Glavne definicije

Jezik je apstraktni sustav znakova i pravila kojim se ostvaruje komunikacija, prenošenje informacija i spoznaja.

Lingvistika ili jezikoslovlje je znanost o jeziku. Ona proučava podrijetlo, postanak i strukturu jezika.

Lingvističke discipline su leksikologija, etimologija, semantika, stilistika, dijalektologija, povijest jezika, fonetika, fonologija, morfologija, sintaksa.

Leksikologija je lingvistička disciplina koja proučava leksik, tj. rječnik i rječnički sustav jezika.

Poddiscipline u leksikologiji su onomastika, leksikografija, tvorba riječi, frazeologija, terminologija.

Leksem je složena jezična jedinica koja je ukupnost svih gramatičkih, paradigmatskih oblika i leksičkih značenja. Leksik je ukupnost svih leksema jednog jezika.


Jezični znak je jezična jedinica koja objedinjuje izraz i sadržaj. Izraz je materijalni dio jezičnog znaka kojeg možemo percipirati a nazivamo ga još i označitelj. Sadržaj je dio jezičnog znaka na koji preslikava dio izvanjezične zbilje. To je ono označeno.

Leksičko značenje je individualno i ono povezuje izvanjezičnu zbilju sa jezičnim znakom.

Gramatičko značenje ima službu uspostavljanja odnosa među riječima. Teško ili nikako se povezuje sa izvanjezičnom zbiljom.

Prema stupnju određenosti lekseme dijelimo na:

  • punoznačnice – riječi koje imaju i leksičko i gramatičko značenje (imenice, glagoli, pridjevi, brojevi, zamjenice i neki prilozi)
  • nepunoznačnice – riječi koje nemaju leksičko već samo gramatičko značenje.

Modaliteti jezičnog značenja

Preneseno značenje je prošireno značenje jezičnog znaka već postojećeg leksema koje nastaje iz potrebe za ekonomičnošću jezika.

Metafora je vrsta prenesenog značenja kojom se prenosi dio značenja s jedne riječi na drugu po sličnosti. Okamenjene ili leksikalizirane metafore su metafore za koje više ne osjećamo da su prenesena značenja.

Metonimija je prijenos dijela značenja po povezanosti stvari i njihovoj asocijativnosti.

Dvije su vrste općeg značenja:

  1. prvotno (ishodišno) – značenje koje je riječ imala kada se prvi puta zabilježila
  2. izvedeno (sporedno) – značenje nastalo prijenosom značenja od osnovnog prema sličnosti ili povezanosti (metafora i metonimija)

Sa stilističkog gledišta značenje može biti:

  1. denotativno ili neutralno – osnovno značenje riječi koje preslikava pojam iz izvanjezične zbilje
  2. konotativno – značenje koje sadrži emocionalne i ekspresivne oznake. Tu pripadaju metafora i metonimija.

Sintagmatski odnosi su odnosi leksema sa svim leksemima s kojima se već pojavljuju u kontekstu – sintagmi ili rečenici.

Paradigmatski odnosi su odnosi jednog leksema (koji već je u sintagmatskom odnosu) i svih leksema koji bi mogli stajati na njegovu mjestu. Leksemi su u paradigmatskom odnosu kada se mogu pojaviti u istoj sintagmatskoj okolini.


Hiperonimi ili nadređenice su leksemi koji su nadređeni srodnim leksemima u paradigmatskom odnosu. Hiponimi ili podređenice su leksemi koji su u podređenom odnosu spram srodnih nadređenih leksema (vrabac – ptica).


Sinonimija

Sinonimija je odnos između dviju ili više riječi koja imaju različite izraze, a iste ili djelomično iste sadržaje.

Potpuni sinonimi ili istoznačnice su leksemi koji mogu jedan drugoga zamijeniti u svim kontekstima (ljekarna – apoteka)

Djelomični sinonimi ili bliskoznačnice su leksemi koji mogu jedan drugoga mogu djelomično zamijeniti u svim kontekstima (sjajno – blistavo)

Sinonime razlikujemo na:

  1. općejezične – sinonimi prepoznatljivi izvan konteksta
  2. kontekstualne – sinonimi prepoznatljivi unutar konteksta (npr. jezičnog djela)

Po broju leksema koji se nalaze u sinonimskom odnosu razlikujemo:

  1. sinonimski par – dvije riječi u sinonimskom odnosu
  2. sinonimski niz – tri ili više riječi koje imaju blizak, sličan sadržaj, a različite izraze

Antonimija

Antonimi su leksemi suprotnog značenja koji uvijek čine antonimski par. Leksemi u antonimskom paru moraju pripadati istoj vrsti riječi. Razlikujemo:

  1. raznokorijenske – pravi antonimi koji su nastali od različitog korijena (crn – bijel)
  2. istokorijenske – tvorbeni antonimi koji su nastali od istog korijena ali kod kojih je antonimija ostvarena dodavanjem prefiksa na prvu riječ u paru (istina – neistina)

Binarni antonimi su antonimski parnjaci koji sami stoje u mikrosustavu i svaki zauzima polovinu sadržaja te se međusobno isključuju (muško – žensko).

Stupnjeviti antonimi su vrsta antonima u čijem mikrosustavu postoji član kao svojstvena ravnoteža između ta dva suprotna pojma koji predstavljaju dva pola. (ljubav – ravnodušnost – mržnja).

Obratni antonimi izražavaju sadržaj ali obrću slijed riječi u iskazu. (ispod – iznad)

Oksimoron je vrsta antiteze, tj. spoj dvaju naizgled nespojivih, suprotnih pojmova u značenjsku cjelinu. Najčešće nastaje spajanjem pridjeva i imenice (pametna budala).


Homonimija

Homonimi su riječi koje imaju isti izraz ali različit sadržaj.

Leksički homonimi – poklapaju se izrazi osnovnog leksičkog oblika (rak – rak)

Oblični ili morfološki homonimi – nastaju tako da se njihovi izrazi izjednače tek u gramatičkim oblicima (deklinaciji, konjugaciji, komparaciji) (sobom – sobom).

Da bi dva leksema bili pravi homonimi oni moraju biti različitog značenja, istog izraza, istog naglaska, te se moraju isto pisati (luk – luk)

Homografi ili istopisnice su nepravi homonimi. Te riječi su različita značenja, isto se pišu, istog su izraza ali primjerice različitog naglaska. Homofoni ili istozvučnice su riječi koje se isto izgovaraju a različito pišu.


Leksik

Dva su vremenska sloja leksika:

  1. aktivni leksik – sadrži sve posve uobičajene riječi koje su u aktivnoj uporabi
  2. pasivni leksik – sadrži sve riječi koje su izašle iz aktivne uporabe, osjećamo ih kao zastarjele riječi i slabo ih razumijemo.

U pasivni leksik spadaju historizmi – leksemi specifične za pojave iz svakidašnjeg života u prošlosti (barun, žandar, centurija), i arhaizmi – riječi koje su zamijenjene novim leksemima (jerbo – jer, prem – zaista)

Prijelazni leksik je prijelazni oblik između aktivnog i pasivnog leksika u kojeg uvrštavamo riječi koje se nalaze na putu prema pasivnom ili aktivnom leksiku. To su zastarjelice (cjelov, fiskultura), pomodnice (fudbalerka), oživljenice (županija), te novotvorenice ili neologizmi (pisač – printer).


Dva ili više mjesnih govora tvore skupinu govora. Dvije ili više skupina govora čine dijalekt. Dva ili više dijalekata čine narječje. U hrvatskom jeziku postoje tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Tri su skupine leksika s obzirom na veličinu prostora koji pokrivaju: lokalizmi (pr. gospar), regionalizmi (pr. smišan) i dijalektizmi (oroz, ptiček, šenica).


Stilistika

Stilistika proučava funkcije leksika. Funkcionalni sitlovi hrvatskog standardnog jezika su:

  1. znanstveni stil
  2. administrativno-pravni stil
  3. novinarsko-publicistički stil
  4. književno-umjetnički stil
  5. razgovorni stil

Svi stilovi osim razgovornog imaju podstilove.


Onomastika ili imenoslovlje je znanstvena leksikološka poddisciplina koja pruočava imena, njihovo podrijetlo, sustavnost i značenje.

Antroponomastika proučava imena, nadimke i prezimena ljudi. Sva osobna imena, nadimci i prezimena čine antroponimiju.

Toponomastika proučava zemljopisna imena – imena naseljenih mjesta, gora, voda itd. Sva ta imena čine toponimiju.

Ojkonimi su imena naseljenih mjesta, pridjevi izvedeni od tih imena su ktetici.

Oronimi su imena gora, brda i uzvisina, a hidronimi voda i vodenih tokova.

Etnici su imena stanovnika naseljenih mjesta (Požega – Požežanin/Požežanka).


Jezično posuđivanje je svako preuzimanje neke jezične jedinice iz drugog jezika. Posuđenica je jezična jedinica posuđena iz drugog jezika. Razlikujemo slijedeće vrste posuđenica: internacionalizmi, egzotizmi, eponimi, prevedenice ili kalkovi, usvojenice i tuđice.

Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar