Teorija govornih činova J. L. Austina

seminarski rad

© Franjo Pešut i olovka.com.hr, 2020. Sva prava pridržana.

Uvod

John Langshaw Austin (1911. – 1960.) bio je engleski filozof jezika i profesor filozofije na sveučilištu u Oxfordu. Austin je bio jedan od najistaknutijih predstavnika analitičke filozofije, a njegov je rad snažno utjecao na filozofiju običnoga jezika i na mnoge društvene i humanističke znanosti. Najveći njegov doprinos suvremenoj filozofiji očituje se u „lingvističkoj fenomenologiji“, metodi filozofske analize koja proučava izričaje svakodnevnog jezika, te u teoriji „govornih činova“ (speech acts) koja pretpostavlja da svaka uporaba jezika inherentno u sebi sadrži dimenziju performativnosti.

Kako djelovati riječima (How to Do Things With Words) iz 1962. g. je posthumno objavljena kolekcija dvanaest Austinovih predavanja na sveučilištu u Harvardu iz 1955. g., u kojima on istražuje tipove jezičnih uporaba koje pukim iskazima tvore činove. Teorija „govornih činova“ snažno je utjecala na razvoj suvremene lingvistike, filozofije, književne teorije i kognitivne psihologije. Cilj ovog eseja biti će ukratko izložiti glavne Austinove teze iz knjige Kako djelovati riječima, te ih razmotriti u kontekstu problema književne fikcionalnosti.

Kako djelovati riječima

Austin započinje svoju teorijsku raspravu ističući kako su filozofi predugo uvažavali tezu da iskazi izriču neko činjenično stanje ili činjenicu koja može biti istinita ili neistinita. Za razliku od njih, gramatičari su po tom pitanju već odavno utvrdili da rečenice ne moraju nužno biti i iskazi (npr. pitanja, uzvici, naredbe).

U filozofskoj tradiciji Kant je prvi sistematski argumentirao tezu kako su mnogi iskazi, u strogom smislu, sami po sebi glupost. Tek se kasnije pokazalo da neke riječi u deskriptivnim iskazima ne vrše funkciju izvještavanja o svojstvima zbilje, već o uvjetima u kojima je sâm iskaz nastao. Tretiranje jezičnih iskaza kao logičkih propozicija Austin naziva deskriptivom greškom (descriptive fallacy). Za njega nisu svi istiniti ili neistiniti iskazi deskripcije ili tvrdnje, te stoga on sve te iskaze objedinjuje pod pojmom konstativa (constative).

Pod pojmom performativa (performative), Austin označuje one iskaze koji nisu ni istiniti ni neistiniti, te u zbilji izvode radnju na koju se referiraju. Tako primjerice iskaz „Uzimam“, kao odgovor na pitanje „Uzimaš li ovu ženu za svoju suprugu?“, u kontekstu obreda vjenčanja, funkcionira kao performativ. Takvi iskazi stoga ne izvještavaju o vršenju neke radnje, već sami po sebi jesu radnje. U potonjem slučaju čin ženidbe ne predstavlja tek puko izgovaranje nekoliko riječi.

Austin smatra da okolnosti u kojima se izvodi performativ moraju biti primjerene. Muškarac i žena koji pristupaju činu ženidbe u Katoličkoj crkvi moraju oboje biti kršćani, neoženjeni i bez djece. Peformativni iskaz „Obećajem“, da bi bio shvaćen „ozbiljnim“, mora biti izrečen na ozbiljan način, iako onaj tko ga izjavljuje ne mora izvršiti obećanje. Iz prethodnoga dakle proizlazi da izostanak intencije onoga koji daje iskaz ne čini implicitno iskaz neistinitim.

Na početku drugog predavanja Austin napominje kako performativi kao iskazi ne mogu biti istiniti ili neistiniti, već samo uspješni ili neuspješni. Da bi performativ bio uspješan, moraju biti zadovoljeni slijedeći izvanjezični uvjeti: (A1) mora postojati konvencionalna procedura koja će uključivati iskazivanje određenih riječi u određenoj situaciji; (A2) osobe i okolnosti pred kojima će biti iskazane riječi moraju biti primjereni situaciji; (B1) procedura mora biti uspješno izvršena od strane suučesnika i (B2) u potpunosti; (Γ1) osoba koja izgovara određene riječi mora to činiti sa specifičnom intencijom; (Γ2) drugi suučesnici se moraju ponašati u skladu s osobom koja izgovara određene riječi.

Neispunjavanje jednog ili više spomenutih uvjeta rezultirati će neuspješnim iskazom. Ukoliko je riječ o neispunjavanju uvjeta označenih latiničnim slovima, radi se o promašaju, a ukoliko je riječ o neispunjavanju uvjeta označenih grčkim alfabetom, radi se o zloupotrebi procedure.

Austin dalje dijeli performative na eksplicitne i implicitne. Eksplicitni performativi su iskazi koji sadrže performativne glagole koji izričito ukazuju na radnju koja se vrši dotičnim iskazom. Iskaz „Obećajem da ću učiti“ primjer je eksplicitnog performativa. Za razliku od eksplicitnih, implicitni performativi ne sadrže performativne glagole, te ih je jedino moguće razumjeti u okviru jezičnog konteksta koji može pružiti uvid u intenciju iza tog iskaza.

Austin ne uspijeva pronaći gramatički kriterij kojim bi razlikovao performative od konstativa, pa se služi kategorijom lokucije kao indikatora kojim vrši stupnjevanje iskaza. Fonetski (proizvođenje zvukova, grafema), fatički (proizvođenje riječi u skladu s gramatičkim pravilima nekog jezika) i retički čin (proizvođenje zvukova koji tvore značenje) zajedno konstituiraju lokucijski čin kao čin „govorenja nečega“. Lokucijskim se činovima tvore pitanja, ustupaju informacije, donose presude, izgovaraju rečenice, izriču kritike i opisi, te vrše identifikacije.

Lokucijski čin se najlakše može shvatiti kao iskazivanje određenih rečenica s nekim određenim smislom. To je u tradicionalnom smislu „značenje“. Ilokucijski činovi u sebi sadrže lokucijske, njima se nešto izriče, ali u „određenom smislu“. Izvođenje ilokucijskih činova omogućuje izvještavanje, naređivanje, poduzimanje nekih radnji, itd. To su iskazi koji u sebi implicitno sadrže određenu konvencionalnu silu. Austin dijeli ilokucijske činove na pet podtipova: verdiktive („Presuđujem…“), behabitive („Ispričavam se“), ekspozitive („Prihvaćam“), egzertive („Određujem…“) i komitive („Obećajem“).

Naposljetku, perlokucijski činovi vrše efekt ilokucije na samog sugovornika. To su činovi čije iskazivanje nužno rezultira posljedicama – njima se ostvaruje neki cilj. U tu kategoriju spadaju uvjeravanje, nagovaranje, odvraćanje, provociranje i sl. Austin zaključuje kako se lokucijski („On mi je rekao ‘Ne možeš to učiniti’“), ilokucijski („On se protivio da to učinim“) i perlokucijski čin („On me spriječio“) lako prepoznaju po svojim gramatičkim oblicima. Ono što Austin u konačnici čini jest da prethodno stvorenu kategoriju performativa zamjenjuje pojmom ilokucije.

Teorija govornih činova i fikcionalnost

Richard Ohmann je u svojem eseju Speech Acts and the Definition of Literature okarakterizirao književna djela ne kao partikularnu vrstu jezika, već kao partikularnu vrstu iskaza. Fikcionalne tekstove se često shvaća kao verbalne iluzije koje reprezentiraju istinite zbiljske predodžbe. Terry Eagleton smatra da teorija govornih činova preformulira ovaj stav na nov i sugestivan način. Raskorak između teksta i svijeta sada se shvaća kao razlika između dva tipa uporabe jezika.

Kroz prizmu teorije govornih činova može se zaključiti kako književnim tekstovima nedostaje ilokucijska sila. U njima se pisac pretvara da izvještava diskurs, a čitatelj da prihvaća tu varku. Književni tekst se može shvatiti kao performativ, on nije istinit ili neistinit, već uspješan ili neuspješan. Izvještavanje i opisivanje upravo su performativni činovi kao i klađenje ili odbijanje. Eagleton zaključuje kako je fikcija kao performativna cjelina, događaj neodvojiv od čina njenog iskazivanja.

Fikcija je „performativna maskerada konstativa“. Njezin paradoks leži u činjenici što se referira na stvarni svijet u činu referiranja na sebe samu. Za teoriju govornih činova, fikcija predstavlja devijantnu vrstu diskursa koja je u negativnoj korelaciji s običnim govorom. Fikcija na taj način postaje ne-pragmatična verzija svakodnevnih govornih činova. Ono u čemu teorija govornih činova zasigurno podbacuje kod tumačenja fikcionalnih tekstova jest njena pretpostavka da autori nemaju intenciju varati čitatelje obzirom da nikada ništa ne tvrde, već opisuju imaginaran svijet. Međutim, i pisci mogu varati čitatelje, iako je u književnim tekstovima gotovo sve fikcija.

Zaključak

Stanley Fish je Austinovu knjigu Kako djelovati riječima opisao kao „samoproždirući artefakt“. To je locus classicus dekontrukcijske metode. Između konstativa i performativa se nikada ne može povući jasna crta koja bi distingvirala ta dva tipa iskaza. Tek u odnosu na kontekst iskazi ostvaruju vlastiti identitet. Teorija govornih činova značajno je utjecala na suvremene komunikacijske teorije. Shvaćanje jezika kao tipa djelovanja, a ne kao medija kojim se prenose informacije još je više razradio John Searle oslanjajući se na Austinove ideje.

U kontekstu književne teorije i problema fikcionalnosti, teorija govornih činova interpretira književna djela kao lažne ilokucijske činove. Terry Eagleton ističe kako ova teorija potječe iz vremena kada su književni tekstovi i umjetnička djela općenito, izgubili svoju izravnu društvenu ulogu. U tom smislu su se umjetnička djela, s obzirom na njihovu društveno disfunkcionalnu prirodu, jedino mogla shvaćati kao imitacije drugih funkcija. Međutim, nije uvijek istina da se umjetnošću ne može djelovati. Što je s vojnim koračnicama, romanima koji pozivaju svoje čitatelje na politički angažman ili dramama koje katarzom u svojim gledateljima izazivaju osjećaje pročišćenja?

Literatura

  1. Austin, J. L. (1962). How to Do Things With Words. Oxford: Clarendon Press.
  2. Eagleton, T. (2012). The Event of Literature. New Haven: Yale University Press.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    1 Komentiraj

    1. Jako korisno, hvala ti što je besplatno!

    Ostavi komentar

    Više u:Filozofija