Treći nastavak povijesnog pregleda svjetske književnosti obrađuje temu srednjega vijeka I književna djela koja su nastala u tome dobu.

  • Srednji vijek je nepravedno nazvana epoha europske književnosti jer unutar sebe, u rasponu od gotovo 1000 godina sadrži i druge umjetničke epohe. Početkom se smatra 476. g., dok se krajem smatra pad Carigrada 1453. ili otkriće Amerike 1492. ili početak reformacije 1517. godine.
  • Latinski jezik je dominantan jezik europske civilizacije, ali nastaju djela i na nacionalnim jezicima. Različiti narodi prihvaćaju kršćanstvo i dolazi do kulturnog ujedinjavanja Europe. Europa je u tom razdoblju slabije razvijena od Kine, Indije, Arapskog svijeta i Japana.
  • U Europi je bio vrlo razvijen sustav obrazovanja pod naslovom „septem artes liberales“ („seda slobodnih umijeća“), koje je činio „trivium“ sastavljen od gramatike, retorike i dijalektike i „kvadrivium“, sastavljen od aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije.
  • Djela Aurelija Augustina, iako možda pripadaju kasnoj antici, dobar su uvod u književnost srednjeg vijeka. Bio je filozof, intelektualac i kršćanski naučnik. Od djela tu se ističu „Ispovijesti“ („Confessiones“), „Kršćansko učenje“ („De doctrina christiana“) i „O Božjoj državi“ („De civitate Dei“). Antika povijest shvaća kao kružni proces koji se ponavlja, dok sv. Augustin povijest prikazuje kao linearan proces prema spasenju.
  • U vremenu sv. Augustina, producira se jedan književni standard pod nazivom – legenda.
  • U srednjem vijeku stvara veliča se ideal sveca, ali i ideal neustrašivog viteza, koji posjeduje vrline proizišle iz feudalnog ustrojstva gospodarstva – a to je vjernost svomu vladaru.
  • Najstariji sačuvani srednjovjekovni ep je engleski ep „Beowulf“.
  • Epske pjesme u desetercu s asonancama, poznate pod imenom „Chansons de geste“ postaju popularne u Francuskoj na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Najpoznatija od njih je „Pjesan o Rolandu“. Njoj vrlo slična je i španjolska „Pjesma o Cidu“. „Pjesma o Nibelunzima“ odudara od toga standarda jer se središtu njenog bavljenja nalazi mitologija i izražene strasti. U takvu epiku spada i ruski ep „Slovo o Igorevom pohodu“ te finski ep „Kalevala“ usustavljen tek u 19. stoljeću.
  • Francuz Chrétien de Troyes u 12. stoljeću utemeljuje književni standard poznat kao viteški roman. Smatra se ujedno i jednim od najpoznatijih pisaca viteških romana od kojih se ističu: „Erec i Enida“, „Yvain, vitez s lavom“, „Lancelot, vitez s kolima“ i „Parceval“. Tu je potrebno spomenuti i „Roman o Tristanu i Izoldi“, kojega je 1900. godine rekonstruirao Joseph Bédier.
  • Trubadurska lirika se javlja u Provansi krajem 11. stoljeća. Feudalac Guillaume de Poitiers smatra se utemeljiteljem trubadurske lirike općenito, tu su i Bernart de Ventadorn, Marcabrun, Jaufré Rudel i Bertran de Born. Tu je i najglasovitiji njemački srednjo-vjekovni liričar Walter von der Vogelweid. Ono što karakterizira trubadursku liriku, jest kult dame, idealizacija žene i služenje „gospoji“. Razvitak ovog tipa lirike povezuje se s rastućim kultom Bogorodice i patetikom istinske religioznosti.
  • Valja spomenuti i glasoviti zbornik „Carmina Burana“ kojega su pisali lutajući njemački klerici, tzv. „vaganti“, koji opjevavaju uzvišene vjerske osjećaje, raskalašenu spolnost i moralističko propovijedanje. Uz taj zbornik veže se i geslo: „memento mori“ (sjeti se smrti). Premda su autori anonimni, ističe se ime „Archipoeta“ koji je napisao „Ispovijest“, a koja počinje stihom „Nakanio sam umrijeti u krčmi“, koja će dugi niz godina kasnije postati sloganom boemskog života.
  • Glasoviti „Roman o ruži“, u 13. stoljeću, pišu Guillaume de Lorris i Jean de Meung.
  • Dante Alighieri važna je ličnost svjetske književnosti. Iako svojim stilom naginje renesansni i humanizmu, uvrštavamo ga u epohu srednjega vijeka. Bio je politički vrlo aktivan, te se borio na strani gvelfa (narodnjaka), protiv gibelina (carske stranke). Bio je zaljubljen u djevojku imena Beatrice, nakon čije je smrti napisao lirsku autobiografiju naziva „Vita nuova“ („Novi život“). To djelo postalo je uzorom škole „slatkog novog stila“ („dolce stil nuovo“). Pisao je i filozofske rasprave: „Gozba“, „O umijeću govora na narodnom jeziku“ i „Monarhija“. Svoje životno djelo nazvao je „Komedija“, koju Boccaccio 1555. g. naziva „Božanstvena komedija“. Stilom pisanja, to je ep, sličan „Apokalipsi“ i viđenju. Sastoji se od tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj, od kojih svako ima 33 pjevanja. Na početku je dodano i uvodno pjevanje što čini okruglu brojku od 100 pjevanja.
  • Drama u srednjem vijeku isključivo podrazumijeva muku Isusa Krista objavljenu u „Evanđeljima“. Svjetovne drame i grčke tragedije smatraju se neprimjerenima, te se izvode samo „crkvene drame“ – prikazanja, egzemplari itd.
  • Književnost bizantskog kulturnog kruga ne ostvaruje veća umjetnička dostignuća. U arapskom svijetu ističe se pjesnik Mutanabi i prozno djelo nepoznatog autora „Tisuću i jedna noć“. U perzijskoj književnosti ističe se Firdusi s nacionalnim epom „Knjiga kraljeva“ i liričar Omar Hajjam koji stvara pjesnički oblik nazvan „rubaija“. U Kini se ističu liričari „Li Bai“ i „Du Fu“. U japanskoj književnosti ističe se „Zbirka deset tisuća generacija“ i svetac-pjesnik japanskog stvaralaštva Kakinomoto no Hitomaro, te najljepša žena svih vremena, a ujedno i pjesnikinja – Ono no Komachi.

Literatura:

  1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *