Naslovna fotografija: Rafael
Aristotelova teorija književnosti
Dio 1.
- Aristotel u svojoj Poetici raspravlja o pjesničkom umijeću (književnosti), njegovim vrstama, funkcijama, fabuli (mythos), pjesničkim postupcima (poiesis), uspješnosti (ljepota) te dijelovima koji sastavljaju djelo.
- Pod pojam oponašanja (mimesis)
Aristotel svrstava ep, tragičko pjesništvo, komediju, ditiramb te sviranje na
fruli i citri. Potonje vrste razlikuju se prema tri aspekta:
- Što oponašaju različitim sredstvima
- Što oponašaju različite predmete
- Što oponašaju na različite načine (ritam, govor, glas; u kombinaciji ili pojedinačno)
- Aristotel ističe da postoje i nemimetička djela poput Sofronovih mima, sokratičkih dijaloga i drugih djela pisanih u stihovima za koje on ne poznaje zajedničkog naziva (izostaje daktilski heksametar jer su njime pisani epovi). U ovu kategoriju spadaju i prirodoznanstvena djela.
- Ditirambi, nome, tragedije i komedije za Aristotela su djela koja upotrebljavaju sva sredstva oponašanja (ritam, pjevanje, stih).
Dio 2.
- Oponašatelji (pjesnici,
glumci) oponašaju ljude u akciji (djelovanju, radnji) koji mogu biti
aristokrati ili pučani, a po karakteru – bolji ili lošiji (etički) od
prosječnog čovjeka. Primjeri:
- Homer oponaša bolje ljude
- Kleofont oponaša ljude slične stvarnima
- Hegemon Tašanin
(parodije) i Nikohar oponašaju lošije ljude
- Razlika između tragedije i komedije: tragedija oponaša ljude koji su bolji od prosjeka, a komedija koji su lošiji od prosjeka
Dio 3.
- Aristotel pravi razliku
umjetničkih djela prema tipu pripovijedanja:
- Pripovijedanje kroz usta nekog od likova (Homer)
- Pripovijedanje pisca u vlastito ime
- Pripovijedanje koje je impersonalno
- Za Aristotela je dramatsko oponašanje kroz dijalog od najveće vrijednosti (što je suprotno Platonu).
- Oponašanje sadrži tri razlikovna svojstva: sredstva oponašanja, predmet i način. Prvi izumitelj tragedije bio je Tespis.
Dio 4.
- Aristotel svoju metafiziku primjenjuje i u analizi pjesničkog umijeća:
- Causa materialis (sredstva oponašanja)
- Causa formalis (predmet oponašanja)
- Causa efficiens (način oponašanja)
- Causa finalis: dva uzroka iz kojih je proizašlo pjesničko umijeće:
- Ljudski nagon za oponašanjem
- Radovanje svakom oponašanju
- Učenje je ljudima najveće zadovoljstvo. Promatranje omogućava učenje. Ukoliko umjetnički oponašan predmet nikada nismo vidjeli, onda vještina izradbe omogućava uživanje.
- Stihovi su isječci ritmova. Aristotel shvaća ritam kao apstraktni kontinuirani niz daktila, jamba, troheja, a stih kao isječak tog kontinuuma.
- Prema karakterima pjesnika, Aristotel razlikuje:
- Pjesničko umijeće uzvišenijeg duha (plemenita djela o dobrim ljudima)
- Pjesničko umijeće skromnijeg duha (rugalice i himne o prostim ljudima)
- Homer je bio pjesnik uzvišenog stila koji dobro izveo oponašanje, ali i dramski oblik pa je tako prvi naznačio osnovne obrasce komedije oblikovavši dramskim načinom ono što je smiješno: ono što je Margit za komediju, to su Ilijada i Odiseja za tragediju.
- Epičari su postali tragičari, a jambografi komedografi.
- Tragedija je postala od ditiramba, a komedija od faličkih pjesama. Cilj tragedije je sažaljenje i strah.
- Eshil je bio prvi koji je povećao broj glumaca na dva, smanjio korske dijelove te recitativu dodijelio glavnu ulogu.
- Sofoklo je uveo trećeg glumca i oslikavanje kulisa.
- Tragedija se iz malih priča i satirske pjesme prometnula iz trohejskog tetrametra u jampski trimetar. Isprva je pjesničko umijeće bilo satirskog i plesnog karaktera a poslije je uveden govor.
- Heksametar je zamijenjen jampskim trimetrom zbog govora. Povećan je i broj epizoda.
Dio 5.
- Komedija je oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših; ona oponaša smiješno što je dio ružnoga (estetski i etički).
- Smiješno je pogreška ili ružnoća koja ne izaziva bol niti vodi u propast. Primjer: komična maska koja je ružna i izobličena, ali ne iskazuje bol.
- Nije poznato tko je u komediju uveo maske, prologe i više glumaca, jer je komedija imala manju vrijednost od tragedije.
- Sastavljanje fabula došlo je sa Sicilije, a u Ateni ih je prvi počeo sastavljati Kratet.
- Aristotelovi spisi o komediji i jampskoj poeziji su izgubljeni. On posvećuje veću pažnju tragediji nego epu jer tragediju smatra teorijski i povijesno savršenijom.
- Ep je slijedio tragediju u oponašanju ozbiljnih događaja te se služio samo jednom vrstom stiha koja oponaša naraciju.
- U pogledu duljine, tragedija nastoji ostati u granicama jednog obilaska sunca, dok je ep vremenski neograničen.
- Ono čega ima u epu, ima i u tragediji, no ne i obratno.
O tragediji
Dio 6.
- Tragedija je (jedna od najslavnijih definicija u povijesti ljudskog duha), oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine (causa formalis) ukrašenim govorom (causa materialis), i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije; oponašanje se vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom (causa efficiens) i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja (causa finalis).
- Ukrašeni je govor onaj koji ima ritam i melodiju, tj. napjev. Glumci u izvedbi uspijevaju na temelji svojih misli i karaktera. Fabula (sklop događaja) je oponašanje radnje.
- Glumci vrše oponašanje po prirodnoj nužnosti, pa su elementi tragedije: vizualni dio predstave, skladanje napjeva i dikcija.
- Tragedija ima šest
elemenata kojima ostvaruje književni oblik:
- dikcija i skladanje napjeva (sredstva oponašanja)
- fabula, karakteri i misli (predmeti oponašanja)
- vizualni dio predstave (način oponašanja)
- Tragedija nije oponašanje ljudi, već ljudskih djela i života. Događaji i fabula su svrha tragedije. Tragedija može postojati bez karaktera, ali ne i bez radnje.
- Dva najvažnija strukturalna elementa fabule u tragediji su peripetija i prepoznavanje.
- Elementi tragedije prema
važnosti:
- Fabula: tragedija je oponašanje radnje
- Karakteri: tragedija oponaša lica koja rade
- Misli: misli podrazumijevaju da se govori ono što je u skladu se nečijim karakterom (funkcija političkog i retoričkog umijeća). Karakter je opredjeljenje lica u situaciji.
- Dikcija: priopćavanje posredstvom riječi (proza, stih)
- Skladanje napjeva: najvažniji je vanjski ukras
- Vizualni dio: najnebitniji element; kostimografi se brinu za njega
Dio 7.
- Fabula (mythos) je sklop događaja.
- Tragedija oponaša potpunu radnju (ima početak, sredinu i završetak). Početak tragedije logički je odijeljen od drugih dijelova u kontinuitetu događaja. Svi dijelovi tragedije moraju biti primjereni po veličini i poretku.
- Aristotel veličinu tragedije definira kao nizanje događaja u neprekinutu redoslijedu u kojemu obrat iz nesreće u sreću ili obratno nastupa po vjerojatnosti ili dužnosti.
Dio 8.
- Fabula mora biti jedinstvena; ona treba oponašati jednu epizodu iz nečijega života, a ne cijeli njegov život (uzor: Odiseja).
- Tragedija treba oponašati fabulu koja je jedinstvena i potpuna, a događaji unutar nje moraju biti neizostavni.
Dio 9.
- Pjesnik ne pripovijeda o stvarnim događajima, već o mogućim događajima. Povjesničar pripovijeda o stvarnim događajima, stoga je pjesničko umijeće filozofskije i ozbiljnije od povijesti. Pjesništvo govori o onom što je općenito, a povijest o onom što je pojedinačno.
- Pjesnici sastavljaju fabulu prema vjerojatnosti. U tragedijama se javljaju povijesna imena. Tomu je tako jer je ono što je moguće, ujedno i vjerojatno.
- Najlošije su one fabule koje su epizodične. U takvim radnjama epizode slijede jedna za drugom bez vjerojatnosti ili nužnosti.
O fabuli
Dio 10.
- Fabule mogu biti jednostavne ili kompleksne:
- Jednostavne: obrat nastaje bez peripetije ili prepoznavanja
- Kompleksne: obrat se događa uz peripetiju ili prepoznavanje; obrat proizlazi iz sklopa prethodnih događaja ili po nužnosti ili po vjerojatnosti
Dio 11.
- Peripetija je obrat radnje u suprotno u skladu s onim što je bilo rečeno, prema vjerojatnosti ili nužnosti.
- Prepoznavanje je obrat iz neznanja u znanje; bilo u blisku povezanost ili neprijateljstvo, sreću ili nesreću.
- Umjetnički je najuspjelije prepoznavanje kada istovremeno nastupa i peripetija kao u Kralju Edipu.
- Treći dio fabule je pathos. Pathos je čin poguban ili bolan, kao umiranja, žestoke boli, ranjavanja i sve stvari te vrste koje se događaju u vidljivoj stvarnosti.
Dio 12.
- U pogledu kvantitativnog
aspekta, Aristotel razlikuje ove elemente tragedije:
- Prolog – je čitav dio tragedije prije ulazne pjesme kora
- Epizodij – je čitav dio tragedije između korskih pjesama
- Eksod – je čitav dio tragedije poslije kojeg nema korskih pjesama
- Korske pjesme
- Sve drame imaju uzlaznu i stajaću pjesmu.
O postupcima pomoću kojih se gradi fabula
Dio 13.
- Fabula treba biti oponašanje strašnih i dirljivih događaja.
- Čestiti ljudi ne smiju prelaziti iz sreće u nesreću jer to nije niti strašno niti dirljivo.
- Opaki ne smiju prelaziti iz nesreće u sreću jer to ne pobuđuje simpatiju.
- Opaki ne smiju prelaziti iz sreće u nesreću jer to ne izaziva sažaljenje i strah.
- Sažaljenje pobuđuje onaj koji nezasluženo pada u nesreću, a strah nastaje tako što prepoznajemo da je onaj koji doživljuje nesreću sličan nama.
- Sklop umjetnički najsavršenije tragedije: umjetnički oblikovana fabula mora biti jednostruka, a ne dvostruka; mora sadržavati prijelaz iz sreće u nesreću, ne zbog opakosti, već zbog velike pogreške čovjeka.
- Komedije i epovi podilaze željama gledatelja i slušatelja jer najljući neprijatelji postaju prijatelji i nitko nikoga ne ubija ili se sve svršava dobro.
Dio 14.
- Dojam strašljivog i dirljivog može se postići vizualnim sredstvima ili sklopom događaja (što je bolje). Od tragedije valja tražiti užitak svojstven samo njoj.
- Situacije za kojima treba težiti u stvaranju tragedije jesu bolni čini poput: želje da brat ubije brata, otac sina ili sin oca, sin majku ili majka sina.
- Tradicionalne priče se
ne smiju izmjenjivati ali se mogu umjetnički oblikovati ovako:
- Na tradicionalan način, s punim znanjem i sviješću
- Tako da izvršioci ne znaju identitet žrtve, pa kasnije prepoznaju rodbinsku vezu
- Tako da u neznanju lice namjerava učini nešto nepopravljivo, pa dođe do prepoznavanja prije izvršenja
- Načini od najgorega
prema najboljemu:
- Najgori je način onaj koji izaziva zgražanje ali ne i tragičnost: kada netko naumiti izvršiti strašan čin ali ga ipak ne izvrši.
- Bolji je način kada čin bude izvršen.
- Još je bolje kada dođe do prepoznavanja poslije čina. To ne izaziva zgražanje a prepoznavanje djeluje potresno.
- Najbolji način predstavlja Euripidov Kresfont. Meropa namjerava ubiti sina, ali ga ne ubije jer ga prepozna.
- Tragedije se bave malim brojem obitelji.
Dio 15.
- Četiri su stvari za
kojima treba težiti u izgradnji karaktera:
- Moraju biti dobri. Govor ili djelovanje trebaju otkrivati opredjeljenje karaktera.
- Moraju biti primjereni. Primjer: žena ne smije biti muževna.
- Moraju biti slični nama.
- Dosljednost – karakter trebaju u krajnjoj instanci biti dosljedno nedosljedni Menelaj u Orestu je nepotrebno zao, Melanipin govor je neprimjeren, a Ifigenija u Aulidi je nedosljedna.
- Kod karaktera treba težiti za nužnim i vjerojatnim.
- Raspleti fabula moraju dolaziti iz same fabule, a ne pomoću stroja (deus ex machina). Strojem se treba služiti za ono što je izvan drame ili za ono što se prije dogodilo ili što će se tek dogoditi.
- U sklopu događaja ne smije biti nelogičnosti.
Dio 16.
- Aristotel razlikuje ove
tipove prepoznavanja (po vrijednosti prema najboljima):
- Pomoću znakova: a) prirođeni (koplje, zvijezde), b) stečeni (ožiljci, ogrlice, predmeti). Prepoznavanja koja zavise od znakova su manje umjetnička, a ona koja proizlazi iz obrata radnje su bolja.
- Prepoznavanja koja je pjesnik smislio: nema logičkog slijeda (neumjetnička).
- Prepoznavanje po sjećanju: kad pogled na nešto uzbudi naše osjećaje.
- Prepoznavanje po zaključivanju: na temelju tragova; može biti i krivo zaključivanje od strane gledalaca
- Prepoznavanje iz samih događaja: najbolje; nastaje vjerojatnošću događaja.
O pjesničkom umijeću
Dio 17.
- Pjesnik u fabuli treba, što je moguće više, razvijati radnju na takav način kao da je prisutan u samim zbivanjima.
- Pjesničko je umijeće za svestrano obdarene ili za mahnite naravi; jedni su prijemljivi za dojmove, a drugi su opsjednuti.
- U pogledu sadržaja, pjesnik ih treba nabaciti u općim crtama, a potom ih proširivati u epizode. Epizode trebaju biti primjerene. U drami su one kratke, a u epu duge.
Dio 18.
- U svakoj tragediji postoji zaplet i rasplet. Vanjski događaji, i u mnogo slučajeva unutarnji, čine zaplet, a ostatak je rasplet.
- Zaplet je dio koji seže od početka priče do posljednjeg prizora prije nego počinje obrat iz sreće u nesreću.
- Rasplet je dio koji počinje od početka obrata do kraja drame.
- Aristotel razlikuje
četiri vrste tragedije:
- Isprepletena – u cijelosti se sastoji od obrata i prepoznavanja
- Tragedija patnji – Ajanti i Iksioni
- Tragedija karaktera – Ftioćanke i Pelej
- Jednostavna tragedija – Prometej
- Kor je potrebno uzimati u obzir kao jednog glumca (to čini Sofoklo).
Dio 19.
- O mislima vrijedi ono što je napisano u spisima o govorništvu. U toj oblasti sve se ostvaruje posredstvom govora. Dijelovi toga su: dokazivanje, pobijanje i izazivanje osjećaja (npr. sažaljenje, strah, srdžba i drugi), te uveličavanje ili umanjivanje.
- Dikcija se odnosi na proučavanje načina iskazivanja.
Dio 20.
- Dikcija se u cjelini sastoji od:
- elementarnog glasa – nedjeljiv zvuk; podvrste:
- samoglasnik – nema dodirivanja jezika sa zubima
- polusamoglasnik – može se izgovarati kao samoglasnik (r, l, m, n)
- suglasnik – pri izgovoru jezik dotiče različite dijelove usne šupljine
- sloga – glasovni niz bez značenja
- veznika – glasovni niz bez značenja koji povezuje glasovne nizove
- imena – složen značeći glasovni niz koji po sebi nema značenje
- glagola – složen značeći glasovni niz koji označuje vrijeme
- spojnika – upućuje na početak ili završetak rečenice
- padeža – označuje jedninu i množinu te druge modalitete
- diskursa – složen značeći glasovni čiji dijelovi po sebi imaju značenje
- elementarnog glasa – nedjeljiv zvuk; podvrste:
O vrstama riječi, dikciji i stilu
Dio 21.
- Aristotel razlikuje
dvije vrste riječi:
- Jednostavne – sastoji se od dijelova bez značenja
- Dvostruke – sastoje se od značećeg i dijela bez značenja
- Vrste riječi prema Aristotelu: standardna, tuđica, metafora, ukrasna, kovanica, proširenica, pokraćenica, itd.
- Metafora je prijenos naziva s predmeta koji označava na neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrte na rod, ili s vrste na vrstu, ili po analogiji.
Dio 22.
- Vrlina je dikciji da
bude jasna, ali ne banalna.
- Najjasnija je ona koja se sastoji od standardnih riječi, ali takva je banalna.
- Uzvišena je ona koja upotrebljava neobične riječi; ako je pak sve sastavljeno od tih riječi onda nastaje zagonetka (metafora) ili barbarizam (tuđice).
- Dikcija treba biti izmiješana tuđicama, metaforama i standardnim riječima.
- Umjerenost je potreba svih vrsta dikcije.
- Arifrad je ismijavao inverzije u tragičnom govoru, no one upravo služe dokidanju banalnosti i stvaranju dojma ozbiljnosti.
- Stvarati dobre metafore znači zapažati ono što je slično, a to je svojstvo obdarenosti.
Dio 23.
- Po pitanju pripovjednog oponašanja u stih, fabule u epovima treba sastavljati dramatski, kao i u tragedijama. Radnja treba imati početak, sredinu i kraj te treba biti jedinstvena, potpuna i cjelovita.
Dio 24.
- Epsko pjesništvo treba imati iste vrste kao i tragedija (jednostavna, složena, karakteran ili puna patnji). Strukturalni dijelovi su isti osim skladanja glazbe i vizualnog dijela.
- Epsko pjesništvo se razlikuje dužinom sastava i metrom. Po pitanju dužine, jednim se pogledom treba obuhvatiti početak i kraj.
- Pjesnik u epu treba govoriti što manje, jer on nije oponašatelj po tome. Pjesnik pravi kratak uvod na početku i uvodi čovjeka u drugi lik koji je određen karakterom.
- Junači je stih najstaloženiji i najdostojanstveniji.
- Ep dopušta prikazivanje iracionalnog jer uzbudljivo stvara užitak. Za tragediju to nije primjereno jer izgleda neozbiljno.
- Bolje je prikazivati nemoguće, a vjerojatno, nego moguće, a nevjerojatno. Iracionalno treba biti izvan fabule.
O greškama u izgradnji fabule
Dio 25.
- Pjesnik, kao i
slikar treba oponašati stvari na tri moguća načina:
- Kakve su stvari bile ili kakve jesu
- Kakve ljudi kažu ili se čini da jesu
- Kakve treba da budu
- Aristotel
razlikuje dvije kategorije pogrešaka:
- Pogreška protiv pjesničkog umijeća
- Pogreška protiv nekog drugog umijeća (nebitna; slučajna)
- Kritičari zamjerke sastavljaju na temelju pet kategorija i 12 rješenja (Gudeman):
I. radnja je nemoguća | 1. u skladu je s umijećem 2. slučajna je |
II. radnja je nelogična | 3. to je tako kao jest ili je bilo 4. to je onako kako treba biti (idealizacija) 5. to je tako kako kažu; kako se čini |
III. radnja je štetna | 6. moralnu sablažnjivost treba prosuđivati prema relativnim gledištima |
IV. radnja je protuslovna | 7. treba razmatrati kao u dijalektičkim pobijanjima |
V. pjesničko je umijeće neispravno primijenjeno | 8. neobična riječ ili metafora 9. (treba rješavati) po intonaciji 10. (treba rješavati) po rastavljanju 11. dvosmislenost 12. (treba rješavati) po govornoj navici |
Dio 26.
- Tragedija je nadmoćna epu jer u većoj mjeri postiže svoj cilj nego ep.