Naslovna fotografija: James Tissot
Gustave Flaubert: Gospođa Bovary
Analiza književnog djela
O autoru
Gustave Flaubert (Rouen, 12. prosinca 1821. – imanje Croisset, Rouen, 8. svibnja 1880.), francuski prozaist, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Sin liječnika, Flaubert upisuje studij prava koji ne završava, putuje sjevernom Afrikom, formira krug pariških prijatelja, a od svojih tridesetih godina uglavnom živi na imanju Croisset u Normandiji, s povremenim posjetima Parizu. Nakon adolescentske ljubavi prema udatoj Elise Schlesinger, koju nije nikad zaboravio, imao je više erotskih veza, od kojih je najpoznatija s pariškom spisateljicom Louise Colet, no, nikad nije zasnovao vlastitu obitelj.
Flaubertovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji, Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom. Kao što je za Velazqueza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta može kazati da je pisac za pisce, veliki učitelj i mjerilo majstorstva. Raznovrsnost i inventivnost piščeva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih američkih i europskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u Proustu i Joyceu. Dodamo li tomu da su opusi Conrada, Camusa, Kafke i Sartrea nezamislivi bez Flauberta- dobiva se dojam o dubini i dosegu utjecaja majstora iz Croisseta.
Književni opus Prvo Flaubertovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: “Gospođa Bovary”, 1857., turobna pripovijest o egzistencijalnoj dosadi, preljubima i samoubojstvu žene provincijskoga normandijskoga liječnika, savršeno komponirana kao jedan od egzemplarnih psiholoških romana, izazvala je sudski proces zbog navodno nemoralnih dijelova teksta. No pisac, njegov izdavač i tiskar su oslobođeni optužbe, zahvaljujući, među inim, i realizmu i životnoj mudrosti suca. Roman odlikuju značajke koje će se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne čujemo glas pisca niti uopće znamo za njegovo postojanje, te harmonični i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze.
U sljedećem romanu “Salammbo”, 1862., autor je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup – u tom spoju nespojivih sastavnica leži čar prikaza stare Kartage, kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevnicu.
Godine 1869. Flaubert objavljuje svoj najveći roman, “Sentimentalni odgoj”. To poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladenačku očaranost Elise Schlesinger i studentske dane, autor je opisao kao “moralnu povijest ljudi moga naraštaja”. Više od toga, “Sentimentalni odgoj”, koji prati razgorijevanje i sagorijevanje strasti i ambicija Frederica Moreaua i kruga njegovih pariških prijatelja – roman je o korozivnoj sili Vremena koja rastače bilo kakav životni poriv. Djelo zapravo nema zaplet i rasplet u konvencionalnom smislu riječi: likovi se vrte u prostoru vlastitih projekcija i želja, vrijeme prolazi i ništa se bitno ne riješava niti ostvaruje, a konac romana je potresan u svojoj svijesno naglašenoj banalnosti – patos neostvarenih žudnji i izjalovljenih ambicija, sublimiran u nezaboravnim scenama susreta ostarjelih Frederica i njegove mladenačke ljubavi, kao i u konačnom dijalogu s “prijateljem” o antiklimaktičnim “vrhuncima” njihovih sterilnih života, tvori polazište za velike ostvaraje Faulknera i Prousta u 20. stoljeću, kroničara receptivne preosjetljive svijesti paralizirane pred hipnotičkom moći indiferentnoga vanjskoga svijeta.
Posve su drukčije fantastične vizije “Iskušenja svetoga Antuna”, 1874, dramsko-romanesknoga uratka, toga “francuskoga Fausta” na kojem je radio preko 25 godina. Posljednje, postumno djelo je “Bouvard i Pecuchet”, 1881., groteskna prethodnica antiromana središtena oko bizarnih seoskih “pothvata” dvojice umirovljenih činovnika, hibridna je studija okarakterizirana i kao svojevrsna farsična enciklopedija ljudske gluposti. Gustave Falubert ostaje najutjecajnijim romanopiscem 19. stoljeća: ako je za Gogoljevu “Kabanicu” rečeno da je sva kasnija ruska književnost izašla iz nje, bez pretjerivanje možemo konstatirati da je golem dio svjetske narativne proze druge polovice 19. i cijeloga 20. stoljeća potekao iz Flaubertova opusa.
Djela: “Madame Bovary” 1857., “Salammbo” (1862.), “Sentimentalni odgoj” (L’Education sentimentale (1869.), “Iskušenja svetoga Antuna” (La Tentation de Saint Antoine – 1874.), “Tri priče” (Trois contes – 1877), Bouvard et Pécuchet (1881., postumno), Dictionnaire des idées reçues (1911., posthumno)
Gospođa Bovary
Najpoznatiji roman Gustavea Flauberta na kojem je neumorno radio punih pet godina stvorivši jedno od najsavršenijih djela romanesknog žanra kako po kompoziciji, tako i po stilskom savršenstvu izraza. Fabula romana vrlo je jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade i lijepe Emme, djevojke odrasle na bogatom seoskom imanju, odgojene u djevojačkom internatu, udane za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, udovca koji ni po čemu ne odgovara njenim djevojačkim snovima, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića, gdje se, nezadovoljna svojim životom upušta u dvije strastvene avanture i konačno se, napuštena od svojih ljubavnuika i pritisnuta dugovima, ubija.
Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju, opisi odgovaraju proučavanju sredine u kojoj se događaj zbio, a velike scene (seoska svadba, ples kod markiza, poljoprivredna skupština) također su plod Flaubertova uviđaja na mjestima stvarnih zbivanja, jednako kao što je i Emmina smrt prikazana gotovo znanstvenom točnošću. Iz tog nepristranog realističkog opisa raznih sredina i zbivanja izdiže se lik mlade žene koja postaje žrtvom vlastitih iluzija stvorenih na lektiri romatničnih ljubavnih romana (tzv. bovarizam) koje su u neskladu s malograđanskim životom kojemu bi se trebala, ali se ne uspijeva ili ne želi prilagoditi, te postupno ali neizbježno srlja u propast.
Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje, koju je Flaubert pokušao uzdignuti na razinu tipaizjavivši kako njegova jadna gospođa Bovary pati i plače u dvadesetak sela Francuske i na taj način, kao ogorčeni neprijatelj svake malograđanštine, opravdati njezin moralni pad. Dio onodobne kritike ipak nije prihvatio piščev stav te je protiv Flauberta 1857. godine (iste godine kada su izdani i Baudelareovi Cvjetovi zla) bila podignuta optužba zbog opravdavanja nemorala, no na sudskom je procesu bio oslobođen.
Bovarizam: Lik Emme Bovary pretvorio se u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade.
Pojam bovarizam nastao je prema tome tek kada je književna publika upoznala roman G. Flauberta. A.G.Matoš definirao je bovarizam kao „svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest“.
Sadržaj romana
Emma Ronault, kćerka imućnog seoskog gospodara, udaje se nakon kraćeg poznanstva za udovca Charlesa Bovaryja-seoskog liječnika koji liječi njezina oca. Emma, odgojena u samostanu sestara uršulinki, izrasta u senzibilno i romantično biće koje je svoje poimanje bračnog života upilo iz sentimentalnih trivijalnih romana pročitanih kradom u samostanu, pa upravo to očekuje od svog novog života. Brak doživljava kao put u romantično življenje i izbavljenje iz beskrajne jednoličnosti seoskog života. Tako Emma pristaje na brak vjerujući u vlastitu zabludu o Charlesu – činilo joj se da ga voli i da je privlačan.
No, za Charlesa bi se moglo reći da se sve njegove osobine mogu opisati riječima „sažaljenja vrijedna oskudna prosječnost“. To je uskoro uvidjela i Emma („Bože, zašto sam se udala?“). Uskoro ni sama nije znala što da osjeća i što da učini s tim apatičnim, dobroćudnim, naivnim čovjekom. Emma tone u strasne snove o drugačijem životu; pred njenim očima se u žive slike pretvaraju u sjećanja duboko urezane stranice romantičnih priča. Ne uspijevaju ih otjerati ni gotov fanatično anstojanje oko savršenog uređenja vlastita doma, ni majčinstvo, a ponajmanje od svega Charles Bovary.
Emma je pobijeđena silinom svoje mašte, i njome gotovo nasilno gurnuta da počne živjeti svoj san ona uređuje svoj dom skupocjeno, poput romantičnog dvorca, ona se ponaša kao plemkinja i korača lebdeći nad tlom, ona prezire svaku običnost i od života traži uzbuđenje, zanos i strast. Susreće mladog pisara Leona i strasno se zaljubljuje, toliko strasno da osrednji ljepuškasti mladić ne uspijeva zadovoljiti Emminu elementarnu žeđ za ljubavlju i romantikom.
Leon odlazi u Pariz, a Emma pronalazi drugog ljubavnika -Rodolpha. On je grub i smion, energičniji od Leona, provokativan kao osoba i kao ljubavnik. Emma se posve zanese, romantični sastanci u prirodi, dugi izleti konjima, trenuci uz treptavu vatru. Emma odlučuje prekinuti sa dosadnim bračnim životom i odlutati u avanturu zauvijek; nagovara Rodolpha da je otme, a on u prvi mah i pristaje. Međutim, ubrzo odustaje i šalje Emmi kratko pismo u kojem je obaviještava o tome. Emma, sva ustreptala u očekivanju konačnog oživljavanja svog djevojačkog sna, doživljava gorko razočaranje i potpuni psihički slom.
Charles Bovary se jako brine za zdravlje svoje žene. Ne razumije što se zbiva, pokušava popraviti stvari onoliko koliko mu to dopuštaju njegove skromne duhovne snage. Brine se za posve zanemareno dijete, pokušava podmiriti dugove ne pitajući se kako su oni nastali, nastoji zabaviti Emmu. Da je sklon učiniti baš sve dokazuje i spremnost da se po Emminoj želji odsele u drugi gradić, da joj, iako su u dugovima, kupi skupu zapregu i plati joj satove klavira. Vodi je u kazalište u Rouen, a tamo sureću Leona. Emma oživljava staru ljubavnu vezu, putuje u Pariz da bi se sastala s Leonom, a svoja sve češća izbivanja iz kuće objašnjava satovima klavira. Upada u dugove, trošeći daleko više od Charlseovih prihoda.
Emma zatim napušta Leona, nezadovoljna ljubavlju koju joj on pruža, uspoređuje ga s Charlesom gnušajući se u osrednjosti i žudeći za strašću i energijom kojom zrači Rodolph. (Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj, uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu, pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled neizmjerna zemlja blaženstva i strasti.) Rodolphu se i vraća, gotovo moleći za ljubav i materijalnu pomoć. Opet je odbijena i to je baca u novi, dublji pad. Iako okrade Rodolpha, ne uspijeva ndvoljno novca i spriječiti pljenidbu imetka. Dotjerana do krajnjeg poniženja i potpunog rušenja iluzija i nadanja, Emma upornom tvrdoglavošću brani svoj san. Ukrade otrov, ispije ga i umire, prksono pobjegavši od života. Radije umrijeti nego priznati poraz, sve je bolje nego priznati istinu da je Emma Bovary ustvari bila mala ljupka provincijalka obuzeta nestvarnim čežnjama za njoj endostižnim životom ispunjenim strašću, snom i srećom.
Charles Bovary, kao i uvijek, pokorno prihvaća svoju sudbinu. Ispraća Emmu na vječni počinak iskreno unesrećen, a onda nastavlja svoj isprazni život. Živi oskudno brinući se za dijete, nesretnu i zanemarenu Emminu djevojčicu. Uskoro umire ostavljajući za sobom nezbrinutu, malu siroticu.
Sudski proces
Flaubert se dogovorio s Du Campom, urednikom časopisa “Revue de Paris” da će roman objaviti u ovoj reviji u šest nastavaka. Prvi dio pojavljuje se 1. listopada 1856. i pisac prodaje pravo na tiskanje romana u knjizi izdavaču Michelu Levyju. Krajem godine dolazi do prvih glasina da će časopis biti sudski progonjen zbog nemoralnosti romana. Javno mišljenje je podijeljeno. Takvi procesi u to vrijeme nisu bili nikakva slučajnost a niti rijetkost. Ubrzo na optuženičku klupu sjeda i Baudelaire zbog zbirke pjesama ‘Cvijeće zla”.
Rasprava je održana 29. siječnja a krajnji rezultat je oslobadanje optužbe. To je učinilo izvanrednu reklamu romanu ali sam pisac nije bio zadovoljan. Javni tužilac napao je djelo zbog nemoralnosti, lascivnosti pojedinih prizora (prizor u kočiji), poetiziranje brakolomstva, sirovost realističkih detalja. Kritika u početku nije bila povoljna jer su kritičari osudivali temu, nedostatak kompozicije, sporost ritma, trivijalnost te pogotovo piščevu ravnodušnost. Vrlo pozitivno o djelu je rekao Sainte-Beuve koji hvali kompoziciju, vjerodostojnost, točnost opažanja i stil romana iako žali što su sva lica antipatična i što nema ništa utješnoga u romanu. Još prije nego što ga zahvaćaju oštre kritike njegova realizma, Flaubert govori: “Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, ali ja je mrzim; iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman. Ali ja ništa manje ne mrzim ni lažnu idealnost građanske duhovnosti i akademske književnosti.” Emma, kao i Don Quijote, nedužne su žrtve jednog prevladanog pogleda na svijet s kojim pisac obračunava baš zato što mu je i sam sklon.
Analiza romana
Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od “dosadnog sela, tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je okruživali.
No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se je gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek, ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a “budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi dani bili su joj isti, ali “ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčiča na boku.
Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan”. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svjetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama”.
Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata”). Ipak njegovi izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju je ljubio samo u odredenim satima. Bila je to još jedna navika me u ostalima kao kakva unaprijed predvidena poslastica poslije monotonog ručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muž i otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh.
Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje zavodljivosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamislio bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena.
Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija” (“Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”) Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga.
Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kim bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu…
Gospođa Bovary je roman protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg.
S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začudena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo.”).
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici.
Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!”, često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografje autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnji i prozaične svakidašnjice. On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvamosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju. I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvamosti.
Pročitaj više
