EPSKA KNJIŽEVNOST
Epika ili epska književnost (grčki: epos, riječ, govor, a zatim i priča, pričanje je skupni naziv za književna djela u kojima se pripovijeda o nekim događajima koja imaju radnju i likove.
VRSTE I OBLICI
Epika obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi. Epska djela u stihovima ili epska poezija jesu epska pjesma i ep. Suvremena proza predstavlja evolucijski razvoj onoga što je izvorno bila epika. Proznih epskih oblika ili pripovjedne proze ima više oblika i vrsta. Najjednostavniji (i najkraći) pripovjedni oblicu su vic, crtica i anegdota, a složeniji (razvijeniji) legenda, predaja, bajka, pripovijetka, novela i roman.
TEME I MOTIVI PRIPOVJEDNOGA DJELA
Svako pripovjedno djelo govori o nekoj temi. Epika kao temeljni književni rod uvelike se temelji na obradi neke tematike. Tema je glavni predmet pripovijedanja, opisivanja ili prikazivanja u književnom djelu. Temu pisac pronalazi i izabire u stvarnom ili zamišljenom životu. Odabranu temu pisac književno oblikuje fabulom, likovima, izborom forme. Tema je najčešće izražena u naslovu djela. Ona može biti formulirana u konkretnom ili slikovitom (metaforičkom, simboličkom) obliku i značenju. S obzirom na to da se određenom temom na širok način zahvaća predmet književnog djela, uz temu postoje i brojne manje tematske jedinice. To su motivi. Temeljna misao koja prožimlje književno djelo zove se ideja djela (u njoj je sadržan smisao, piščeva namjera).
PRIPOVJEDAČKI POSTUPCI
Epika se temelji na više vrsta pripovjednih tehnika. U obradi i iznošenju svoje teme prozni se pisac, pripovjedač koristi pripovijedanjem (naracijom), opisivanjem (deskripcijom) i razgovorom (dijalogom). Pripovijedanjem se razvija fabula književnog djela te otkrivaju različiti stupnjevi radnje o kojoj nas pisac izvješćuje.
Prozno (pripovjedno) djelo sadrži i veći broj opisa. Najčešće su to opisi vanjskog, fizičkog izgleda lika ili unutrašnjega, osjećajnog ili psihičkog stanja lika. U prvom slučaju riječ je o ulozi opisa u stvaranju vanjskoga, a u drugome u stvaranju unutarnjega ili psihičkog portreta. S obzirom na prostor u kojemu likovi žive i djeluju, pojavljuju se i različiti opisi interijera (unutrašnjosti sobe, škole, broda, crkve, dvorca i sl.) i eksterijera (vanjskog prostora – dvorišta, parka, vrta, ulice i sl.). Pisac nastoji tim opisima što uvjerljivije predočiti određeni lik te prostor u kojemu se nalazi, a koji je bitan i za mjesto zbivanja. Posebna su vrsta opisa u djelu opisi prirode koji predočuju pejzaž.
Razgovor (dijalog) u djelu pridonosi življem razvoju radnje i jasnijem oblikovanju likova. Dijalog se pojavljuje kao direktan, u obliku upravnog govora, ili kao indirektan, u obliku neupravnoga govora. Monolog je govor jednoga lika. Unutarnji monolog je način iznošenja misli književnoga lika u kojemu se pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja.
PROZA U TRAPERICAMA – proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač koji je uglavnom i glavni lik (učenik, student, adolescent) koji u 1. licu pripovijedanja izgrađuje svoj stil na temelju govornoga jezika gradske mladeži i osporavanja tradicionalne i postojeće kulture (npr. Lovac u žitu, J. D. Salinger).
FABULA I KOMPOZICIJA KNJIŽEVNOGA DJELA
Epika kao jedan od triju glavnih književnih rodova temeljena je na radnji ili fabuli. Fabula je slijed događaja uzročno-posljedično povezanih u vremenskom slijedu kakav se može dogoditi u zbilji. Fabula može biti jednostavna ili nerazvijena (obično u kraćim pripovijetkama, novelama, bajkama, basnama) te složena ili razvijena (u pripovijestima i romanima). Razvijena fabula sastoji se od glavne radnje i niza sporednih radnji, od kojih neke mogu biti i zaokružene cjeline ili epizode.
Kompozicija je međusoban odnos pojedinih dijelova književnoga teksta. Sastoji se od ovih odrednica: a) početka radnje (uvoda), b) zapleta (događaja koji potiče daljnja zbivanja), c) vrhunca radnje (najnapetijeg dijela), d) raspleta (događaja koji potiče rasplitanje radnje), e) završetka.
Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim) slijedom, ali i ne moraju. U nekim pripovjednim tekstovima pisac se vraća u prošlost, a takav postupak nazivamo retrospekcija.
PRIPOVJEDAČ I PISAC
Pripovjedača je važno razlikovati od pisca. Pisac je stvarna osoba koja piše književno djelo, a pripovjedač je osoba koja pripovijeda u književnom djelu. Tako pisac može napisati književno djelo u kojem je pripovjedač npr. djevojčica od 10 godina. Pripovjedač može pripovijedati u 1. licu (ja-oblik pripovijedanja) ili u 3. licu (on-oblik pripovijedanja).
KNJIŽEVNI LIK
Epika, pa tako i proza, u svome fokusu najčešće sadrže nekog glavnog junaka ili junakinju. Glavni lik je nositelj glavne radnje, o njemu se najviše govori, on je najplastičnije okrakteriziran, on je taj koji rješava probleme i sudjeluje u svim važnijim događajima. Ostali likovi su sporedni, oni su manje važni, ali su u nekim odnosima s glavnim likom i utječu na radnju.
Način na koji je pisac opisao lik, način na koji se lik ponaša, govori, kreće, razmišlja i djeluje zove se karakterizacija lika. Vanjski opis lika je opis njegova izgleda i odjeće, a unutarnji opis lika je opis njegovih razmišljanja, osjećaj i njegove naravi. Za unutarnji opis lika postoji više vrsta karakterizacija.
Etička karakterizacija otkriva etičke/moralne osobine lika; govori kako se lik odnosi prema drugome liku, prema radu, narodu domovini (pošten/nepošten, hrabar/kukavica, marljiv/lijen, pravedan/nepravedan, istinoljubiv/lažljiv, čovječan/nečovječan, itd.).
Psihološka karakterizacija je takav književni postupak kojim se prikazuje unutarnji život lika (osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti).
Sociološka karakterizacija opisuje društveno podrijetlo lika, način na koji sredina utječe ne njegovo ponašanje, stavove o životu i svijetu.
Govorna karakterizacija je takav književni postupak kojim književnik govorom lika (npr. zavičajnim dijalektom, slengom, uzrečicama, osobitim stilom govora) karakterizira lik i tako čitaelja upoznaje se s njegovim podrijetlom, osobinama, obrazovanjem i sl.
PRIPOVJEDNA PROZA
Epika kao književni rod sadrži više oblika i vrsta proznih književnih djela. Crtica je kraća pripovijetka koja obično iznosi događaj u kojem sudjeluju jedan, dva ili tri lika, a na kraju najčešće dolazi do neočekivana obrata.
- Anegdota je kratka i duhovita priča s naglašenom poukom.
- Vic je kratak prozni oblik s neočekivanim obratom, s ciljem izazivanja komičnog dojma, temelji se na dvosmislenosti riječi, sastoji se od nekoliko pitanja i odgovora. Pripovijetka je kraće prozno djelo koje govori o nekome događaju u kojem ne sudjeluje velik broj likova. Smatra se srednje dugom proznom vrstom, od novele je razlikuje temeljitija karakterizacija likova, širi opisi i duže pripovijedanje.
- Novela je kraća pripovijetka u kojoj je težište na psihološkom, unutarnjem portretu lika za izabranom dijelu njegova života. Izraz joj je sažet, ograničuje se na jednog, odnosno najviše dva temeljna lika i jedan događaj, a završava poentom, naglim preokretom radnje ili isticanjem nekog detalja koji se prije činio nevažnim (utječe na snažan dojam čitatelja). (Gost, Vjekoslav Kaleb, Cvijet sa raskršća, A. G. Matoš)
- Basna je kratka priča u kojoj su glavni likovi životinje koje predstavljaju ljudske osobine, uvijek nosi pouku. Opažaju se i opisuju pojave iz prirode ili života koji se mogu shvatiti u prenesenom smislu. Ne nudi odgovor na pitanje razdiobe dobra i zla, to je ostavljeno čitateljevoj prosudbi.
- Bajka je pripovjedno djelo u kojem se pojavljuju likovi i događaji koji nisu mogući u stvarnome životu; najčešća tema je borba dobra i zla (H. C. Andersen, braća Grimm, I. Brlić Mažuranić). Oblikuje poseban svijet želja i mašte. Čudesno i nadnaravno isprepliće se sa zbiljskim.
- Moderna bajka je vrsta kratkoga proznoga djela u kojemu nema tipičnih bajkovitih bića (vila, patuljaka, zmajeva), nego su nositelji radnje obično djeca ili životinje koje govore, razmišljaju i nose se s istim problemima s kojima se nose i ljudi. Moderna bajka na ohrabrujući i motivirajući način progovara o teškim temama (npr. o neuklopljenosti u sredinu, traženju samoga sebe i smisla života).
- Roman je najsloženije prozno djelo s mnoštvom događaja i likova. Do 20. stoljeća gradio se na razvijenoj fabuli s intrigom i brojnim epizodama. Postoje i različite vrste romana:
- a) dječji – glavni likovi su djeca, radnja jednostavna i uzbudljiva,
- b) povijesni – prikazuje neku društvenu sredinu iz prošlosti
- c) pustolovni – sadrži neobične, uzbudljive, pustolovne događaje
- d) znanstveno-fantastični – prikazuje moguća znanstvena dostignuća u budućnosti
- e) kriminalistički – radnja vezana uz neki zločin i potragu za njegovim počiniteljem
- f) socijalni/društveni – prikazuje društvene nepravde, odnos bogatih i siromašnih, nebrigu društva za obične, male ljude, nejednakost, siromaštvo i bijedu
- g) psihološki
- h) ljubavni
- Mit je kratka književna vrsta koja govori o postanku svijeta, čovjeka, ljudskoga društva, jezika ili nekih pojedinaca i junaka. Razlikujemo ga od filozofije ili znanosti. Pojedini mitovi služe za razumijevanje cjelovitoga sustava mitologije (opsežna grčka i rimska mitologija) koji je u temelju svake kulture. (Orfej i Euridika)
- Legenda je pripovijest u prozi (a može biti i u stihu) u kojoj su povijesni i biografski podatci isprepleteni s nevjerojatnim i fantastičnim događajima. Temelji se na pučkom vjerovanju i razvija se u isprepletanju mitskih, fantastičnih i zbiljskih događaja.
- Biografija je književno djelo koje opisuje život stvarne ili izmišljene osobe, ali tako da ne navodi samo konkretne podatke iz života, nego zadire dublje u ljudske motive, vrline i mane, način na koji se osoba nosila s problemima i osjećajima.
- Autobiografija je vrsta biografije u kojoj autor piše o samome sebi, vlastitim događajima u kojima je sudjelovao, ljudima koje je poznavao i sl. (Kamen na cesti, Marija Jurić Zagorka) Memoari su prozno djelo u kojem pisac iznosi sjećanje na događaje u kojima je sudjelovao. Dnevnik je prozno djelo u kojem pisac iz dana u dan (kronološki) iznosi svoje događaje, misli, osjećaje i raspoloženja.
- Putopis je prijelazni oblik između književnosti i znanosti. U njemu se umjetnički oblikuje precizan opis nekoga putovanja i u nj autor unosi svoje dojmove, osjećaje, stajališta, prosudbe. (Putositnice, Antun Nemčić)