Naslovna fotografija: Rafael


Aristotelova teorija književnosti

Dio 1.

  • Aristotel u svojoj Poetici raspravlja o pjesničkom umijeću (književnosti), njegovim vrstama, funkcijama, fabuli (mythos), pjesničkim postupcima (poiesis), uspješnosti (ljepota) te dijelovima koji sastavljaju djelo.
  • Pod pojam oponašanja (mimesis) Aristotel svrstava ep, tragičko pjesništvo, komediju, ditiramb te sviranje na fruli i citri. Potonje vrste razlikuju se prema tri aspekta:
    • Što oponašaju različitim sredstvima
    • Što oponašaju različite predmete
    • Što oponašaju na različite načine (ritam, govor, glas; u kombinaciji ili pojedinačno)
  • Aristotel ističe da postoje i nemimetička djela poput Sofronovih mima, sokratičkih dijaloga i drugih djela pisanih u stihovima za koje on ne poznaje zajedničkog naziva (izostaje daktilski heksametar jer su njime pisani epovi). U ovu kategoriju spadaju i prirodoznanstvena djela.
  • Ditirambi, nome, tragedije i komedije za Aristotela su djela koja upotrebljavaju sva sredstva oponašanja (ritam, pjevanje, stih).

Dio 2.

  • Oponašatelji (pjesnici, glumci) oponašaju ljude u akciji (djelovanju, radnji) koji mogu biti aristokrati ili pučani, a po karakteru – bolji ili lošiji (etički) od prosječnog čovjeka. Primjeri:
    • Homer oponaša bolje ljude
    • Kleofont oponaša ljude slične stvarnima
    • Hegemon Tašanin (parodije) i Nikohar oponašaju lošije ljude
      • Razlika između tragedije i komedije: tragedija oponaša ljude koji su bolji od prosjeka, a komedija koji su lošiji od prosjeka

Dio 3.

  • Aristotel pravi razliku umjetničkih djela prema tipu pripovijedanja:
    • Pripovijedanje kroz usta nekog od likova (Homer)
    • Pripovijedanje pisca u vlastito ime
    • Pripovijedanje koje je impersonalno
  • Za Aristotela je dramatsko oponašanje kroz dijalog od najveće vrijednosti (što je suprotno Platonu).
  • Oponašanje sadrži tri razlikovna svojstva: sredstva oponašanja, predmet i način. Prvi izumitelj tragedije bio je Tespis.

Dio 4.

  • Aristotel svoju metafiziku primjenjuje i u analizi pjesničkog umijeća:
    • Causa materialis (sredstva oponašanja)
    • Causa formalis (predmet oponašanja)
    • Causa efficiens (način oponašanja)
    • Causa finalis: dva uzroka iz kojih je proizašlo pjesničko umijeće:
      • Ljudski nagon za oponašanjem
      • Radovanje svakom oponašanju
  • Učenje je ljudima najveće zadovoljstvo. Promatranje omogućava učenje. Ukoliko umjetnički oponašan predmet nikada nismo vidjeli, onda vještina izradbe omogućava uživanje.
  • Stihovi su isječci ritmova. Aristotel shvaća ritam kao apstraktni kontinuirani niz daktila, jamba, troheja, a stih kao isječak tog kontinuuma.
  • Prema karakterima pjesnika, Aristotel razlikuje:
    • Pjesničko umijeće uzvišenijeg duha (plemenita djela o dobrim ljudima)
    • Pjesničko umijeće skromnijeg duha (rugalice i himne o prostim ljudima)
  • Homer je bio pjesnik uzvišenog stila koji dobro izveo oponašanje, ali i dramski oblik pa je tako prvi naznačio osnovne obrasce komedije oblikovavši dramskim načinom ono što je smiješno: ono što je Margit za komediju, to su Ilijada i Odiseja za tragediju.
  • Epičari su postali tragičari, a jambografi komedografi.
  • Tragedija je postala od ditiramba, a komedija od faličkih pjesama. Cilj tragedije je sažaljenje i strah.
    • Eshil je bio prvi koji je povećao broj glumaca na dva, smanjio korske dijelove te recitativu dodijelio glavnu ulogu.
    • Sofoklo je uveo trećeg glumca i oslikavanje kulisa.
      • Tragedija se iz malih priča i satirske pjesme prometnula iz trohejskog tetrametra u jampski trimetar. Isprva je pjesničko umijeće bilo satirskog i plesnog karaktera a poslije je uveden govor.
      • Heksametar je zamijenjen jampskim trimetrom zbog govora. Povećan je i broj epizoda.

Dio 5.

  • Komedija je oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših; ona oponaša smiješno što je dio ružnoga (estetski i etički).
  • Smiješno je pogreška ili ružnoća koja ne izaziva bol niti vodi u propast. Primjer: komična maska koja je ružna i izobličena, ali ne iskazuje bol.
  • Nije poznato tko je u komediju uveo maske, prologe i više glumaca, jer je komedija imala manju vrijednost od tragedije.
  • Sastavljanje fabula došlo je sa Sicilije, a u Ateni ih je prvi počeo sastavljati Kratet.
  • Aristotelovi spisi o komediji i jampskoj poeziji su izgubljeni. On posvećuje veću pažnju tragediji nego epu jer tragediju smatra teorijski i povijesno savršenijom.
  • Ep je slijedio tragediju u oponašanju ozbiljnih događaja te se služio samo jednom vrstom stiha koja oponaša naraciju.
  • U pogledu duljine, tragedija nastoji ostati u granicama jednog obilaska sunca, dok je ep vremenski neograničen.
  • Ono čega ima u epu, ima i u tragediji, no ne i obratno.

O tragediji

Dio 6.

  • Tragedija je (jedna od najslavnijih definicija u povijesti ljudskog duha), oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine (causa formalis) ukrašenim govorom (causa materialis), i to svakom od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije; oponašanje se vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom (causa efficiens) i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja (causa finalis).
  • Ukrašeni je govor onaj koji ima ritam i melodiju, tj. napjev. Glumci u izvedbi uspijevaju na temelji svojih misli i karaktera. Fabula (sklop događaja) je oponašanje radnje.
  • Glumci vrše oponašanje po prirodnoj nužnosti, pa su elementi tragedije: vizualni dio predstave, skladanje napjeva i dikcija.
  • Tragedija ima šest elemenata kojima ostvaruje književni oblik:
    • dikcija i skladanje napjeva (sredstva oponašanja)
    • fabula, karakteri i misli (predmeti oponašanja)
    • vizualni dio predstave (način oponašanja)
  • Tragedija nije oponašanje ljudi, već ljudskih djela i života. Događaji i fabula su svrha tragedije. Tragedija može postojati bez karaktera, ali ne i bez radnje.
  • Dva najvažnija strukturalna elementa fabule u tragediji su peripetija i prepoznavanje.
  • Elementi tragedije prema važnosti:
    • Fabula: tragedija je oponašanje radnje
    • Karakteri: tragedija oponaša lica koja rade
    • Misli: misli podrazumijevaju da se govori ono što je u skladu se nečijim karakterom (funkcija političkog i retoričkog umijeća). Karakter je opredjeljenje lica u situaciji.
    • Dikcija: priopćavanje posredstvom riječi (proza, stih)
    • Skladanje napjeva: najvažniji je vanjski ukras
    • Vizualni dio: najnebitniji element; kostimografi se brinu za njega

Dio 7.

  • Fabula (mythos) je sklop događaja.
  • Tragedija oponaša potpunu radnju (ima početak, sredinu i završetak). Početak tragedije logički je odijeljen od drugih dijelova u kontinuitetu događaja. Svi dijelovi tragedije moraju biti primjereni po veličini i poretku.
  • Aristotel veličinu tragedije definira kao nizanje događaja u neprekinutu redoslijedu u kojemu obrat iz nesreće u sreću ili obratno nastupa po vjerojatnosti ili dužnosti.

Dio 8.

  • Fabula mora biti jedinstvena; ona treba oponašati jednu epizodu iz nečijega života, a ne cijeli njegov život (uzor: Odiseja).
  • Tragedija treba oponašati fabulu koja je jedinstvena i potpuna, a događaji unutar nje moraju biti neizostavni.

Dio 9.

  • Pjesnik ne pripovijeda o stvarnim događajima, već o mogućim događajima. Povjesničar pripovijeda o stvarnim događajima, stoga je pjesničko umijeće filozofskije i ozbiljnije od povijesti. Pjesništvo govori o onom što je općenito, a povijest o onom što je pojedinačno.
  • Pjesnici sastavljaju fabulu prema vjerojatnosti. U tragedijama se javljaju povijesna imena. Tomu je tako jer je ono što je moguće, ujedno i vjerojatno.
  • Najlošije su one fabule koje su epizodične. U takvim radnjama epizode slijede jedna za drugom bez vjerojatnosti ili nužnosti.

O fabuli

Dio 10.

  • Fabule mogu biti jednostavne ili kompleksne:
    • Jednostavne: obrat nastaje bez peripetije ili prepoznavanja
    • Kompleksne: obrat se događa uz peripetiju ili prepoznavanje; obrat proizlazi iz sklopa prethodnih događaja ili po nužnosti ili po vjerojatnosti

Dio 11.

  • Peripetija je obrat radnje u suprotno u skladu s onim što je bilo rečeno, prema vjerojatnosti ili nužnosti.
  • Prepoznavanje je obrat iz neznanja u znanje; bilo u blisku povezanost ili neprijateljstvo, sreću ili nesreću.
  • Umjetnički je najuspjelije prepoznavanje kada istovremeno nastupa i peripetija kao u Kralju Edipu.
  • Treći dio fabule je pathos. Pathos je čin poguban ili bolan, kao umiranja, žestoke boli, ranjavanja i sve stvari te vrste koje se događaju u vidljivoj stvarnosti.

Dio 12.

  • U pogledu kvantitativnog aspekta, Aristotel razlikuje ove elemente tragedije:
    • Prolog – je čitav dio tragedije prije ulazne pjesme kora
    • Epizodij – je čitav dio tragedije između korskih pjesama
    • Eksod – je čitav dio tragedije poslije kojeg nema korskih pjesama
    • Korske pjesme
  • Sve drame imaju uzlaznu i stajaću pjesmu.

O postupcima pomoću kojih se gradi fabula

Dio 13.

  • Fabula treba biti oponašanje strašnih i dirljivih događaja.
  • Čestiti ljudi ne smiju prelaziti iz sreće u nesreću jer to nije niti strašno niti dirljivo.
  • Opaki ne smiju prelaziti iz nesreće u sreću jer to ne pobuđuje simpatiju.
  • Opaki ne smiju prelaziti iz sreće u nesreću jer to ne izaziva sažaljenje i strah.
  • Sažaljenje pobuđuje onaj koji nezasluženo pada u nesreću, a strah nastaje tako što prepoznajemo da je onaj koji doživljuje nesreću sličan nama.
  • Sklop umjetnički najsavršenije tragedije: umjetnički oblikovana fabula mora biti jednostruka, a ne dvostruka; mora sadržavati prijelaz iz sreće u nesreću, ne zbog opakosti, već zbog velike pogreške čovjeka.
  • Komedije i epovi podilaze željama gledatelja i slušatelja jer najljući neprijatelji postaju prijatelji i nitko nikoga ne ubija ili se sve svršava dobro.

Dio 14.

  • Dojam strašljivog i dirljivog može se postići vizualnim sredstvima ili sklopom događaja (što je bolje). Od tragedije valja tražiti užitak svojstven samo njoj.
  • Situacije za kojima treba težiti u stvaranju tragedije jesu bolni čini poput: želje da brat ubije brata, otac sina ili sin oca, sin majku ili majka sina.
  • Tradicionalne priče se ne smiju izmjenjivati ali se mogu umjetnički oblikovati ovako:
    • Na tradicionalan način, s punim znanjem i sviješću
    • Tako da izvršioci ne znaju identitet žrtve, pa kasnije prepoznaju rodbinsku vezu
    • Tako da u neznanju lice namjerava učini nešto nepopravljivo, pa dođe do prepoznavanja prije izvršenja
  • Načini od najgorega prema najboljemu:
    • Najgori je način onaj koji izaziva zgražanje ali ne i tragičnost: kada netko naumiti izvršiti strašan čin ali ga ipak ne izvrši.
    • Bolji je način kada čin bude izvršen.
    • Još je bolje kada dođe do prepoznavanja poslije čina. To ne izaziva zgražanje a prepoznavanje djeluje potresno.
    • Najbolji način predstavlja Euripidov Kresfont. Meropa namjerava ubiti sina, ali ga ne ubije jer ga prepozna.
  • Tragedije se bave malim brojem obitelji.

Dio 15.

  • Četiri su stvari za kojima treba težiti u izgradnji karaktera:
    • Moraju biti dobri. Govor ili djelovanje trebaju otkrivati opredjeljenje karaktera.
    • Moraju biti primjereni. Primjer: žena ne smije biti muževna.
    • Moraju biti slični nama.
    • Dosljednost – karakter trebaju u krajnjoj instanci biti dosljedno nedosljedni Menelaj u Orestu je nepotrebno zao, Melanipin govor je neprimjeren, a Ifigenija u Aulidi je nedosljedna.
  • Kod karaktera treba težiti za nužnim i vjerojatnim.
  • Raspleti fabula moraju dolaziti iz same fabule, a ne pomoću stroja (deus ex machina).  Strojem se treba služiti za ono što je izvan drame ili za ono što se prije dogodilo ili što će se tek dogoditi.
  • U sklopu događaja ne smije biti nelogičnosti.

Dio 16.

  • Aristotel razlikuje ove tipove prepoznavanja (po vrijednosti prema najboljima):
    • Pomoću znakova: a) prirođeni (koplje, zvijezde), b) stečeni (ožiljci, ogrlice, predmeti). Prepoznavanja koja zavise od znakova su manje umjetnička, a ona koja proizlazi iz obrata radnje su bolja.
    • Prepoznavanja koja je pjesnik smislio: nema logičkog slijeda (neumjetnička).
    • Prepoznavanje po sjećanju: kad pogled na nešto uzbudi naše osjećaje.
    • Prepoznavanje po zaključivanju: na temelju tragova; može biti i krivo zaključivanje od strane gledalaca
    • Prepoznavanje iz samih događaja: najbolje; nastaje vjerojatnošću događaja.

O pjesničkom umijeću

Dio 17.

  • Pjesnik u fabuli treba, što je moguće više, razvijati radnju na takav način kao da je prisutan u samim zbivanjima.
  • Pjesničko je umijeće za svestrano obdarene ili za mahnite naravi; jedni su prijemljivi za dojmove, a drugi su opsjednuti.
  • U pogledu sadržaja, pjesnik ih treba nabaciti u općim crtama, a potom ih proširivati u epizode. Epizode trebaju biti primjerene. U drami su one kratke, a u epu duge.

Dio 18.

  • U svakoj tragediji postoji zaplet i rasplet. Vanjski događaji, i u mnogo slučajeva unutarnji, čine zaplet, a ostatak je rasplet.
  • Zaplet je dio koji seže od početka priče do posljednjeg prizora prije nego počinje obrat iz sreće u nesreću.
  • Rasplet je dio koji počinje od početka obrata do kraja drame.
  • Aristotel razlikuje četiri vrste tragedije:
    • Isprepletena – u cijelosti se sastoji od obrata i prepoznavanja
    • Tragedija patnjiAjanti i Iksioni
    • Tragedija karakteraFtioćanke i Pelej
    • Jednostavna tragedijaPrometej
  • Kor je potrebno uzimati u obzir kao jednog glumca (to čini Sofoklo).

Dio 19.

  • O mislima vrijedi ono što je napisano u spisima o govorništvu. U toj oblasti sve se ostvaruje posredstvom govora. Dijelovi toga su: dokazivanje, pobijanje i izazivanje osjećaja (npr. sažaljenje, strah, srdžba i drugi), te uveličavanje ili umanjivanje.
  • Dikcija se odnosi na proučavanje načina iskazivanja.

Dio 20.

  • Dikcija se u cjelini sastoji od:
    • elementarnog glasa – nedjeljiv zvuk; podvrste:
      • samoglasnik – nema dodirivanja jezika sa zubima
      • polusamoglasnik – može se izgovarati kao samoglasnik (r, l, m, n)
      • suglasnik – pri izgovoru jezik dotiče različite dijelove usne šupljine
    • sloga – glasovni niz bez značenja
    • veznika – glasovni niz bez značenja koji povezuje glasovne nizove
    • imena – složen značeći glasovni niz koji po sebi nema značenje
    • glagola – složen značeći glasovni niz koji označuje vrijeme
    • spojnika – upućuje na početak ili završetak rečenice
    • padeža – označuje jedninu i množinu te druge modalitete
    • diskursa – složen značeći glasovni čiji dijelovi po sebi imaju značenje

O vrstama riječi, dikciji i stilu

Dio 21.

  • Aristotel razlikuje dvije vrste riječi:
    • Jednostavne – sastoji se od dijelova bez značenja
    • Dvostruke – sastoje se od značećeg i dijela bez značenja
  • Vrste riječi prema Aristotelu: standardna, tuđica, metafora, ukrasna, kovanica, proširenica, pokraćenica, itd.
  • Metafora je prijenos naziva s predmeta koji označava na neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrte na rod, ili s vrste na vrstu, ili po analogiji.

Dio 22.

  • Vrlina je dikciji da bude jasna, ali ne banalna.
    • Najjasnija je ona koja se sastoji od standardnih riječi, ali takva je banalna.
    • Uzvišena je ona koja upotrebljava neobične riječi; ako je pak sve sastavljeno od tih riječi onda nastaje zagonetka (metafora) ili barbarizam (tuđice).
  • Dikcija treba biti izmiješana tuđicama, metaforama i standardnim riječima.
  • Umjerenost je potreba svih vrsta dikcije.
  • Arifrad je ismijavao inverzije u tragičnom govoru, no one upravo služe dokidanju banalnosti i stvaranju dojma ozbiljnosti.
  • Stvarati dobre metafore znači zapažati ono što je slično, a to je svojstvo obdarenosti.

Dio 23.

  • Po pitanju pripovjednog oponašanja u stih, fabule u epovima treba sastavljati dramatski, kao i u tragedijama. Radnja treba imati početak, sredinu i kraj te treba biti jedinstvena, potpuna i cjelovita.

Dio 24.

  • Epsko pjesništvo treba imati iste vrste kao i tragedija (jednostavna, složena, karakteran ili puna patnji). Strukturalni dijelovi su isti osim skladanja glazbe i vizualnog dijela.
  • Epsko pjesništvo se razlikuje dužinom sastava i metrom. Po pitanju dužine, jednim se pogledom treba obuhvatiti početak i kraj.
  • Pjesnik u epu treba govoriti što manje, jer on nije oponašatelj po tome. Pjesnik pravi kratak uvod na početku i uvodi čovjeka u drugi lik koji je određen karakterom.
  • Junači je stih najstaloženiji i najdostojanstveniji.
  • Ep dopušta prikazivanje iracionalnog jer uzbudljivo stvara užitak. Za tragediju to nije primjereno jer izgleda neozbiljno.
  • Bolje je prikazivati nemoguće, a vjerojatno, nego moguće, a nevjerojatno. Iracionalno treba biti izvan fabule.

O greškama u izgradnji fabule

Dio 25.

  • Pjesnik, kao i slikar treba oponašati stvari na tri moguća načina:
    • Kakve su stvari bile ili kakve jesu
    • Kakve ljudi kažu ili se čini da jesu
    • Kakve treba da budu
  • Aristotel razlikuje dvije kategorije pogrešaka:
    • Pogreška protiv pjesničkog umijeća
    • Pogreška protiv nekog drugog umijeća (nebitna; slučajna)
  • Kritičari zamjerke sastavljaju na temelju pet kategorija i 12 rješenja (Gudeman):
I. radnja je nemoguća1. u skladu je s umijećem
2. slučajna je
II. radnja je nelogična3. to je tako kao jest ili je bilo
4. to je onako kako treba biti (idealizacija)
5. to je tako kako kažu; kako se čini
III. radnja je štetna6. moralnu sablažnjivost treba prosuđivati prema relativnim gledištima
IV. radnja je protuslovna7. treba razmatrati kao u dijalektičkim pobijanjima
V. pjesničko je umijeće neispravno primijenjeno8. neobična riječ ili metafora
9. (treba rješavati) po intonaciji
10. (treba rješavati) po rastavljanju
11. dvosmislenost
12. (treba rješavati) po govornoj navici

Dio 26.

  • Tragedija je nadmoćna epu jer u većoj mjeri postiže svoj cilj nego ep.
Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Filozofija