Émile Zola: Thérèse Raquin

Naslovna fotografija: Gallimard

Uvod

U šire okvire književne epohe realizma bez teškoća uklapa se pravac naturalizma čiji je glavni predstavnik i idejni tvorac bio francuski književnik Émile Zola. Verizam, kojeg je utemeljio talijanski književnik Giovanni Verga, i naturalizam, mogu se shvatiti kao pravci koji vjerno slijede poetike realizma i njegova temeljna shvaćanja svrhe književnosti. Ono što te pravce čini specifičnima jesu neke njihove značajke koje će pojedine pisce voditi u smjeru napuštanja zamisli o izravnom zrcaljenju zbilje, te čak uzrokovati pojavu novih književnih tehnika koje će biti primjenjivane u simbolizmu, i kasnije modernizmu. Za razliku od verizma, koji je ostao ograničen na talijansku književnost, naturalizam je imao znatno širi utjecaj u mnogim europskim književnostima. U tom kontekstu, cilj ovog eseja biti će izložiti sažetu interpretativnu analizu Zolinog romana Thérèse Raquin, kao arhetipskog romana unutar književnog pravca naturalizma.

O autoru: Émile Zola

Émile Zola (1840. – 1902.) bio je francuski književnik talijanskog porijekla. Svoje književno stvaralaštvo započeo je kao romantičar okušavajući se u poeziji. Zola je kasnije prihvatio znanstveni duh svoga vremena, republikanske i antiklerikalne ideje, te liberalizam i pozitivizam. Njegovo htjenje da u književna djela uvede znanstvene metode rezultiralo je utemeljenjem književnog pravca naturalizma, čijim se manifestom smatra rasprava Eksperimentalni roman. Zola u toj raspravi ističe kako pisac mora poput znanstvenika opisati književne likove u posebno izabranim životnim okolnostima, pa onda poput eksperimentatora pomno pratiti njihovo ponašanje. U tome procesu pisac se ponajviše treba oslanjati na iskustvo i metode prirodnih znanosti. Iako je njegova teorija zanimljiva, ona nije previše uvjerljiva. Zola je, čini se, naivno bio oduševljen znanstvenim uspjesima, pri čemu je zanemario činjenicu da likovi nisu zbiljske pojave, već imaginarne konstrukcije.

Zola je u praksi slijedio temeljnu shemu realističkog romana, ali je u odnosu na Balzaca smatrao da ljude više pokreću urođeni nagoni i strasti kojima se ne mogu oduprijeti, nego njihova želja da steknu povoljniji društveni položaj. Njegovi romani radikaliziraju opće zahtjeve realizma tako što nastoje zbilju prikazati što vjerodostojnije, oslanjajući se pritom na iscrpno i detaljno poznavanje događaja i sredine u koju smještaju razgranate fabule.

U svojim romanima Zola se najviše bavio temama kao što su nasljedna obiteljska degeneracija, društvena devijantnost i čovjekova sklonost zločinačkom ponašanju. Svjetsku je slavu na taj način stekao romanima Thérèse Raquin, Nana i Germinal, potom trilogijom Lurd, Rim, Pariz, ciklusom Četiri Evanđelja, te golemim ciklusom od dvadeset usko povezanih romana Rougon-Macquartovi, koji se može usporediti s Balzacovom Ljudskom komedijom. Pored romana, Zola je kao profesionalni književnik napisao brojne publicističke i kritičke rasprave. Potkraj života istaknuo se u Dreyfusovoj aferi otvorenim pismom Optužujem (J’accuse) francuskom predsjedniku republike u kojem se zauzeo za nepravedno optuženog bojnika Dreyfusa tražeći reviziju procesa.

Thérèse Raquin

Thérèse Raquin, glavna (anti)junakinja istoimenog romana, kćer je kapetana Degansa i nepoznate alžirske ljepotice iz Orana. Nakon smrti njene majke, otac ju je dao na skrbništvo svojoj sestri, gospođin Raquin, koja ju je udomila zajedno sa svojim hipohondričnim sinom Camilleom. Iza toga Thérèsin otac je otputovao u Afriku i tamo poginuo. Thérèse je potom sa svojom tetkom i bratićem proživjela dosadno i siromašno djetinjstvo.

Zbog čestih Camilleovih bolesti, koje su oblikovale neugodnu životnu svakodnevicu, Thérèse je razvila sumnjičavu i hladnu osobnost. Navršivši dvadeset i jednu godinu, Thérèse se na nagovor svoje tetke udaje za Camillea, te njezin život time postaje još više jednoličan i apatičan. Camilleova nesposobnost da prema Thérèsi razvije romantične osjećaje rezultira uspostavom aseksualnog i instrumentalnog odnosa između njih dvoje.

Ubrzo nakon ženidbe obitelj napušta provincijski gradić Vernon i seli se u Pariz. Gospođa Raquin zajedno sa svojom nećakinjom otvara dućan tekstilnom robom u Prolazu du Pont-Neuf. Policijski komesar Michaud, njegov sin Olivier i njegova žena Suzanne, te činovnik Grivet postaju redoviti kupci i gosti u domu Raquinovih. Camille se zapošljava u Kompaniji orleanske željeznice i tamo sreće Laurenta, starog prijatelja iz školskih dana. Laurent posjećuje Raquinove i ostavlja na njih snažan dojam, pogotovo na Thérèsu koja počinje prema njemu gajiti intenzivne osjećaje.

Laurent i Thérèse ubrzo postaju ljubavnici. Thérèse strastveno uživa u seksualnim eskapadama s Laurentom, te u osjećaju superiornosti nad Camilleom i tetkom koji nisu u stanju razotkriti njezin preljub. Njihova veza nakon nekog vremena biva prekinuta Laurentovim strahom od gubitka radnog mjesta uslijed njegovih čestih izostanaka s posla. Ljubavnici naposljetku odlučuju ubiti Camillea kako bi sebi osigurali neometan zajednički život.

Tijekom jednog izleta čamcem po Seini, Laurent baca Camillea u rijeku, no ovaj mu prije utapanja nanosi tešku ranu tako što mu zubima otkida komad mesa s vrata. Thérèse i Laurent uspješno prikrivaju zločin, no od toga dana započinje njihovo ireverzibilno psihičko propadanje. Gospođa Raquin oplakuje svoga sina, Laurent redovito posjećuje gradsku mrtvačnicu kako bi se uvjerio da je Camille zaista mrtav, a Thérèse proživljava noćne more u kojima ju proganja utopljenik.

Dvije godine nakon Camilleovog umorstva, potaknuti nagovorima komesara Michauda i gospođe Raquin, Thérèse i Laurent se vjenčaju. Novopečeni supružnici ubrzo shvaćaju da ih više nimalo ne povezuje strast, već isključivo zajednički počinjen zločin. Ubojice počinju patiti od iznenadnih neurotičnih napadaja i osjećaja grižnje savjesti. Gospođa Raquin doživljava seriju moždanih udara od kojih biva paralizirana. Thérèse i Laurent joj u svađi priznaju svoj zločin, te naposljetku počine samoubojstvo ispijajući otrov, uvidjevši da su se njihovi bijedni životi našli u bezizlaznoj situaciji.

Zolino shvaćanje karaktera je protopsihološko. On od Hipokrata preuzima teoriju o četiri temperamenta i na njoj gradi likove Thérèse i Laurenta kao kolerika i sangvinika. Već u samome predgovoru romana Zola glavne likove opisuje kao životinje pogonjene nagonima koji razvijaju fiziološke poremećaje, a čitav roman definira kao svojevrsnu simulaciju ili analizu. Fizičke osobine i porijeklo dodatno definiraju likove.

Thérèse je mlada žena sumornog profila, niskog čela i tamne kose. Njenim tijelom struji krv afričke majke koja u njoj izaziva bjesnilo, želju za trčanjem, potrebu da moli za milostinju i da živi životom ciganke. Iz potonjega se može uvidjeti da sveznajući pripovjedač kojim se služi Zola nerijetko izriče generalizirane i ponekad rasističke stavove. Najbolji primjer za to je slijedeća rečenica u kojoj pripovjedač opisuje Laurentov svakodnevni dan na poslu: „Nije on bio činovnik bolji od ostalih, koji su redovito glupi, praznoglavi i sami sebi dosadni“.

Iako teorija o temperamentima iz suvremene perspektive ne drži vodu, zanimljiv je način na koji je Zola opisao sukob super-ega i nesvjesnog, premda u to vrijeme zasigurno nije bio upoznat s Freudovom teorijom. Thérèse uživa u Laurentovim batinama jer osjeća iskupljenje za ubojstvo svoga muža, a Laurenta progoni simbolički Camille u obliku ugriza na vratu i noćne utvare, premda je fizičkoga ubio. Donedavni ljubavnici također nisu u stanju više prakticirati seksualni odnos, obzirom da im je on postao nesvjesno zabranjen u prisutnosti Camilleovog portreta koji se nalazi u njihovoj spavaćoj sobi.

Što se tiče pripovjedne strane, sižejna izgradnja romana je u načelu linearna i prati fabulu, pri čemu jedino drugo poglavlje funkcionira kao svojevrsna analepsa u kojoj se opisuje povijest obitelji Raquin. Realistički postupak opisivanja svijeta ponajprije se očituje u opisima depresivnog Prolaza du Pont-Neuf i pojedinih pariških vizura, a naturalistički postupak u opisima leševa koje Laurent promatra u gradskoj mrtvačnici. Naposljetku, nedostatan broj dijaloga u romanu likove čini donekle statičnima i plošnima.

Zaključak

Roman Thérèse Raquin predstavlja prvi značajan književni uspjeh Émilea Zole u kojemu je primijenio svoja naturalistička načela i koji mu je priskrbio ugled, slavu i skandal. To je roman koji ima svojih nedostataka i na sadržajnom i na formalnom planu, no snaga ovog pripovjednog teksta leži upravo u brutalnom i nemilosrdnom pothvatu dvoje ljubavnika koji postaju ubojice. Ubojstvo, prijevara, psihološko zlostavljanje paralizirane i nijeme žene, nasilje, prostitucija, pobačaj i na koncu samoubojstvo, čine ovaj roman jednim od najšokantnijih kanonskih tekstova. Iako Zolin književni opus krase umjetnički kvalitetnija ostvarenja poput Germinala, Thérèse Raquin je zasigurno jedan od najčitanijih Zolinih romana, ali i romana književnog pravca naturalizma općenito.

Literatura

1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Zagreb: Golden marketing.
2. Zola, É. (1999). Thérèse Raquin. Split: Marjan knjiga.