Marin Držić: Dundo Maroje

Naslovna fotografija: Leksikon Marina Držića

O autoru

Hrvatski komediograf Marin Držić (Vidra) rođen je 1508. u Dubrovniku nakon svoje petero braće i sigurno nakon neke od svojih šest sestara. Književni dar razvio je u Sieni gledajući seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre te igrajući u njima. Godine 1526. Držić, sada već svećenik, izabran je za jednog od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina kasnije (1538.) dobiva vladinu stipendiju i odlazi u Italiju na studije. U periodu od 1539. do 1543. studira crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni. Na ispitima ne blista i nije baš uzoran učenik, ali je zato je omiljen među studentima te ga oni 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora Sveučilišta. Kako već dugo nije biran ni rektor Držić obnaša i dužnost rektora. U to doba već je u umjetničkim vodama što se vidi iz policijskog zapisa (1542.) kada ga je policija uhitila u jednoj privantoj kući dok je glumio ljubavnika u jednoj predstavi. U to doba predstave su, iz političkih razloga, bile zabranjene.

Izgubivši interes za studije i nikada ih ne završivši Držić napušta Sienu (1543.) i kreće kući. Tu se ne bavi trgovinom poput oca već piše komediografska djela i upada u dugove. Istovremeno stječe brojne neprijatelje među dubrovačkim bogatašima i trgovcima koji su se prepoznali u njegovim djelimal. Dvije godine kasnije (1545.) u Dubrovnik stiže austrijski aristokrat i vojskovođa Kristof Rogendorf. Ljut na austrijski dvor pošao je, u tajnosti, put Carigrada kako bi se stavio u službu sultana. U Dubrovniku se upoznaje s Držićem i on mu postaje sobar. Uskoro se Rogendorf iznenada izmiruje s austrijskim dvorom i vraća u Beč.

U Beču Držić ostaje samo tri mjeseca, a onda se opet vraća u Dubrovnik. Rogendorf je 1546. ponovo u Dubrovniku i ovoga je puta konačnoraskinuo s bečkim dvorom i još se jednom uputio u Carigrad. U Dubrovniku se sjetio Držića i ponovo ga uzeo u svoju službu, ali ovaj puta kao tumača. Međutim Rogendorf u Carigradu nije dobio očekivani viskoki položaj te ostaje bez novca i održava veze s dubrovačkim odmetnicima Bučinićima. Držić mu opet okreće leđa i vraća se u Dubrovnik.

Pored grofovskog tumača i sluge Držić je još bio i pisar po solanama i svirač u crkvama. Ipak 1562. odlazi u Veneciju, ali se povremeno vraća u Dubrovnik. Četiri godine kasnije (1566.) odlazi u Firenzu i upućuje firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet izvanredno važnih pisama u kojima je, između ostalog, tražio da se u dubrovačkom Senatu izjednači broj pučana i vlastele. U tim pismima Držić teško optužuje vladu u Dubrovniku i predlaže vojvodi da uz medičijsku novčanu i vojnu pomoć podigne ustanak u Dubrovniku. Plan je bio smušen, nepromišljen i nerealan te se vlasti u Firenzi nisu ni trudile odgovoriti Držiću. Držić je naime smatrao kako Dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika.

Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine zvane: Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobožnim preokupacijama. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi donio na pozornicu likove pjesnički i pučki ocrtanih ‘našijenaca’ (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo i dr). Bio je vješt dramatičar, a njegov se komediografski opus održao sve do danas snagom nepatvorene umjetničke inspiracije. Umire u Veneciji 1567. iznenadna i prilično tajanstveno. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Sv. Ivana i Pavla. O njegovu životu 2006. snimljen je film Libertas.

Stvaralaštvo:

Kronologija Držićeva stvaralaštva u mnogim je točkama nesigurna. Sve informacije o njegovu književnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedeći redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena, 1549., rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno–mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sačuvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi.

Izvođači Držićevih drama bile su amaterske družine: između ostalog, družina Pomet, družine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemića, te družine koja se zvala Njarnjasi i koja je izvodila pastorale. Godine 1551. pojavila se jedina Držićeva knjiga objavljena za njegova života. Nije sačuvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedećim izdanjima (Venecija 1607., 1630.) i sadržavalo je Držićevu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potječu iz druge polovice 16. st. Jedina Držićeva tragedija jest “Hekuba”, koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvođenje dobila je 1559. godine.

Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuđivalo prijepore i dvojbe. Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao te je napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića nazvanu “Pjesanca Marinu Držiću u pomoć”. Držićeva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše drama. Držićev dramski opus tvore dva temeljna odvjetka: idilični i komediografski. Osnovu Držićevih drama predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za renesansu karakteristična, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s Plautom, odomaćenim u Dubrovniku), kao i sa suvremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.

Djela

Dramska djela

• Pomet (izgubljena komedija), 1548., ispred Kneževa dvora
• Tirena (pastoralna drama u stihu), 1549., ispred Kneževa dvora, predstava prekinuta zbog nevremena; zahvaljujući nedavnomu otkriću primjerka prvoga, za autorova života tiskanoga izdanja Tirene iz 1551. u Milanu, utvrđeno je kako je ona također igrana 1548. godine, po nekim mišljenjima prije Pometa, te je ta pastorala zapravo Držićev kazališni prvijenac * Novela od Stanca (pokladna igra), 1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića
• Venere i Adon ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (rustikalno-mitološka drama u stihu), 1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Držića * Dundo Maroje (komedija u prozi), 1551., vijećnica Kneževa dvora
• Džuho Kerpeta (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija, sačuvana u nevelikim fragmentima), 1554.(?), svadba Rafa Gučetića
• Skup (komedija u prozi), 1555.(?), svadba Saba Gajčina
• Grižula ili Plakir (rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu), 1556., svadba Vlaha Sorkočevića
• Tripče de Utolče (komedija u prozi)
• Arkulin (komedija u prozi)
• Pjerin (komedija sačuvana u fragmentima), svadba Džona Miškinova
• Hekuba (tragedija, adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe L. Dolcea) 1559.

Poezija

• Pjesni
• U smrt od Fjore Martinove Šumičić
• Epithaphio
• Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić
• Tužba Ljubmira od komedije Tirene
• Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru

Neknjiževni spisi

• Predstavka senatu Sijenske Republike
• Jedan rektorski dopis iz Siene
• Izjava u parnici braće Primovića
• Politička pisma

Dundo Maroje

Komedija u 5 činova (izgubljen kraj, nadopunio ga Mihovil Kombol).

Saznavši da mu sin, kojeg je poslao s pet tisuća dukata preko Jakina (Ancone) po trgovačkom poslu u Firenzu, skrenuo u Rim gdje nemilice troši njegov imetak, Dundo Maroje se upućuje u Rim ne bi li pronašao razuzdanog sina i spasio barem dio novaca. Sa sobom vodi svoga slugu, priprostog dubrovačkog krčmara Bokčila. Čuvši jednu od neprekidnih prepirki između vječno gladnog i žednog Bokčila i škrtog mu gospodara, pristupa im Tripče Kotaranin, jedan od našijenaca koji živi u Rimu. Tripče je pun razumijevanja, a ispostavlja se i da poznaje i starčeva sina Mara koji tu živi već tri godine. Na njegovu preporuku Marje i Bokčilo uzimaju prenoćište u „voštariji“ preko puta „prve kortižane od Rima“ Laure na čiju milost i nemilost

Mar troši očeve dukate. Odatle će Dundo Maroje lako prepoznati i ugrabiti svoga zabludjelog sina.

Za Laurom je lud i njemački plemić Ugo Tudešak. Njegov sluga, Pomet Trpeza, središnji je lik komedije. Inteligentan i snalažljiv, hedonist i veliki izjelica, poznavalac ljudi, Pomet nastoji za svog gospodara pridobiti Laurinu milost kako bi se, zaduživši uvelike svog gospodara, nesmetano mogao uživati u jelu i pilu. U borbi sa svojim suparnicima, Marom i njegovim lukavim i pokvarenim, ali njemu nedoraslim, slugom Popivom, Pomet se uzdaje u svoju vještinu vladanja ljudima i pseudoučeno iskazanu prktičnu filozofiju prilagođavanja i strpljenja da bi se ugrabila prava prilika i iskoristila fortuna.

Među mnogim našijencima koje su sudbina ili trgovački poslovi naputili u Rim, je i Marova zaručnica Pera. Kako već tri godine nije primila pismo od zaručnika, ukrade tetki tristo dukata i preodjevena u momka, u društvu bratića Dživa, krene u potragu za svojim zaručnikom. U drugom činu Pomet nagovara Laurinu sluškinju Petrunjelu, snubeći je u dvosmislenim stihovima usput za sebe, da navede svoju gospodaricu da zamjeni Mara njegovim gospodarom Ugom Tudeškom jer je u Rim upravo stigao Marov otac koji će tražiti od sina da mu položi račune. U jednom od sljedećih prizora, dok se Maro razmeće pred Laurinim prozorom, napada ga bijesni otac, traži svoje dukate, a Maro hini da ga ne prepoznaje. Dundo Maroje potegne za nožem, a Maro zovne stražare koji odvode Duna Maroja u tamnicu misleći da je starac poludio. Pomet s nekoliko spretnih riječi, uočivši svoju priliku, oslobađa starog Dunda, ali i iskoristi na smrt uplašenog Bokčila da po njegovoj uputi pred Popivom i Laurom slaže kako je Dundo Maroje zapravo došao na proštenje i sa sobom donio tovar vrijedne robe. Dva završna prizora drugog čina dva su monologa; dok Pomet razmislja kako treba što prije Dundu Maroju savjetovati da laska Popivi, koji je zagrizao udicu, da ga ovaj uvede u kuću, dotle očajni Maro proklinje dukate i oca koji više „ljubi dinar neg sina“.

U trećem činu, pokraj svih nevolja koje su snašle Mara, i rimski trgovac i lihvar, Židov Sadi, traži da mu se isplate dukati za Laurinu ogrlicu. Lukavi Popiva predlaže svom gospodaru da u Sadija nabavi robe za 3000 dukata za koje će jamčiti Laura koja vjeruje da mu je otac najbogatiji trgovac na cijelom Levantu. Maro neka se skromno obuče kao ozbiljan DU trgovac i pokaže ocu robu. U 12. prizoru 3. čina Popiva vješto navodi Lauru da sama ponudi jamstvo. Kad je već izgledalo da će Popivi i Maru plan uspjeti, sreća im okreće leđa. Petrunjela susreće Peru (preobučenu u mladića) i njezinu staru sluškinju od koje saznaje da je Maro već tri godine zaručen i da mu je zaručnica u Rimu. Prvom prilikom Petrunjela će to prenijeti gospodarici.

U 4. činu susreću se Dundo i Maro. I otac i sin se pretvaraju. Maro glumi uzornog sina i savjesnog trgovca uvjeravajućui oca da je pred voštarijom napao nekog stranca koji mu sliči. Pita oca da li mu nosi pismo zaručnice. Dundo Maroje se pokazuje lukavijim; kazuje da je došao sina moliti proštenje i da sa sobom nosi zlato koje želi pohranit u Marovom magazinu, uspijeva nadmudriti Maru i dočepati se njegove robe. U međuvremenu se Pometu, koji uvjeren da mu je Fortuna okrenula leđa, ukazuje nova prilika. Susreće Gulisava, jednog od naših Hrvata koji je u služni njemačkog plemića iz Augsburga. Gulisav traži vlastelinovu kći Mandeljenu, a starac daje nagradu od 100 škuda onomu tko je pronađe. Pometova intuicija navodi ga na pravi put; Petrunjela će mu potvrditi da je signora Laura, koju nekad u Kotoru zvaše Mande, podrijetlom iz tudeške zemlje i da joj je pravo ime Mandaljena. U jednom od sljedećih prizora susreću s eponovno mladi Maro i Dundo Maroje. Maro traži da mu otac vrati ključeve od magazina, a otac se pravi da ne prepoznaje sina. (scena kao i iz drugog čina)

