Ranko Marinković: Ruke

Analiza književnog djela

O autoru

Ranko Marinković (1913.-2001.), pripovjedač, romanopisac, dramatičar i esejist.

Rođen je u Visu. Tamo provodi djetinjstvo i završava pučku školu. Gimnaziju polazi u Splitu i Zagrebu. Tada počinje pisati. U Zagrebu upisuje i završava Filozofski fakultet. Od 1934. godine objavljuje pjesme, pripovjetke, eseje i kazališne kritike u časopisima i novinama.

Godine 1939. na sceni HNK prikazana mu je dramska groteska Albatros, a iste godine objavljuje zapažene proze u Krležinu časopisu Pečat (Hiljadu i jedna noć, Sunčana je Dalmacija, Balonjeri pod balkonom). Za vrijeme Drugoga svjetskog rata uhićen je u okupiranom Splitu od talijanske policije i interniran u logor Ferramonte u Kalabriji.

Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943. godine, odlazi u saveznički sinajski zbjeg El Shatt, gdje kulturno-politički djeluje. Nakon rata odlazi u Zagreb, gdje će 1946. godine obavljati dužnost direktora drame HNK. U izdanju Matice hrvatske 1948. pojavljuje se prva Marinkovićeva knjiga Proze, koja uz šest pripovjedaka (Cvrčci i bubnjevi, Pospana kronika, Poniženje Sokrata, Balkon, Ni braća ni rođaci, Oko božje) donosi i tekst dramske groteske Albatros.

Već prva njegova knjiga otkrila je pisca natprosječne vrijednosti, koji se u vrijeme dominacije „socijalističkog realizma“ u književnosti usudio i znao progovoriti svježe i originalno. Godine 1951. prihvaća posao profesora dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Iste godine tiskana mu je knjiga kazališnih kritika Geste i grimase. Godine 1953. objavljena mu je zbirka novela Ruke (Mrtve duše, Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj) za koju dobiva nagradu grada Zagreba.

1956. godine tiskana mu je Glorija, dramski mirakul, koju su kritičari jednoglasno proglasili najboljom hravtskom suvremenom dramom. Nakon zbirke pripovjedaka Poniženje Sokrata (1959.) i ponovljenog izdanja Ruke, Marinković se javlja novim remek djelom, romanom Kiklop (1965.). Ovaj moderno strukturirani roman prikazuje dezorijentiranog intelektualca uoči II. svjetskog rata. Za ovaj roman dobio je mnoga priznanja; nagradu NIN-a za najbolji roman godine, nagradu grada Zagreba, Goranovu nagradu te godišnju nagradu fonda Vladimira Nazora.

Nakon poduže šutnje, Marinković se 1980. godine javlja svojim drugim romanom Zajednička kupka. Kritika je ovaj roman dočekala suzdržano i pomalo razočarano. Posljednji Marinkovićev roman, Never more, objavljen je 1993.

Djela

Romani, pripovijetke i drame: Albatros (1939.), Proze (1948.), Ni braća ni rođaci (1949.), Oko Božje (1949.), Pod balkonima (1953.), Ruke (1953.), Glorija (1955.), Poniženje Sokrata (1959.), Kiklop (1965.), Politeia (1977.), Zajednička kupka (1980.), Pustinja (1982.), Never more (1993.)

Eseji: Geste i grimase (1951.), Nevesele oči klauna (1986.)

Ruke (zbirka)

Zbirka Ruke (1953.) ustoličuje Marinkovića kao modernog ironično-patosnog pripovjedača koji podjednako tematizira i gradić i grad i otok, obalu, kontinent te analizira čovjeka kao nerealizirano biće, tragično raspeto između kompleksa vlastitih sanja i ambijentalne stvarnosti.

Prvo izdanje sadržavalo je deset novela (Mrtve duše, Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj) od kojih su dvije (Mrtve duše i U znaku vage) uklopljene u roman Kiklop (1965.) pa se ispuštaju u kansijim izdanjima. Današnja izdanja sadrže devet novela, a na prvom se mjestu našla prerađena novela Samotni život tvoj iz zbirke Proze (1948.).

Idejno-tematska dominanta Marinkovićeva proznog opusa jest slabi pojedinac i njegova neučinkovita pobuna u svijetu obvezujućih pravila i normi. Upravo to vrijedi i za ovu zbirku. Novele u ovoj zbirci mogu se idejno podijeliti na dva tematska kompleksa: na mediteransko-otočni mikrokozmos (Marinković je s Visa) i pripadnu analizu takvog tipa čovjeka kao svijeta u malom (Samotni život svoj, Karneval, Suknja, Prah, Koštane zvijezde) i etičko-raspravljački, odnosno, alegorijsko-moralistički kompleks (Anđeo, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj) koji idejom i temom pričanja nije nužno vezan uz određeni lokalitet i njegove osobine. Marinkovićeve novele Anđeo, Ruke i Zagrljaj antologijske su vrijednosti. Kao što govori naziv zbirke, motiv ruku provodan je motiv i to je najvidljivije upravo u ovim novelama.

1. Anđeo (novela)

Novela Anđeo počinje posjetom šegrta Lojza bolesnom klesarskom majstoru Albertu. Razgovaraju o Anđelu smrti koji piše u knjigu – to je nadgrobni spomenik koji majstor nije uspio završiti i za koji želi da mu se postavi na grob, samo s imenom, bez ikakvih datuma. Loj majstoru prepričava svoj san o vremenu kad su klesali pastira s frulom: pastir se stalno izmicao, a kad ga je gazdarica Magda htjela pridržati klesarsko dijetlo zabilo joj se u čelo. Lojz pričom uznemiruje majstora, a majstor se pita je li to namjerno ili slučajno. I on se sjeća doba kada su klesali pastira s frulom. Naručila ga je Frida, mlada udovica za pokojnoga muža glazbenika. Nakon što je umrla gazdarica Magda, majstor se oženio Fridom.

Majstora muči ljubomora. Frida je uslužna, ali nestrpljiva, a on ne želi samilost nego ljubav. Gori u vrućici, mučen sumnjama i ljubomorom. Sanja o Anđelu, o stvaranju umjetničkog djela koje podaruje besmrtnost. Smrt koja se majstoru približava daje mu snagu da izađe iz kreveta. U Lojzovoj sobi, osvjetljeni slabašnom svjetlosti, leže zagrljeni Frida i Lojz. Sumnje su riješene, ali majstoru je sada ionako svejedno. Smrt ga vodi do Anđela, ali to nije umjetničko djelo, nego običan nadgrobni spomenik. Lojz je u knjigu upisao majstorovo ime, zanimanje i datum rođenja. Majstor posljednjom snagom upisuje i datum vlastite smrti.

Tema:

Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva, i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke. Klesar nastavlja život kroz svog anđela od mramora.

Mjesto radnje:

Radnja djela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza, koji umire. S njim žive njegova druga žena Frida te njegov šegrt Lojz.

Vrijeme radnje:

Zadnji dan života klesara Alberta Kneza.

Likovi:

Klesar Albert Knez, naučnik Lojze i žena Frida.

2. Ruke (novela)

Protagonisti novele Ruke su Lijeva i Desna ruka koje se svađaju. Nadmeću se u nabrajanju vlastitih prednosti i mana one druge. Antagonizam je na vrhuncu kada Lijeva optuži Desnu za pokušaj ubojstva: britvom je razrezala njezine žile. Desna opravdava svoj postupak kao podupiranje čovjekova prava da dopiše posljednju stranicu u scenariju života. U iscrpljujućoj etičkoj raspravi, ruke se međusobno optužuju, istodobno opravdavajući svoje postupke.

Lijeva ruka predstavlja ljudsko srce, a Desna razum. Kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je dosita osjećajna, blaga i pravedna, ona bezrazložno u prolazu kvrcne dječaka po nosu i dječak pljune na nju. U tom trenutku dječak postaje neka vrsta vanjskog neprijatelja koji ruke tjera na stvaranje kratkotrajnog primirja. Kako su ruke ipak dijelovi cjeline, one zajedno djeluju u ime onog. Nakon tučnjave između dječakova oca, činovnika, i vlasnika ruku, nacističkog oficira, glade jedna drugu i dršću od želje za osvetom. Obraz pak pljune kako bi s njih isprao blato i krv.

Tema

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. “Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije.” Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. “Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak-držiš.”

U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: “Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti.”, smatra se robom desne ruke: “Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob.” Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac…” tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!”… Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale…” Na početku priče su se milovale, zatim svađale i razišle, ali su si na kraju pomogle u nevolji.

Pripovijetka Ruke simbolički govori o neriješivom ljudskom unutranjem konfliktu, razumu i osjećanosti, Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, točnije, svađaju se. Lijeva ruka predstavlja ljudsko srce, a desna razum.

Tek na kraju, neočekivano, kao u svakoj pravoj noveli, u potpunosti se razotkriva pišćeva ideja. Kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i pravedna, ona nije odoljela nasilničkom ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična složenost čovjekova bića. Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne. Razum i osjećaji čudesno se isprepliću u čovjeku i čine nas i blagima, i strastvenima, i sućutnima, i spretnima, i radišnima itd. Tajnoviti su putevi ljudske duše, o tome svjedoče naše ruke.

Sociopolitički kontekst

Novela Ruke pripada razdoblju druge moderne (1952.-1969.). U vrijeme pisanja novele Marinković je bio antifašist, u djelu indirektno preferira lijevu ruku. Dosljedno je razvijena metafora života kao glume i svijeta kao kazališta; to je život u malom sa svim svojim registrima raspoloženja, ali pripovjedačeve oči uvijek su usmjerene prema apsurdnim detaljima i crnohumornim situacijama.

3. Zagrljaj (novela)

Novela Zagrljaj posvećena je Ivanu Goranu Kovačiću kao jednom od prvih koji je prepoznao Marinkovićevu vrijednost. Ova novela problematzira književno stvaralaštvo, a time i mogućnost umjetničkog stvaranja uopće. Pisana je u drugom licu: promatrač motri pisca kako se priprema za pisanje. Unatoč pedantnim pripremama, ništa se ne događa. O čemu pisati? pitanje je od kojeg kreće novela.

Nakon napisane prve rečenice, s nalivpera kapne crna mrlja. Mrav koji prelazi preko papira ne vidi nikakvu razliku između rečenice i mrlje, njemu ništa od toga ne koristi. Pisac silazi na ulicu i motri svijet oko sebe, pokušavajući pronaći nadahnuće. Na ulici je kip sv. Nikole, šjor Bepo, financ, i njegova zaručnica i njezina majka, čovjek koji vodi magarca i koji možda krijumčari duhan, bosonogi dječak, šjor Bernard koji u brijačnici brusi britvu i žandar koji upravo silazi na ulicu. Promatrač govori piscu da je sve to presvakidašnje i nezanimljivo. Piščevi sugrađani i njihova stvarnost za promatrača su samo igračke i on kreće s igrom u kojoj prepričava misli potencijalnih likova i od toga ipak gradi priču.

Žandar sjedi s financom na terasi, piju pivo. Žandar mu dijeli savjete kako prepoznati čovjeka koji laže. Nadmoćan je i hvalisav te financ ubrzo smišlja izliku pod kojom odlazi. Žandaru je dosadno i nelagodno te nabusito pita šjor Bernarda što bulji. Zaprepaštenog Bernarda spašava šjor Bepo koji se odluči obrijati. Žandar ostaje poklopljen i povlači se prijeteći piscu koji ga je učinio tako smiješnim. Promatrač opisuje piščevo promatranje razgovora između šjor Bernarda i šjor Bepa, ali razgovor je dosadan i pisac odlučuje potražiti žandara.

Žandar na obali moči noge u moru, bijesan je i nesretan jer ga sumještani izbjegavaju. Puca u more da utiša bijes i ponovno puni pištolj. Promatrač upozorava pisca da se ne približava, ali pisac odvraća da je svaka igra hazardna. Približava se žandaru i rukama mu prekriva oči. Nakon žandarova nabusita odgovora, steže ga u čvrst zagrljaj. Žandar se ljuti jer ne vidi lice svog mučitelja, ali ga pisac ne može pustiti jer bi ga žandar ubio.

Vrijeme prolazi, a na obali sjede u zagrljaju pisac i njegov lik. Da bi skratio vrijeme koje im je preostalo do smrti, pisac priča o kradljivcu novčanika koji je opljačkao kradljivca žena i u njegovu novčaniku pronašao sliku svoje žene. Žandara je priča rasplakala, ali kada ga je pisac upozorio da je priča izmišljena, razbjesnio se zbog laži. Pisac se čudi žandaru koji plače nad izmišljenom pričom, a nije mu žao živa čovjeka. Ostaju u zagrljaju iako on donosi smrt. Promatrač opisuje prizor i pokušava opravdati piščev postupak, ali pisac se buni i objašnjava da je on sam autor ove smrti.

Promatrač se povlači jer dolazi Crna Mrlja koja prijeti smrću, a u zadnjem ulomku umire pod ruševinama velikih tema, straha i smrti te priču oporučno ostavlja pravom autoru ovog teksta.

Analiza novele Zagrljaj

Razumijemo li pojam okvir kao pomičnu granicu koja dijeli promatrače od sudionika, novelu Zagrljaj možemo promatrati kao višestruko uokvirenu novelu.

Vanjski okvir je čitatelj koji čita tekst, novelu Zagrljaj, a prvi okvir unutar toga je autor te tekstualne cjeline – Ranko Marinković. Unutar tog okvira je pisac-promatrač koji naizgled pripovijeda cijelu priču, ali koji umire u posljednjem ulomku novele. Pisac-lik i njegov zagrljaj sa žandarom čine sljedeći okvir, dok tkivo priče čine likovi koje pisac-lik promatra u njihovom stvarnom životu. Novela Zagrljaj problematizira interakciju između umjetnosti i stvarnosti razmišljajući o umjetnosti samoj. Crna Mrlja prijetnja je umjetničkoj slobodi i u njezinoj blizini svako umjetničko djelo bavi se strašnim temama: strahom i smrću. Umjetnost traži hrabrost, a u rukama umjetnika sve se može upotrijebiti za priču.

Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Lektire

    Lektire

    Franz Kafka: Preobrazba

    Naslovna fotografija: Peter Kuper Franz Kafka: Preobrazba Analiza književnog djela O autoru Franz Kafka (1883.-1924.), ...