engleskoj „euphuism“ prema pripovijesti „Euphues“, Johna Lylyja, a u Francuskoj „precioznost“ prema nadimku dama koje je Molière ismijao u komediji „Smiješne precioze“. Danas se uglavnom drži da se svi ti pravci mogu svesti pod naziv „manirizma“.
• Utemeljiteljem baroka uzima se talijanski pjesnik Torquato Tasso i njegovo životno djelo „Oslobođeni Jeruzalem“, čiji se stil smatra nadogradnjom „Bijesnog Orlanda“ Ludovica Ariosta. Djelo je prožeto kršćanskim misticizmom i patetičnošću budućnosti. U književnoj tehnici česti su postupci končeta, koji se sastoje od sustavnih provedbi domišljato sastavljenih usporedbi između uzajamno izravno neusporedivih pojmova ili predodžbi. Tassov se ep uzima uzorkom „baroknog epa“. Tasso je napisao i oko 2000 lirskih pjesama, objavljenih u zbirkama „Stihovi (Rime)“, mladenački spjev „Rinaldo“ i posmrtno objavljeni spjev „Stvoreni svijet“. Tu je i tragedija „Kralj Torrismondo“. Tu je i pastirska drama „Aminta“. Hrvatski je pjesnik Dinko Zlatarić prvi preveo „Amintu“ izravno iz rukopisa i tiskao je u Veneciji, pod nazivom „Ljubmir“, 1580., prije objavljivanja originala.
• Giovanni Battista Marino glavni je predstavnik književnog pravca „manirizma“. Najpoznatije su mu zbirke lirskih pjesama „Lira“, „Galerija“ i „Gajde“, te mitološki ep „Adonis“, sastavljen od 45 000 stihova. Marino stvara stihove koji su sami sebi svrha, on se bavi stilom i figurama, a poznata je njegova izjava: „Cilj je pjesnikov začuditi.“ Marinovo pjesništvo njeguje virtuoznost pjesničkog izraza.
• Jedan od najvećih španjolskih pjesnika svih vremena je Luis de Góngora y Argote. On je bio najvažniji predstavnik španjolske pjesničke škole naziva „culteranismo“, koja je zbog njegove slave kasnije prozvana „gongorizam“. Njegove poeme „Galateja“ i „Samoće“ često su bili pod udarom kritika zbog nejasnoće izraza i gomilanja efekata. On je smatrao da pjesništvo mogu razumjeti samo pravi pjesnici, stoga nije bije popularan sve do pojave modernizma.

• Tri španjolska dramatičara, u vremenu baroka, stječu svjetsku slavu za života. To su: Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderón de la Barca. Svoj uspjeh duguju popularnosti kazališta kao i u Engleskoj. Crkvena drama se zadržala u obliku „auto sacramental“, svjetovna je imala naziv „comedia“, koja se dijelila na nekoliko vrsta, od kojih je najvažnija drama „plašta i mača“. Kazalište se u Španjolskoj odvijalo na otvorenom, a publika je bila razmještena prema staležima i mogla je komentirati predstavu. Felix de Vega Carpio bio je vrstan poznavatelj ukusa publike, te zbog njega Cervantes prestaje pisati drame.
• Lope de Vega jedinstvena je pojava u svjetskoj književnosti. Živio je burnim životom i pripisuje mu se autorstvo od 1500 drama. Za života izdao je zbirke pjesama „Ljudske rime“, „Svete rime“, „Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa“, spjevove „Angelikina ljepota“, „Osvojeni Jeruzalem“, pastoralni roman „Arkadija“ i dijalogizirani roman „Dorotea“. Od drama, danas su najvrjednije „Peribáńez“, „Vitez iz Olmeda“, „Fuente Ovejuna“, „Najbolji je sudac kralj“ i „Seviljska zvijezda“. Od komedija ističe se „Vrtlarov pas“, „Dosjetljiva djevojka“ i „Vitez čudesa“.
• Tirso de Molina svjetskoj je književnosti poznat samo po drami „Seviljski varalica“. Od komedija tu su „Pobožna Marta“, „Sramežljivac na dvoru“ i drame „Oprezna žena“ i „Osuđen zbog nevjerstva“. Svjetsku slavu stekao je samo dramom o Don Juanu. Temu Don Juana obrađivati će kasnije velikani kao što su Molière, Bryon i Puškin, a karakter njegovoga lika biti će predmetom analize mnogih filozofa, psihologa i kulturologa.
• U svjetskoj književnosti, čini se, tip Don Quijotea, Don Juana, Hamleta i Fausta ne nalaze prauzora u svjetskoj književnosti.
• Pedro Calderón de la Barca dvorski je pisac. Njegovo najbolje životno djelo je drama „Život je san“. Druga najbolja drama mu je „Zalamejski sudac“. Tu su još i drame „Ljubav poslije smrti“, „Liječnik svoje časti“, „Postojani princ“ i „Luis Peres el Gallego“.
• Posljednjim velikim epičarem renesanse smatra se engleski pjesnik John Milton i njegov ep „Izgubljeni raj“. Napisao je i poetsku igru „Comus“, tragediju „Samson borac“ i ep „Nanovo stečeni raj“.
• U baroku se odvija proces „decentralizacije“ književnosti, što uzrokuje stvaranje djela koja tematiziraju specifične nacionalnosti. Tu se ističe Ivan Gundulić s djelima „Suze sina razmetnoga“, „Osman“, „Dubravka“, „Arijadna“ i „Prozerpina ugrabljena“.

Literatura:

1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.