U drugom nastavku povijesnog pregleda svjetske književnosti, bavit ćemo se Antikom, te grčkom I rimskom književnosti u vremenu od 800. g. pr. Kr. do pada Rimskog Carstva 476. g.

Antika

  • Grčka književnost, te kasnije i rimska, predstavljaju prema mnogima nezamjenjiv temelj i nepremašen uzor svjetske književnosti. Često se tako koristi izraz „od Homera do danas…“
  • Pod razdobljem antike podrazumijeva se vrijeme od 800. g. pr. Krista do pada Rimskog carstva, odnosno do 5. st. poslije Krista.
  • Drevni Grci su prvi suprotstavili pojmove „mythos“ i „logos“ što je uvelike utjecale na razvoj grčke kulture, ali i književnosti koja je imala posebno mjesto u antici.

 a) Grčka književnost:

  • Grčka književnost započinje Homerovim epovima „Ilijadom“ i „Odisejom“. Znanstvenici danas pokušavaju odgovoriti na homersko pitanje o porijeklu tih dvaju epova. „Ilijada“ je pisana heksametrom i sastoji se od 15 693 stiha. Radnja epa kreće „in medias res“ i opisuje 51. dan desetogodišnjeg ratnog pohoda ahejaca na Troju. Likovi su junaci, ali se boje smrti. „Ilijada“ prikazuje sve ono ljudsko što je svojstveno za rat.
  • „Odiseja“ se pak sastoji od 12 110 heksametara. Tematiko i stilom se dosta razlikuje od „Ilijade“ pa mnogi znanstvenici tvrde kako pripada nekom drugom autoru. „Odiseja“ opisuje čežnju i Odisejevo lutanje za domom.
  • Utemeljitelj epsko-didaktičkog pjesništva bio je Hesiod, sa epovima „Teogonija“ i „Poslovi i dani“.
  • Grčka lirika se razvija između 7. i 6. st. prije Krista. Alkej i Sapfa prvi su predstavnici grčke, patriotske i ljubavne lirike. Anakreont utemeljitelj je „anakreontske lirike“, koja kratim i zvučnim stihovima slavi vedre strane života, kao što su zabave, piće i dobro društvo. Zbirka pjesama „Anacreontea“ imala je velik utjecaj na kasniju liriku. Utemeljitelj korske lirike i stvoritelj ode bio je Pindar. Ezop je bio kreator basne.
  • U klasičnom dobu grčke književnosti (5. i 4. st. pr. Kr.) prevladavaju grčke tragedije. Tri su glasovita dramatičara: Eshil („Orestija“, „Sedmorica protiv Tebe“, „Okovani Prometej“), Sofoklo („Ajant“, „Elektra“, „Kralj Edip“, „Antigona“, „Edip na Kolonu“, „Trahinjanke“ i „Filoktet“) i Euripid („Medeja“, „Hipolit“, „Elektra“, „Bakhe“, „Ion“, „Mahniti Heraklo“, „Ifigenija u Tauridi“).
  • Važnost procesa razvoja grčke tragedije očituje se u svjetskoj književnosti.
  • Eshil svoje likove temelji na mitologiji, Sofoklo se bavi sudbinom i egzistencijom, a Eshil stvara psihološku dramu.
  • Aristofan je bio jedini velikan grčke komedije, a pripisuju mu se ova djela: „Oblaci“, „Ose“, „Mir“, „Ptice“, „Lizistrata“, „Žabe“, „Žene u narodnoj skupštini“. Tu je i Meandar sa komedijom „Čovjekomrzac“.
  • Filozofija se u antičkoj Grčkoj pojavljuje kao kritika književnosti jer je književnost ta koja čuva zastarjele vrijednosti mitologije. Grčka filozofija je originalna, a prvim filozofom se smatra Tales iz Mileta („sve je voda). Tu su i Sokrat, Platon, Aristotel, Heraklit, sofisti itd. Sofisti na čelu s Protagorom predstavljaju prve svjetovne intelektualce koji prodaju znanje za novac. Platon piše djela: „Obrana Sokratova“, „Fedon“, „Gozba“, „Protagora“, „Gorgija“, „Teetet“, „Parmenid“, „Država“ i „Zakoni“. Aristotel pak piše: „Metafizika“, „Organon“, „Nikomahova etika“, te „Retorika“ i „O pjesničkoj umjetnosti – Poetika“. Aristotel je prvi pravi teoretičar književnosti. Herodot je otac „Povijesti“ i vrlo je važan za svjetsku književnost. Tukidid piše „Povijest peloponeskog rata“. Poznati retoričari bili su Isokrat i Demosten. Aristotelova filozofija objedinjavala je i retoriku. Filozof Gorgija kasnije će postati uzorom postmodernizma i nihilizma.
  • Dolaskom razdoblja helenizma, grčka kultura ne propada nužno, već se granice šire i recepcija mišljenja uzima u obzir i stavove drugih. Razdoblje helenizma moglo bi se slikovito usporediti sa razdobljem globalizacije.
  • Teokrit je osnivač „idile“, odnosno pastirske književnosti. Ksenofontov „Odgoj Kirov“ smatra se prvim romanom svjetske književnosti. Kasnije se javljaju Hariton i Ksenofont Efeški.

 b) Rimska književnost:

  • Naziv Rimska književnost izveden je iz naziva rimske države, a podrazumijeva vremenski period od 3. st. prije Krista, do 6. st. poslije Krista, odnosno pada Rimskog Carstva. Rimska je književnost od grčke preuzela shvaćanje književnosti kao autohtone jezične djelatnosti. Književnost je u Rimu imala autonoman status i jedinstveni, standardizirani jezični izričaj. Književna razdoblja dijele se na: zlatno, srebrno i brončano doba.
  • Tit Makcije Plaut smatra se jednim od najvećih svjetskih komediografa. Najpoznatije su mu komedije: „Ćup“ („Aulularia“ ili „Škrtac“), „Hvalisavi vojnik“, „Bakhide“, „Menaechmi“, „Amfitron“, „Sablasti“, „Konopac“, „Sužnji“ itd. Za Plautovu komediju specifična je komika situacije i tehnički postupak pod nazivom „quid pro quo“.
  • Tit Lukrecije Kar piše nenadmašen filozofski ep „O prirodi“.
  • Gaj Valerije Katul proslavljeni je rimski pjesnik koji je pisao elegije, rugalice i epigrame, a koje je objedinio u zbirci „Catulli Veronensis Liber“.
  • Zlatno doba rimske književnosti nosi još naziv i „Ciceronovo doba“, prema Marku Tuliju Ciceronu, rimskom govornik, filozofu i teoretičaru govorništva. Najznamenitiji su mu govori: „Za Seksta Roscija“, „Protiv Katiline“ i „Filipike I-XIV“. Temeljnim djelima o govorništvu smatraju se „O govorniku“ („De oratore“) i „Govornik“ („Orator“). Od filozofski rasprava ističu se „O državi“ („De re publica“), „O najvećem dobru i najvećem zlu“, „O akademskoj filozofiji“, „Lelije ili o prijateljstvu“ itd.
  • Publije Vergilije Maron najveći je rimski pjesnik. Tri su Vergilijeva pjesnička djela: „Bukolike“, „Georgike“ i „Eneida“. U „Izabranim pjesmama“ nagoviješta se dolazak zlatnog doba i rođenje muškog djeteta koje će svijetu podati mir, što je srednjovjekovna crkva shvatila kao Vergilijevu proročansku najavu rođenja Isusa Krista. „Georgike“ su didaktički spjev o poljoprivredi. „Bukolike“ opisuju pastirski život.
  • Uz Vergilija, najveći pjesnik zlatnog rimskog doba je Kvint Horacije Flak. Pisao je kraće pjesme u zbirkama: „Epode“, „Satire“, „Pjesme“ i „Poslanice“. Od poslanica tu se posebno ističe „Poslanica Pizonima“, koja je kasnije nazvana i „Pjesničko umijeće“ („Ars poetica“).
  • Publije Ovidije Nazon ističe se kao pjesnik u slijedećim djelima: „Ljubavne pjesme“, „Heroide“, „Ljubavno umijeće“, „Metamorfoze“, „Kalendar“. U progonstvu Ovidije piše dvije zbirke elegije: „Tužaljke“ i „Poslanice s Ponta“ („Epistuale ex Ponto“).
  • U prvom stoljeću važnu ulogu igrao je i Lucije Anej Seneka, satiričar, filozof i dramatičar. Od filozofskih spisa, koji slijede doktrinu stoicizma, ističe se zbirka „Pisma Luciliju“. Od tragedija tu su: „Bijesni Herkul“, „Trojanke“, „Medeja“, „Fedra“ i „Edip“. Tu je i satira „Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu“.
  • Gaj Petronije Arbiter napisao je veliko prozno djelo pod naslovom „Satire“ („Satiricon“). Od tog rukopisa sačuvani su samo odlomci iz 14. i 15. knjige pronađeni u Trogiru 1653. godine. Najznamenitija epizoda, po kojoj se dana naziva i čitavo djelo je „Trimalhionova gozba“. To djelo smatra se pretečom pravog europskog romana.
  • Marko Valerija Marcijal također je jedan od uspješnih satiričara. Njegovo temeljno djelo je zbirka „Epigrama“ koja sadrži 1555 epigrama. Marcijal se smatra utemeljiteljem epigrama.
  • Ne treba zaboraviti niti Apuleja i njegovo djelo „Metamorfoze“, kasnije preimenovano u „Zlatni magarac“ koje i danas oduševljava čitalačku publiku. Djelo je inspirirano kultom božice Izide i željom za samoostvarenjem životnih ciljeva.

Literatura:

  1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar