LIRIKA
- Uz epiku i dramu, lirika je jedan od triju glavnih književnih rodova. Lirika je rod za koji se smatra kako mu pripadaju književna djela u kojima su iskazani osjećaji, misli i doživljaji. Lirika, međutim, objedinjuje i djela čiji je karakter izuzetno kontemplativan i metafizički. Općenito se smatra da sve književne forme napisane u stihu ili strofi pripadaju književnom rodu lirike. U načelu to jest tako, no postoje i određene iznimke (npr. roman Evgenij Onjegin je napisan u stihovima).
- Lirika je rod koji objedinjuje više književnih vrsta, pa tako razlikujemo lirske pjesme, epske pjesme, himne, ode i druge lirske književne vrste.
- Poezija podrazumijeva duže stihovane vrste (epska poezija) te kraće lirske vrste u kojima se sažeto obrađuje nekoliko osnovnih motiva, najčešće izazvanih osjećajima (ljubav, ushit, žalost, uznemirenost…). Neke su lirske vrste određene još u antici (himna, oda, elegija, epigram, epitaf), a novije su se lirske vrste određivale tijekom vremena (npr. sonet) s obzirom na oblik i raspored stihova.
- Epska poezija: opsežnija je, oblikuje likove i uspostavlja posebne uloge pripovjedača, stih je u pravilu jednoličan, a tema značajna za narod ili zajednicu; nižu se epizode, opisuju događaji, likovi su predstavnici vrlina ili mana (likovi su tipovi – predstavnici naroda/kulture/osobine)
- elementi epske poezije: prošlo vrijeme, epska scena, radnja, likovi kao nositelji radnje, epski dijalog i monolog
- obilježja epske poezije: stalni epiteti (pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u književnom djelu; služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, utvrđuju opće osobine; u narodnoj poeziji crvena jabuko, bijelo lice ili kod Homera hrabri Ahilej, brzonogi Ahilej, vjerna Penelopa, lukavi Odisej), antiteza (poredba utemeljena na opreci, suprotnosti), slavenska antiteza (pitanje, negacija tog pitanja i odgovor na njega), formulaičan način izražavanja (slični početci i završetci, stalni epiteti i sl.), epski deseterac (stih narodne epske poezije; stalna cezura nakon četvrtog sloga dijeli ga na dva dijela koji zajedno čine cjelinu te stih ne može završiti riječima koje ne bi mogle biti na kraju rečenice)
- ep: najvažnija književna vrsta epske poezije, zahvaća život nekog naroda ili doživljaje nacionalnih junaka
- epska pjesma: kraći oblik epske poezije, često povezana u cikluse, nizove iste tematike
- prijelazne vrste lirske i epske poezije: balada i poema (povezuju pripovijedanje kao obilježje epske poezije i izricanje misli, osjećaja kao obilježje lirske poezije)
- U početku je ona bila gotovo nerazdvojno vezana uz glazbu i ples. U antičkoj Grčkoj takve pjesme su obično bile pjevane uz pratnju nekog glazbenog instrumenta. Obično je to bila leut ili lira, pa je tako i nastala riječ lirika. Dijelila se na mondijsku (jedan pjevač) i na korsku pesmu. Već kod nekih antičkih pjesnika (Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont…) riječi pjesme postale su važnije od glazbene pratnje pa je i sama pjesma sve više postajala samostalna jezička umjetnina.
TRADICIONALNI LIRSKI OBLICI
Himna
Himna (grč. hymnos, pjevanje, pjesma) je pjesma posvećena nekomu ili nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, divljenja, obožavanja. Obraća se onome kome je posvećena, uzvišenog je tona, svečanog, polaganog ritma, a motivi naglašavaju osobine onoga o čemu se govori, ponavlja se emocionalni odnos pjesnika prema onome o čemu se govori. Antun Mihanović, Horvatska domovina – objavljena prvi put 1835. u Danici. Uglazbio ju je Josip Runjanin 1846., a 1891. prihvaćena je kao hrvatska himna (prvi je put pjevana kao himna prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, 1891.). Pjesma ima 14 strofa, a za himnu su uzete prve dvije i posljednje dvije strofe pod naslovom Lijepa naša domovino (Lijepa naša).
Oda
Oda je pjesma uglavnom posvećena nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća privrženost, poštovanje, ljubav. Vjerojatno se razvila iz korskih pjesama. Grčki pjesnici Pindar (5. st. pr. Kt.) i Alkej (oko 600. god. pr. Kr.) te rimski pjesnik Horacije (1. st. pr. Kr.) stvorili su uzorak ode koji se uglavnom zadržao do danas, iako se uzvišan, patetičan ton kojim su nekada pisane ode kasnije primjenjivao na vrlo široko tematsko područje. Poznate su ode hrvatskih književnika Petra Preradovića (Rodu o jeziku, Bogu, Smrti, Nada, Majci) i Ivana Mažuranića.
Epitaf
Epitaf je pjesnički oblik koji označava nadgrobni natpis koji na određen, jezgrovit način izražava odnos prema prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Često su duhoviti, misaoni i koncizni (kratki). Naši su najbolji epitafi na stećcima (nadgrobno kamenje koje se javlja u Bosni i okolnim zemljama u XII. st.).
Epigram
Epigram je u Grčkoj prvotno označavao natpis u kamenu, a potom kratku, duhovitu, satiričnu pjesmu u kojoj se iznimno sažetim izrazom i neočekivanim zaključkom iznenađuje čitatelj. Najpoznatiji književnici koji su pisali epigrame su Rimljanin Marcijal i Grk Simonid, a među hrvatskima Stanko Vraz, Antun Gustav Matoš, Gustav Krklec.
Elegija
Elegija je pjesma u kojoj se izražava tuga, bol, žaljenje za nečim nedostižnim. U Grčkoj se književnosti elegijom smatrala svaka pjesma napisana elegijskim distihom, a u rimskoj se književnosti razvila ljubavna elegija. Nakon Ovidijeve zbirke Ex ponto (S Crnog mora) elegijom se smatraju pjesme tuge, boli, žaljenja. Elegije su pisali: Juraj Šišgorić (Elegija o pustošenju šibenskoga polja), S. S. Kranjčević (Uskočke elegije, Iseljenik), Vladimir Nazor (Topuske elegije), Ivan Cesmički (U smrt majke Barbare), Franjo Ciraki (Florentinske elegije).
Ditiramb
Ditiramb (grč. dithyrambos, jedan od epiteta boga Dioniza, a kasnije oznaka pjesme u Dionizovu čast) je pjesma u kojoj se naglašeno iznosi oduševljenje i radost, slave se tzv. životne radosti tonom podignutim do zanosa. Prvotno je imala obredni karakter (u čast Dionizu), oblik dijaloga i narativne umetke, no kasnije lirski ton. Pripada tzv. anakreontskim pjesmama (prema grč. pjesniku Anakreontu) u kojima se slave životne radosti, vino, vinsko raspoloženje. Poznati je primjer u hrvatskoj književnosti pjesma Cvrčak Vladimira Nazora.
TEMATSKA PODJELA POEZIJE
- rodoljubne/domoljubne (Moj dom, S. S. Kranjčević), pejzažne (Jutro, Vladimir Vidrić), ljubavne (Zaljubljen u ljubav, Josip Pupačić), religijske/duhovne (Isus čita novine, Nikola Šop), misaone, šaljive, intimne, antiratne, socijalne (Vagonaši, Dobriša Cesarić)…
PJESMA U PROZI
- prijelazni umjetnički oblik između slobodno, nesimetričnog stiha i proze, sadržava elemente lirike (lirsku temu, ritam, stilske figure, pjesničke slike…)
- prvi se put javlja u Gasparu noći A. Bertranda 1846. godine, no proslavio ju je Charles Baudelaire svojim Malim pjesmama u prozi iz 1869. godine
- Fran Mažuranić (pjesma u prozi Svemir), Ivo Andrić (Poimam i shvaćam, Bog izbija kao svjetlo), S. S. Kranjčević, Miroslav Krleža (Snijeg)
Dijalektalna poezija
- izražavanje zavičajnim govorom: kajkavci Fran Galović (Jesenski veter, Crn – bel, zbirka pjesama Zmojih bregov), Dragutin Domjanić (zbirke Kipci ipopevke, Vsuncu i senci, pjesma Ciklame, krvave ciklame); čakavci Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota…
Lirsko-epske vrste
- obilježja lirskoga (osjećajnost, slikovitost, ritmičnost) i epskoga (fabulu, likove). Balada je lirsko-epska pjesma koja pjeva o stradanjima i nesrećama, vrlo često završava smrću glavnoga junaka. Ima polagani ritam i tužnu intonaciju. Romanca je lirsko-epska vrsta najčešće ljubavne tematike koja na živ i vedar način obrađuje neki događaj.
- povjestica se također smatra epsko-lirskom pjesmom povijesnoga sadržaja ili s temom iz legendi i narodnih predaja. U nas je najpoznatiji pjesnik povjestica August Šenoa.
Dodatni tekstovi za ponavljanje gradiva iz hrvatskog jezika
