U fokusu šestog dijela našeg povijesnog pregleda svjetske književnosti nalaze se francuski klasicizam i prosvjetiteljstvo, kao i pisci poput Molierea i Voltairea.

  • Klasicizam je razdoblje u kojemu vrlo popularan postaje Descartesov termin „racionalizam“, tj. vjera u razum i logičko zaključivanje te obnovu antičkih uzora. Nicolas Boileau piše „Pjesničko umijeće“.
  • Jedan od glavnih književnih pothvata toga doba bila je izrada „Enciklopedije“ u suradnji s književnicima i znanstvenicima – Denis Diderot, Paul d’Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d’Alembert i mnogi drugi. Jako je i djelovanje racionalističke filozofije – René Descartes, Baruch Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz – tako i u engleskom empirizmu – John Locke, Thomas Hobbes, David Hume – i u znanstvenim dostignućima – Sir Isaac Newton. Aktualna je i francuska revolucija 1789. g. i slom feudalizma, te pojava građanskog društva.
  • Klasicističkoj tragediji bili su nametnuti strogi antički uzori i standardi što je bilo loše za književnu kvalitetu, svojim djelima su se književnici Jean Racine i Pierre Corneille, suprotstavili tim zakonima i stekli svjetsku slavu.
  • Pierre Corneille u početku piše komedije, no kasnije tragedijama „Medeja“, „Cid“, „Horacije“, „Cinna“, „Pompejeva smrt“, „Rodogune“, „Heraklije“ i „Nikomed“ stječe slavu.
  • Jean Racine u svojim djelima suprotstavlja nauk jansenizma, da je čovjek zao i bijedan, i moći ljubavi, koja se ne može etički odrediti. Najbolje tragedije su mu „Andromaha“, „Britanik“, „Berenika“, „Mitridat“, „Ifigenija“ i „Fedra“.
  • Molière stvara komedije od kojih su najbolje „Smiješne precioze“ (kod nas poznata kao „Kaćiperke“), „Škola za žene“, „Mizantrop“, „Georges Dandin“, „Građanin-plemić“, „Škrtac“, „Učene žene“ i „Umišljeni bolesnik“. On slijedi tradiciju plautovske komedije i „commedie dell’arte“ i komedije španjolskog baroka, premda se ipak oslanja na zdrav razum.
  • Carlo Goldoni slavu stječe komedijama „Krčmarica Mirandolina“, „Grubijani“, „Kavana“, „Poljana“ i „Ćozotske svađe“ (kod nas poznate kao „Ribarske svađe“).
  • Treći veliki komediograf epohe je Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais. Poznat je po trilogiji „Seviljski brijač“, „Figarov pir“ i „Poročna majka“.
  • Najutjecajnija ličnost epohe je svakako Voltaire, publicist, dramatičar, filozof, povjesničar, pjesnik i romanopisac. Od filozofskih djela i danas su mu cijenjena: „Filozofski rječnik“, „Filozofska pisma ili Engleska pisma“, „Rasprava o toleranciji“, od epova nacionalna epopeja „Henrijada“, od povijesnih djela „Esej o običajima“, od drama „Zaire“ i „Mérope“, od satira „Siromašni đavo“ i „Le Mondain“, a od romana i pripovijedaka „Candide“, „Zadig“,“Micromégas“ i „Naivko“. Voltaire je nadasve bio ironičan.
  • Samuel Richardson u engleskoj književnosti prvi uvodi sentimentalni roman pod naslovom „Pamela ili Nagrađena krepost“. Drugi roman ima naziv „Clarissa Marlow“. Engleski klasicizam je po karakteru drugačiji od francuskog, ali dijeli s njime sličnosti.
  • Daniel Defoe stječe slavu romanima „Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka“ i „Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders“. Valja spomenuti i povijesnu kroniku „Dnevnik kugine godine“. „Zgode Robinsona Crusoea“ primjer su dječje književnosti i prosvjetiteljskih nazora.
  • Jonathan Swift je poznat po romanu „Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova“, potom satiričnih alegorija „Priča o buretu“ i „Bitka knjiga“. Swift se koristi Rabelaisovim sredstvima ironije.
  • Henry Fielding piše vrhunske komične romane koji slijede tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa. Tri su mu romana donijela popularnost, a to su „Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegovog prijatelja g. Abrahama Adamsa“, „Povijest nahočeta Toma Jonesa“ i „Život g. Jonathana Wilda, Velikoga“.
  • Laurence Sterne ostvaruje drugačiji tip komičnog romana djelom „Život i mišljenja Tristrama Shandyja“. Napisao je i „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick“. Sterne u romanu preteča modernizma, a u putopisu romantizma.
  • Denis Diderot piše romane i pripovijetke za koje smatra da su visokog književnog statusa. To su „Filozofske misli“, „Pismo slijepima“, te romane „Rameauov nećak“ i „Jakov fatalist“, te duža pripovijetka „Redovnica“. Od drama najpoznatije su mu „Nezakoniti sin“ i „Glava obitelji“. Diderot se ističe više kao teoretičar, a ne kao književnik. To se očituje u djelima „Paradoks glumcu“, „Razgovori“, „O dramskoj poeziji“, te „Saloni“.
  • Gotthold Ephraim Lessing ostvaruje najviše uspjeha u drami prosvjetiteljstva. Klasicizam je dosta utjecao na njegovo stvaralaštvo. Piše zbirke kazališnih kritika: „Laokon“ i „Hamburška dramaturgija“. Od dramskih djela tu se ističu „Miss Sara Sampson“, „Minna von Barnhelm“, „Emillia Galotti“ i „Mudri Nathan“. Lessing se ugleda na Shakespearea i napušta klasicističku tradiciju. Lessing je pisao i basne.
  • Basnu kao vrstu već je ranije oblikova Jean de La Fontaine. Poznate su mu zbirke „Priče“ i „Basne“ u 12 knjiga.

Literatura:

  1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar