Edgar Allan Poe: Crni mačak

Analiza književnog djela

O autoru

Edgar Allan Poe (Boston, 19. siječnja 1809. – Baltimore, 7. listopada 1849.), američki književnik koji je stvorio žanr kriminalističkog romana.

Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem glumci) preminuli su u roku od dvije godine nakon njegova rođenja (otac 1810., majka 1811.). Poea je posvojio trgovac duhanom John Allan iz Richmonda, koji ga je nakon nekoliko godina poslao u Englesku gdje je Poe od 1815. do 1820. pohađao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime. Godine 1826., Poe odlazi na studij na virdžinijsko sveučilište pod imenom University of Virginia, no izbačen je zbog kockarskih dugova, što ga dovodi u svađu s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridružio se vojsci, lagavši o svom imenu i dobi; 1830. stiže do West Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog neizvršavanja dužnosti. O slijedećem periodu Poeova života malo se zna, osim da je 1833. živio s očevom sestrom u Baltimoreu. Nakon što je s kratkom pričom Poruka u boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru spisatelja: u časopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton’s Gentleman’s Magazine i Graham’s Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela. Godine 1836., Poe ženi trinestogodišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja će kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te naposlijetku i preminuti, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma i uzimanja opijuma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posvećena je Virginiji. Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kuće Usherovih. U ranim 1840-ima, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo.

Mračna poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, također iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim kriminalstičkim romanima. Također, bio je aktivan književni novinar. Godine 1848., depresivan i u očaju, Poe pokušava samoubojstvo. Nakon toga je nakon zabave na putu novoj zaručnici nestao na tri dana. Pojavi se u vrlo čudnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu preminuo 7. listopada 1849.

Djela

Poeov opus obiluje romanima, kratkim pričama te pjesmama i smatra se ogromnim doprinosom svjetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i kriminalistike.

Kratke priče

  • Umorstvo, Berenica, Crni mačak, Bačva amontillada, A Descent into the Maelstrom, The Devil in the Belfry, Anđeo svega čudnog, Posjed Arnheim, Eleonora, Činjenice o slučaju gospodina Valdemara, Pad kuće Usher, Zlatni kukac, Đavao perverznosti, The Island of the Fay, Landorov ljetnikovac, Krabulja crvene smrti, Mesmeričko otkrivenje, Umorstva u ulici Morgue, Duguljasti sanduk, Jama i njihalo, Prijevremeni pokop, Ukradeno pismo, Tišina, Izdajničko srce, The Thousand-and-Second Tale of Scheherezade, Von Kempelen i njegovo otkriće, William Wilson, Čovjek svjetine, Rukopis pronađen u boci, Ligeja, U škripcu, Mellonta Tauta

Romani

  • Doživljaji Arthura Gordona Pyma, Sfinga, The System of Dr. Tarr and Professor Fether, A Tale of the Ragged Mountains, The haunted Palace

Pjesme

  • Izabrane pjesme – Edgar Allan Poe (uz prijevode na više svjetskih jezika), Alone, Annabel Lee, Eldorado, Lenore, Sonnet: To Science, Zvona, Gavran, To Helen, Ulalume, Za Annie, Eulalie, Spavačica, Sonet mojoj majci, San u snu, Israfel, Dolina nemira, Grad u moru

Crni mačak – kratak sadržaj

Uvod

U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer «mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila». Već samim uvodom on uspijeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela. Pišući u prvom licu, Poe želi potvrditi istinitost svoje priče, dati joj samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

Zaplet

Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu ga je sprečavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli. Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorjela.

Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga sprečava racionalno shvaćanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće. Zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.

Vrhunac

Ubojstvo Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bijes na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skočivši i zamalo ga oborivši. Podigao je sjekiru i bez razmišljanja je usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

Rasplet

Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.

Završetak

Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao. Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao toliko likovati svojom ”genijalnom” idejom:

“…Ovi zidovi – zar odlazite, gospodo? – ovi su zidovi vrlo masivno građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”

Stil

Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih priča proizlaze iz konvencija koje su postojale u romantičnoj književnosti njegova vremena, naročito u njenoj „gotičkoj“ struji.

Gotička se književnost koristila interesom romantičara za srednji vijek, folklorom i egzotičkim ugođajima: otuda motivi ruševina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza, užas, smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pričama. Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva – iz njegovog neobično nesretnog života. Zato je Poe jednom prilikom rekao: „Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim da strava potječe iz moje duše, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda“.

Zaključak

Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. To mu je vrlo dobro uspijevalo jer je znao upotrijebiti gotičku struju, kojom se služio, i raspolagati maštom, koje mu nije nedostajalo. Stvarao je mračne, mistične scene i naglim detaljima držao čitatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne pušta čitatelja ni da dođe do daha, a već se pojavljuju novi zapleti i stravični prizori:

“Natjeran tim mješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.”

Gotičkom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih čitatelja, ali i zato što je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao crpio je iz duše.

“Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave , tvrdim da ta strava ne potječe iz Njemačke, nego iz duše – da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda “

Postajući sve više rob alkohola, junak ove pripovijesti propada i fizički i psihički. U stanjima pijanstva on zlostavlja i svoju ženu i svog mezimca, crnog mačka, kojeg jednog dana, razdražen grizodušjem hladnokrvno i okrutno objesi. Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorjela mu je kuća, a uza sve to, jos ga plaši prisutnost nekog jednookog crnog mačka, posve sličnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao živa uspomena na počinjeno zlodjelo.

Mjesto radnje: Negdje u Americi.

Vrijeme radnje: 19. st.

Likovi: Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama

Analiza likova: Charles

“Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala poruvgu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.”

U ovom se citatu krije motiv Charlesovih nedjela – nije bio prihvaćen u društvu, njegovi vršnjaci su ga vjerojatno zbog njegove ljubavi prema životinjama i zlostavljali i zato ni ne čudi što je on tako poremećen i čudan. – Vidi se i njegova ljubav prema životinjama.

“Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj zvijeri što dira ravno u srce onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog Čovjeka.”

Ovdje se jasno vidi da je Charles bio povučena osoba, on ne vjeruje ljudima i nije prihvaćen u društvu, izopćenik je.

“Pokvario se zbog neumjernosti u piću, čijim bi posljedicama nastradale životinje i žena.”

Zbog neprihvaćenosti u društvu on se predaje piću i postaje nasilan te počinje zlostavljati jedina bića na ovom svijetu koja ga istinski vole.

“…ali bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodređeno čuvstvo, i duša mi pri tom nije bila ganuta. Ponovno se odah neumjerenosti, te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjećanje na taj čin.”

Nakon što je mačku iskopao oko i nakon što ga je nekoliko dana izbjegavao, on se ponovno vraća piću ne mareći ni za što, čak i priznaje da ga nije previše brinulo njegovo strašno djelo.

„Demonsko bjesnilo obuze me istog časa. Više sam sebe nisam poznavao. Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini samo radi zla sama – koji me tjeraše da nastavim svoje ponašanje i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.”

Ovdje Charles objašnjava svoja nedjela, natjeralo ga je njegova tamna strana koja je prije ili kasnije morala izbiti na površinu.

“A ipak kao što sam siguran da moja duša živi, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih nedjeljivih poriva činilaca, ili čuvstva , koji usmjeruju značaj čovjeka. Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? Ne osjećamo li trajnu sklonost, usprkos razlozima zdravog razuma, da kršimo ono što je zakon, naprosto zato što poimamo da on to jest?”

Također opravdanje, ali ovaj put govori da nije on kriv, nego da je to jednostavno u ljudskoj prirodi, što je za mene besmisleno jer čovjek ipak može odlučiti o svojim postupcima.

“Objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorčim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći –ako je to uopćemoguće – van dosega beskrajnog milosrđa najmilosnijeg i najstrašnijeg Boga.”

Charles se meni čini kao dije duše u jednom tijelu koje se izmjenjuju – hladnokrvno ubija mačka samo jer se želi osvetiti Bogu koji mu nije dao više sreće u životu.

“Natjeran tim miješanjem u bjesnilo više no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i ukopao joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.”

Moj najdraži dio jer me najviše začudio, prvo je pričao tako mirno, a onda odjednom, iz čista mira, on ubije svoju ženu, bez razloga, iznenadno – bolje nego u filmovima.

“Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Uvjerio sam se da na tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti leš, i sve ponovno zazidati kao ranije, tako da ni jedno oko ne bi moglo otkriti ništa sumnjivo. Kad sam završio, uvjerio sam se da je sve kako valja. Na zidu se ni po čemu nije moglo primijetiti da ga je netko dirao. Smeće je sa poda bilo uklinjeno s najtemeljitijom pažnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: ”Dakle, ovdje u najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.”

Ovdje opisuje kako je sakrio tijelo svoje žene, priča kao da se riješio svog nutarnjeg demona koji ga je izjedao. – Priča i kao da ništa drugo nije u životu postigao nego umorio svoju ženu.

“Prošao je drugi i treći dan, a moga mučitelja još uvijek ne bijaše. Iznova sam stao disati kao slobodan čovjek. Monstrum je u užasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada mi se više neće pojaviti pred očima! Moja sreća bijaše neizmjerna! Grijeh mog crnog čina tek me malo uznemiravao.”

Charles priča o olakšanju koje je osjetio nakon što je mačak otišao.

“Nije se pojavila tjekom noći – i tako sam barem jednu noć, od njena uvođenja u kuću, čvrsto i mirno spavao; da , spavao, čak i s teretom umorstva na duši.”

Uopće ga nije bilo briga za njegovu ženu, glavno da je njegova duša mirovala.

Pluton Veliki i mudar crni mačak. Slijedio je gospodara svugdje po kući, a ovaj se sam brinuo o njemu i hranio ga:

“Pluton – to bijaše ime mačka – bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio, i on me slijedio kamo god sam se kretao po kući. Tek sam ga s mukom mogao spriječiti da me prati i po ulicama.”

Novi mačak je potpuno jednak Plutonu osim što je imao neku neodređenu, bijelu mrlju na prsima. Kasnije je primijetio da i ovaj mačak, poput Plutona, nema jedno oko, a ona je mrlja kasnije dobila oblik:

“Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom – i zbog toga sam iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti – bila je to sad, kažem, slika jedne jezive – jedne grozovite stvari – slika VJEŠALA! – oh, tog sumornog i strašnog oruđa užasa i zločina – oruđa samrtne muke i smrti!”

Pročitaj još…

Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Lektire

    Lektire

    Franz Kafka: Preobrazba

    Naslovna fotografija: Peter Kuper Franz Kafka: Preobrazba Analiza književnog djela O autoru Franz Kafka (1883.-1924.), ...