Peti čin potpuna je pobjeda Pometove vještine da upravlja slijepom fortunom. Odjeven na plemićku, u baršunu, s ogrlicom oko vrata dolazi Lauri da joj u zamjenu za izgubljene 3000 dukata ponudi svog Tudeška (Nijemca). Likovi su zamijenili uloge. Sada je Pomet gore; s Laurina balkona ruga se Popivi i Maru. Sve to skriveni promatraju Dubrovčani Vlaho, Niko i Pijero. Peti čin ostao je nedovršen, ali ga je nadopunio Mihovil Kombol: Pomet dobiva Petrunjelu, Ugo Lauru, Dundo Maroje će platiti sinove dugove, a Maro će se pokjnički vratiti svojoj zaručnici Peri kojoj je umrla tetka u Dubrovniku i ostavila bogato nasljedstvo.

Analiza djela

Dundo Maroje najpoznatija je i najčešće izvođena Držićeva komedija. Prvi put prikazuje je amaterska Pomet-družina 1551. godine u dubrovačkoj Vijećnici. Kmedija ima 5 činova i dva prologa.

Iz drugog prologa komedije saznajemo da je Dundu Maroju prethodila danas izgubljena komedija Pomet. Lik sluge Pometa, po kojem je družina dobila i ime, i drugi likovi su DU publici već bili poznati. Iz istog prologa možemo i zaključiti ponešto o osnovama Držićeve poetike. Ako je svoju komediju Skup pisao po uzoru na tadašnje talijanske eruditne ili plautovske komedije, u Dundu Maroju obrađuje Držić suvremeni sadržaj, teži reproduciranju stvarnih životnih situacija. Iako u Dundu Maroju možemo prepoznati odjek stalnih tipova koji se javljaju u eruditnoj (učenoj) komediji (škrti starci, lukavi sluge, hvalisavi vojnici), Držić je stvorio likove kojima se ne može poreći izvornost i dao svojoj komediji prepoznatljiv lokalni kolorit.

Za razumijevanje Držićeva stvaralaštva neobično su važni prolozi, posebno Dundi Maroju i Skupu. U njima Držić iznosi osnove svoga umjetničkog opusa, svoje filozofske i društvene nazore, upuštajući se u izravan dijalog sa suvremenicima. Ovo osobito vrijedi za prvi prolog Dunda Maroja koji govori negromant Dugi Nos. Taj, po mnogima najbolji prozni test hrvatske renesansne književnosti, krije u sebi poticaje nastanka i ključ za ispravno razumijevanje komedije. U mitološkim jezikom ispričanoj alegorijskj priči iz Starih Indija, Dugi Nos govori o dvjema vrstama ljudi: „ljudima nazbilj“ (pravim ljudima) koji su „blazi, tihi, mudri i razumni“ i nasuprot njima o „ljudima nahvao“ (lažnim ljudima) koji su „sjene tugaljive od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed“.

Starija kritika pristupala je tom tekstu gledajući u njemu prvenstveno društvenu utopiju kao odjek ideja Thomasa Mora. Noviji kritički pristupi koji prvenstveno kreću od toga kako se te dvije kategorije „ljudi nazbilj“ i „ljudi nahvao“ projiciraju na same likove u komediji, skloniji su da temeljna značenja treba tražiti u opreci inteligencije i gluposti, u sukobu mudrosti pametnih i nesposobnosti glupih, u snazi vrline odlučnih da svladaju ćudljivost promjenjive sreće, i da ishod njezina razvoja treba shvatiti kao primjer, simboličnu sliku drugačije perspektive svijeta.

Za glasnogovornika svojih ideja Držić je izabrao lik sluge Pometa. Pomet Trpeza, u čijem je imenu sadržan renesansi hedonizam, „kralj od ljudi“, „doktor i filozof“, kako sam sebe naziva, u svojim emditacijama o Fortuni (prevrtljivoj poput žene), vrlini i umijeću upravljanja ljudima iznosi temelj jedne praktične filozofije (Machiavelli: Vladar). Pomet je jedini čovjek nazbilj pozvan da svojom vještinom usmjerava tuđe sudbine i u svijet vrati sklad i prirodni poredak. On će svojom životnom mudrošću i djelovanjem u radnji prema piščevim i uopće suvremenim pogledima omogućiti shvaćanje poruke u prologu i društvenoidejne razloge Držićeva pokušaja urote. Budući da je sposoban, mudar i odlučan pojedinac, koji zato i jest kadar savladati ćud moćne Fortune, on će na kraju komedije, kao pravi čovjek,trijumfirati nad ludim, opakim i nesposobnim ljudima nahvao u kojima valja identificirati vlastodršce iz urotničkih pisama, te će sa smješkom Fortune steći nagradu i promijeniti društveni status, odjenuti se u velur i staviti kolajnu i mač, simbolizirajući ono što će sam Držić zamisliti kao urotnik: podjelu vlasti između vlastele i puka.

Glavni lik: Pomet

Ovaj je veliki umjetnik življenja najplastičniji lik Držićeve komedije. U njemu je bit komedije same. Sve nit radnje, sve virtuozne spletke, sve mudre prevrate izvodi Pomet lakoćom blagoga smiješka koji s njegova lica ne silazi ni kada izgovara zanosnu odu običnom ručku, ni kada mu božanski ručak izmiče poradi sitnih zemaljskih jada mizernog mu gospodara. Nema nerješivog problema, jer u životu se, osim uživanja, čovjek mora „akomodavat“ i nedaći, a fortuni (koja je žena!) treba udvorno prilaziti i uzeti na prevaru ako treba sve što pruža, jer vremena za nadoknađivanje izgubljenog nema.

Tipična je renesansna životna filozofija uživanja života u svim njegovim vidovima spojila u racionalno prihvatljivu i dopadljivu cjelinu nepomirljive suprotnosti koje čine Pometov karakter: proždrljivac i lijenčina kojeg volimo jer je spretan, lucidan i kao vidra hitar duh u stanju u trenu pokrenuti lijeno, uživanju sklono tijelo. Pa nije samo sluga, probisvijet i proždrljivac, nego je i intelektualno superioran i dominantan sebi nadređenima, a po tome gospodr ravnima ili sebi nižima. Ako nije gospodar slugama, imetku i zlatnicima, Pomet je gospodar življenju. On zna, čarobno obdaren mudrošću, profinjenu i rizičnu igru istupa i uzmaka koja spretnom čovjeku pomaže da sam sebe učini sretnim.

Pometov lik jest stereotipan lik renesansnog sluge. komičan u pokušaju da zvuči učeno korištenjem izokrenutih latinskih fraza i u težnji da što biranijim sadržajem napuni beskrajno prazan želudac, ali je jedinstven i neponovljiv u spozznaji jednostavne, a ipak toliko nedokučive životne mudrosti: da je čovjek u životu sretan upravo onoliko koliko je u stanju svojom mudrošću pružiti priliku „božici fortuni“ da ga usreći.

Utjecaj: Držićevi su najveći umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje. Držić nije kreator podijeljenih ličnosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera – iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najbliži su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, čija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne ličnostima.

Možemo samo žaliti što se od njegova djela nije sačuvalo više, a ni što on sam nije utrošio više energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne političke projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu raskoš i potenciju hrvatskoga jezika sredine 16. stoljeća, i u tom stoljeću, predstavljenom najviše poezijom, on je praktički jedini prozni autor čiji izraz doživljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku prozu. Suprotstavljanje visoke retorike i pučke burleske daje životnost i tečnost njegovu izričaju- nešto što je hrvatska proza ponovo polučila tek u drugoj polovici 19. stoljeća. «Otkriven» ponovo u 19. stoljeću, Marin Držić je najživotniji hrvatski renesansni pisac i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.