Naslovna fotografija: Sergej Vladimirovič Kolesnikov


Apsurdna književnost Alberta Camusa – Mit o Sizifu

seminarski rad

© Franjo Pešut i olovka.com.hr, 2020. Sva prava pridržana.

Uvod

Mit o Sizifu filozofski je esej Alberta Camusa napisan u jeku Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Albert Camus kroz ovaj esej uvodi koncepciju svoje filozofije apsurda koja se bavi temom čovjekovog uzaludnog traženja smisla, jedinstva i jasnoće neinteligibilnog svijeta lišenog Boga, vječnih istina i vrijednosti. Apatija, beznađe i realizacija suvišnosti ljudske egzistencije kulminiraju kroz ideju samoubojstva kojoj se Camus usprotivljuje zahtjevom za pobunom, odnosno grčevitim revoltom iracionalne ljudske svijesti koja proklinje svijet u kojemu se nalazi. U zadnjemu poglavlju eseja Camus svoje ideje apsurdne filozofije rezimira kroz lik Sizifa, junaka grčke mitologije, koji je osuđen od strane bogova na vječno i repetitivno guranje kamene stijene do vrha planine. Sizif kao heroj apsurda ujedno je i metaforička slika stvarnosti svijeta 20. stoljeća ispunjenog razaranjima i otuđivanjem čovjeka od sebe samoga.

Cilj ovoga rada biti će analizirati ključne ideje i koncepte Camusove apsurdne filozofije iznesene u eseju Mit o Sizifu, te ih kontekstualizirati kroz koncept apsurdne književnosti. Također, razmotriti će se i uloga eseja Mita o Sizifu unutar opusa Alberta Camusa kroz odnos s romanom Stranac i filozofskim esejom Pobunjeni čovjek.

O autoru – Albert Camus

Albert Camus, rođen u Alžiru 1913. godine, francuski je pisac, filozof i žurnalist koji je ujedno bio i jedna od ključnih kulturnih ličnosti 20. stoljeća. Već tokom Drugog svjetskog rata, Camusa je kritika jednodušno prepoznala kao pravog modernista zbog sudjelovanja u Pokretu otpora i uređivanja lista Combat, te zbog svoje prividne bliskosti s egzistencijalistima, čime si je priskrbio ugled društveno angažiranog intelektualca. Camusova filozofija apsurda usko se nadovezuje na egzistencijalističku tradiciju čiji su predstavnici Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ali i njegovi suvremenici, Martin Heidegger, Karl Jaspers i Jean-Paul Sartre. Veliki Camusovi uzori bili su i André Gide, te Jean Grenier – baštinici filozofije i poetike francuskih klasicističkih moralista. Od djela su mu najznačajniji romani Stranac (1942.), Kuga (1947.) i Pad (1956.), filozofski eseji Mit o Sizifu (1942.) i Pobunjeni čovjek (1951.), te drama Kaligula (1944.).

Načelno, Camusov opus se dijeli u dvije faze – fazu negacije i fazu pobune, pri čemu fazu pobune obilježava objava eseja Pobunjeni čovjek i početak društvene stigmatizacije Camusa zbog njegove osude ideološkog mesijanizma unutar francuske komunističke ljevice te negativne kritike od strane časopisa Temps modernes. Prekid prijateljstva sa Sartreom, napuštanje Komunističke partije i društveni angažman u Alžirskom ratu za nezavisnost, Camusa su usmjeravali u suprotnom smjeru od revolucionarnog progresizma, ali i građanskog liberalizma.

Camusov esej Pobunjeni čovjek na etičkom planu predstavlja osudu političke neodgovornosti, a na estetskom suprotstavljanje besmislu avangardističkog formalizma i socijalističkog realizma. Ono što se u osamdesetim godinama 20. stoljeća manifestiralo kao proces ideološkog triježnjenja, dekonstrukcije mehanizama totalitarizma i revalorizacije njihovih demokratskih inačica, to je već tridesetak godina ranije bilo prisutno u Camusovom Pobunjenom čovjeku[1]. Za svoj rad, Camus je 1957. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tragična prometna nesreća okončala je njegov život 1960. godine.

1. Mit o Sizifu

1.1 Apsurd i njegova (ne)logika

Albert Camus u Mitu o Sizifu identificira jedini i ključni problem filozofije – samoubojstvo. Odgovoriti na pitanje ima li smisla živjeti ili ne, za Camusa znači odgovoriti na temeljno filozofsko pitanje. Ljudi ne umiru zbog ontoloških dokaza, tvrdi Camus. Okreće li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko Zemlje sasvim je irelevantnog značaja za ljudski život. Camus samoubojstvo ne sagledava kroz prizmu socijalnog fenomena, već kroz njegov odnos s individualnom misli. Za Camusa počiniti suicid znači priznati da nas je život nadmašio i da ga nismo u stanju shvatiti; znači konstatirati da život „nema smisla“. Čovjek koji se nađe u univerzumu lišenu iluzija i jasnoće počinje se osjećati tuđincem. To neobično čuvstvo, čuvstvo je apsurdnosti, te je upravo njegov odnos sa samoubojstvom predmet Camusovog filozofskog ogleda.

U tom kontekstu nameće se pitanje može li samoubojstvo biti rješenje apsurda? Camus započinje svoje razmatranje s dvama prostim odgovorima: da i ne. Međutim, ono što on doista nastoji objasniti jest to da li čovjekova apsurdnost traži bijeg iz života s pomoću nade ili samoubojstva.

Čuvstvo apsurdnosti, po sebi vrlo iznenađujuće, ostaje uvijek neshvatljivo. Ono se često počinje manifestirati kao „zašto“ koje eruptira nakon zamora makinalnim životom. Taj zamor kulminira buđenjem svijesti koje naposljetku rezultira samoubojstvom ili oporavkom. Pošto čovjek poima da je on i vremensko biće, u proturječnosti želje za sutrašnjicom i straha od starenja javlja se i tjelesni bunt koji je upravo sâm apsurd. Taj apsurd također se javlja i u težini samoga života, ali i u neljudskosti samih ljudi.

Prvi korak duha, drži Camus, jest spoznati razliku između onoga što je istinito i onog što je lažno. U svoje razmatranje on uvodi Aristotela koji je već i sam prepoznao glavno proturječje razmišljanja – ukoliko tvrdimo da je sve istinito, mi potvrđujemo i istinu suprotne tvrdnje, a u skladu s tim i netočnost prvotne teze. Ista stvar vrijedi i za tvrdnju da je sve lažno. Duh stoga ulazi u začarani krug logičkih paradoksa te ne uspijeva utažiti glad za jasnoćom svijeta u kojemu opstoji.

Camus predlaže napuštanje nade da ćemo ikada biti u stanju spoznati svijet i ostvariti željenu razinu jedinstva spoznaje. Njegov cogito jedino je u stanju reći: „To srce u meni mogu osjetiti, dakle ono postoji. Svijet taj mogu dotaći, dakle on postoji.“ Ono što je apsurdno jest sučeljavanje iracionalnog i želje za jasnoćom koja proizlazi iz čovjekove dubine. Razum je nemoćan pred zahtjevom srca koje želi da mu se objasni sve ili ništa, ističe Camus. Duh koji je stigao da svojih granica primoran je donijeti jedan sud – samoubojstvo ili odgovor.

1.1 Filozofsko samoubojstvo i apsurdni revolt

Ključna ideja koju Camus iznosi u Mitu o Sizifu je ta da se apsurd ne nalazi niti u čovjeku, niti u svijetu, već u njihovoj zajedničkoj prisutnosti; to je jedina sveza koja ih spaja. Prvo je stoga obilježje apsurda to da je nedjeljiv. Uništiti jedan od njegovih čimbenika znači uništiti ga u cijelosti. Apsurd ne može postojati izvan ljudskog duha, ali niti izvan ovoga svijeta. Camus se opire samoubojstvu kao razrješenju apsurda vodeći se maksimom da se pojedinac „čuva onoga što ga uništava“. Ta apsurdna logika dogurana do kraja, pretpostavlja potpunu odsutnost nade, stalno prikraćivanje i svjesno nezadovoljstvo. U konačnici, čovjek je za Camusa uvijek žrtva svojih istina. Filozofijsko samoubojstvo tako predstavlja stav koji podrazumijeva da tražiti ono što je istinito ne znači tražiti i ono što je poželjno.

Camus se u Mitu o Sizifu obračunava i sa svojim egzistencijalističkim prethodnicima. Apstraktni filozofi i religiozni filozofi za njega polaze od istog nereda i održavaju se u istoj tjeskobi. Prvi se u stvaranju svojih misli vode racionalizacijom i stvaranjem ideal-tipova, a drugi iracionalizacijom koja stremi divinizaciji. Za Karla Jaspersa, apsurd postaje Bogom, a nemoć da ga se shvati – biće koje obasjava sve. Camus takvo zaključivanje naziva „skokom“ jer u sebi ne sadrži nikakvu logiku. Isti „skok“ čine Šestov i Kierkegaard, pri čemu se Kierkegaard podvrgava trećoj žrtvi Ignacija de Loyole, a kojoj se Bog najviše raduje – žrtvi uma. Kierkegaard na taj način spas i smisao pronalazi u antinomiji i paradoksu. Camus kritizira takav način rezoniranja, ističući kako apsurdni čovjek priznaje bitku, ali ne prezire posve razum i prihvaća iracionalno. Apsurdni čovjek je voljan obuhvatiti sve podatke iskustva, te nije baš raspoložen „skočiti“ prije negoli sazna.

Camus razmatra i racionalistički stav, ograničavajući se isključivo na Husserla i temu o intenciji. Fenomenologija se ujedinjuje s apsurdnom mišlju u tezi da ne postoji istina, već samo istinê. Svaka stvar ima svoju istinu, a svijest je ta koja ju osvjetljava. Camusu smeta što Husserl, kao Platon, zbori o „izvanvremenskim suštinama“ koje intencija iznosi na svjetlo dana. On smatra da Husserlov intelektualizam ne mijenja stvari i da ne razrješava problem apsurdnog čovjeka. Razum sam po sebi ima ljudski lik, te je kao pojam izrazito promjenjiv. Razum je oruđe misli, a ne misao sama. Grijeh nije toliko znati koliko željeti znati. Baš to je jedini grijeh s kojim apsurdni čovjek može osjetiti da istodobno predstavlja i svoju krivnji i svoju nevinost. Za Camusa, Kierkegaard uspijeva ukinuti nostalgiju, a Husserl okupiti svijet, no ono što postaje pravim predmetom Camusovog interesa, nije više niti filozofijsko samoubojstvo, već samô samoubojstvo.

Apsurdni čovjek često je puta prisiljen „skočiti“, međutim on odbija učiniti nešto što ne razumije. Apsurdni čovjek, smatra Camus, živi s onim što zna. Život je utoliko bolje proživljen ukoliko nema smisla. Živjeti znači učiniti apsurd živim jer bez življenja apsurd umire. Iz toga razloga, revolt se nameće kao jedina filozofska opcija koja je u prilici opstati. Revolt je bez nade, ali je po sebi stalna čovjekova prisutnost u samome sebi. Samoubojstvo je skok, ono je prihvaćanje, ono rješava apsurd. Svijest i revolt su odbijanje, suprotnost odricanju. Apsurdni čovjek odbija samoubojstvo jer je ono nepoznavanje; on je pozvan iscrpiti sve i iscrpiti sebe. Jedina istina čovjekova života je izazov. Apsurdni čovjek poznaje jedino slobodu duha i akcije. Ono što je vrijedno nije najbolje živjeti, već najviše živjeti. Prava narav morala ne proizlazi toliko iz ideala koji ga inspirira, već iz normi jednog iskustva kojemu je moguće izmjeriti veličinu. Camus tako iz apsurda izvlači tri zaključka: osobni revolt, osobnu slobodu i osobnu strast. Samoubojstvo je potrebno odbaciti, a živjeti – prihvatiti.

1.2 Apsurdni čovjek

Pozivajući se na Goethea, Camus ističe da je apsurdni čovjek onaj koji, ne niječući je, ne radi ništa za vječnost. Takav čovjek dopušta samo jedan moral, moral koji je nerazlučiv od Boga, koji je propisan iznutra i koji živi baš izvan svoga Boga. Camus u Mitu o Sizifu konstruira tri reprezentativna modela apsurdnog čovjeka. To su Don Juan ili zavodnik, glumac i osvajač.

Don Juan je običan zavodnik, čovjek koji zna i ne nada se. Njegova inteligencija poznaje svoje granice. On ignorira tugu jer je tuga posljedica nadanja. Njegova etika kvantiteta suprotna je etici kvaliteta kojoj stremi svetac, on ne vjeruje u duboki smisao stvari niti skuplja „zbirku“ žena, već iscrpljuje njihov broj, a samim time i svoje životne šanse. Don Juan je čovjek koji je izabrao biti ništa, to je čovjek koji u svojim umiranjima i preporodima ostvaruje život.

Sličnom životnom logikom vodi se i glumac. Glumac je taj koji stupa u životnu igru, prodire u druge živote, igra ih i proživljava. Njegova je sudbina apsurdna jer on utjelovljuje druge ličnosti koje nestaju nakon nekoliko sati među zidovima. Glumac u kratkom vremenskom periodu osjeća i izražava čitavu jednu sudbinu. On je putnik u vremenu koji se gubi da bi se iznova pronašao.

Kao treći tip apsurdnog čovjeka, Camus spominje osvajača ili pustolova. Živjeti u vremenu i vjerovati u vječnost znači prihvatiti, a prihvatiti je za osvajača nešto vrijedno prezira jer on želi sve ili ništa. Za njega je akcija sama po sebi beskorisna. Ljudsko je tijelo za njega jedina sigurnost, a čovjek svoj vlastiti i jedini cilj. On je čovjek koji dostatno osjeća svoju snagu da bi bio siguran da uvijek živi na visini i s punom sviješću o toj veličini.

Ljubavnik, glumac i pustolov, kako kaže Camus, su krajnji likovi kojima apsurd pruža kraljevsku moć. Baciti se u vječno, prepustiti se iluzijama svagdašnjice ili ideje, to znači sakriti apsurd. Ovi likovi su prinčevi bez kraljevstva, oni shvaćaju da su njihova kraljevstva iluzorna i to znanje im daje cijelu njihovu veličinu. Biti lišen nade ne znači očajavati. Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi, kaže Camus. Međutim, najapsurdnija ličnost od svih je zapravo stvaralac.

1.3 Apsurdna umjetnost

Apsurdna radost u suštini je čisto stvaranje. „Umjetnost, i ništa do umjetnost“, imperativ je koji Camus preuzima od Nietzschea. Umjetnost je ta koja egzistenciju čini podnošljivom. Stvarati za Camusa znači dvaput živjeti, pri čemu apsurdni čovjek oponaša, ponavlja i iznova gradi stvarnost koja mu pripada. Opisati, to je zadnja težnja apsurdne misli. Umjetničko djelo istodobno označava smrt jednog iskustva i njegovo ponovno umnožavanje. Stvaranje slijedi ravnodušnost i otkriće, ono omogućuje duhu da izađe iz sebe sama i stavlja ga pred drugog da bi mu ovaj pokazao bezizlazni put na kome su svi angažirani. Apsurdno djelo temelji se na miješanju misli u njihovom najlucidnijem obliku, ono nastaje iz odricanja inteligencije da razmišlja o konkretnom te označava trijumf putenog. Istinski umjetničko djelo stvoreno je po ljudskoj mjeri, te je ono plodno ukoliko se u njemu očituje neizrečeno iskustvo čije se bogatstvo naslućuje.

Umjetnost ne znači ništa doli ono što jest. Ono ne može biti svrhom, smislom i utjehom životu. Apsurdni umjetnik ne mari do svog djela već nastoji postići svojstvenu diskreciju koja nadrasta vještinu. Apsurdno djelo osvjetljava odricanje misli od svojih draži i njezinu pomirbu da bude samo inteligencija koja uporablja privide i prekriva slikama ono što nema svoga razloga. Raditi i stvarati „ni za što“, znati da je vlastito stvaranje bez budućnosti, vidjeti svoje djelo uništenim u jednom danu, to je za Camusa mukotrpna mudrost koju dopušta apsurdna misao. Kraj stvaranja je za umjetnika njegova smrt koja zaključuje njegovo iskustvo.

Za Camusa, misliti prije svega znači željeti stvoriti svijet. To znači potkrijepiti svijet razlozima i rastumačiti ga analogijama. Filozof je stvaralac, makar to bio i Kant, duhovito tvrdi Camus. Napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom predstavlja uvećanu intelektualizaciju umjetnosti. Roman sadrži unutarnju logiku, svoja razmišljanja i intuiciju. Romani Dostojevskog za Camusa su primjer uspostavljanja nove logike dotjerane do smrti, zanosa, „strašne“ slobode i apsurdnih sudova: sve je dobro, sve je dopušteno i ništa nije ružno. Dostojevski piše o borbi čovjeka protiv svojih nada. On se na koncu svog stvaralaštva suprotstavlja ličnostima koje je sâm stvorio. On nije apsurdni romanopisac, on je egzistencijalistički romanopisac. Njegova djela nisu apsurdna, nego su ona ta koja postavljaju apsolutni problem.

Veliki romansijeri su stoga ujedno i romansijeri-filozofi. Oni ne pričaju samo „priče“, već stvaraju nove svjetove. Balzac, Sade, Melville, Stendhal, Dostojevski, Proust, Malraux i Kafka za Camusa su pravi primjeri takvih stvaralaca. Ono što je svima njima zajedničko jest to da pišu u slikama, da se njihova misao, koja je nesposobna sublimirati stvarno, zaustavlja na oponašanju. Upravo je roman ključno oruđe takve spoznaje.

Ljudska volja za Camusa nema drugog cilja do podržati svijest. To podržavanje mora biti disciplinirano, te je upravo stvaranje najdjelotvornija škola strpljivosti i lucidnosti. Stvaranje je žilavi revolt protiv čovjekova života, ustrajanje u naporu koji se čini jalovim, ono zahtijeva svagdašnji napor, vlast nad sobom, snagu i askezu. Roman s tezom, djelo koje dokazuje, za Camusa je djelo koje je vrijedno prezira. Ironične su filozofije te koje stvaraju strastvena djela. Svaka misao koja odbacuje jedinstvo veliča raznovrsnost, a raznovrsnost je umjetnost. Apsurdno stvaranje u sebi uključuje upravo revolt, slobodu i raznovrsnost, te ono u svojoj suštini doprinosi pridavanju oblika vlastitoj sudbini.

1.4 Mit o Sizifu – vrhunac Camusovog apsurdizma

Sizif je za Camusa pravi primjer apsurdnog junaka i apsurdne filozofije. Njegov prezir bogova, njegova mržnja spram smrti i strast za životom koštali su ga neizrecive kazne gdje se cijelo biće ulaže da ništa ne dovrši. U času kada se Sizif iznova spušta niz padinu i prilazi svojoj stijeni, on je tada jači od svoje stijene i nadmoćniji od svoje sudbine. Mit o Sizifu je tragičan samo ukoliko je glavni junak svjestan. Sizif, proleter bogova, kazuje Camus, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svoga jadna položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom. Sjećanje na zemaljske trenutke u Sizifovom ljudskom srcu bude tugu. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje, zaključuje Camus.

Međutim, čuvstvo apsurda rađa se iz sreće. „Držim da je sve dobro“, sveta je Edipova besjeda. To je i Sizifova tiha radost. Njemu pripada njegova sudbina, jedna jedina i jedinstva. Sizifova sudbina, njegova egzistencija, njegova stijena, samo su njegova stvar. Njegova sudbina je neponovljiva i neotuđiva. On zna da je gospodar vlastita života. Camus svoj ogled završava idejom da Sizifa treba zamisliti sretnim jer u jalovom i ništavnom svijetu bez gospodara on spoznaje da je svaka mrva njegove stijene, svaki mineralni bljesak te planine pune noći, jedan zaseban svijet za sebe – jedinstven i neponovljiv.

2. Mit o Sizifu u kontekstu Camusovog opusa

Mit o Sizifu zauzima ključno mjesto unutar ranog Camusovog opusa. Etički moment, koji će mnogo više biti prisutan u Pobunjenom čovjeku, očituje se i u Mitu o Sizifu pri čemu se Camus ističe kao baštinik francuskih klasicističkih moralista čiji osnovni postulat proizlazi iz prokazivanja opasnosti koje se manifestiraju kada se dogodi rez između problema života i problema duha. Prosvjed protiv vertikalne transcendencije biti će prisutan i u eseju Pobunjeni čovjek koji se uvelike nadovezuje na stavove iznese u Mitu o Sizifu, te predstavlja svojevrsnu filozofsku nadogradnju koja, za razliku od idealnog individualizma prisutnog u Mitu o Sizifu, otkriva ljudsku solidarnosti i relacije međuljudskih odnosa. Ta nadogradnja ponajprije će se očitovati u konstrukciji novog apsurdnog cogita čiji usavršeni aksiom glasi: „Bunim se, dakle jesmo.“

Pobunjeni čovjek kao plod iskustva rata predstavlja opomenu zločina i nasilja koji se uspijevaju okruniti sistemom koji ih legitimira, pri čemu pobuna protiv njih predstavlja moralni imperativ spram neodgovornog manipuliranja riječima. Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek tako tvore jednu koherentnu filozofsku cjelinu, međutim, Mit o Sizifu je taj koji sadrži najviše komentara filozofskog tipa. Neuslišani zahtjev za jasnoćom svijeta i vjera u inteligenciju kao sposobnosti uma da spozna svoje granice, jako odjekuju u Mitu o Sizifu. Usprkos vjerovanju da život nema smisla, Camus ipak smatra da je čovjek jedino biće sa smislom, budući da ono neumorno ustraje u ideji da ga posjeduje. Taj stav predstavlja na neki način Camusovo htijenje za transcendencijom nihilizma. U tom smislu, Mit o Sizifu je u velikoj mjeri zapravo ničeanski tekst.

Pored odnosa s Pobunjenim čovjekom, Mit o Sizifu se ponajviše nadovezuje na Camusov roman Stranac koji je objavljen iste godine kada i ovaj filozofski esej. Ideja umjetnosti kao nečega što ne stvara bolji svijet, već ujedinjeniji i koherentniji svijet, zamjećuje se već u Strancu. Camusovo proučavanje Plotina uvjetovalo je spoznaju ljepote koja ponekad može biti „nepodnošljiva“ zbog toga što ne obećava ništa izvan ovoga svijeta i čovjekove konačnosti u njemu. Uskrata toga obećanja prožima Stranca koji, za razliku od Mita o Sizifu kao racionalnog i sistematskog izlaganja, ne sadrži nikakav sustav ideja, te se ne može reducirati na bilo kakav filozofski sistem. Ono što Sartre u svojoj analizi[2] Stranca britko primjećuje jest uloga Mita o Sizifu kao teksta koji definira pojam apsurda, dok je Stranac tekst koji pruža osjećaj apsurdnosti.

Camusov zahtjev za jasnoćom svijeta odražava se u formalnoj strukturi Stranca i fenomenološkoj percepciji glavnog lika Mersaulta koji se izražava kroz kratke i jasne rečenice te negira bilo kakve metafizičke istine čije je postojanje neizvjesno. Junak Stranca nije ni dobar ni loš, njegov svijet nije zahvaćen niti jednim filozofskim sustavom, za njega su sva iskustva ekvivalentna te ih je potrebno steći u najvećoj mogućoj mjeri. Za Mersaulta ne postoji prošlost već samo sadašnjost. On ne opravdava vlastitu egzistenciju događajima iz prošlosti koja empirijski više ne postoji. Svaka njegova rečenica je novi početak, nova sadašnjost, zbilja za sebe nastala ex nihilo. Sva ta iskustva kao Descartesovi odvojeni trenuci cogita, predstavljaju pluralitet odvojenih stvarnosti. Ono što Sartre zaključuje u svojoj analizi, ali i ovo razmatranje, je činjenica da Mersault predstavlja sukus teorijskih stavova iznesenih u Mitu o Sizifu.

Zaključak

Mit o Sizifu prihvaća beznačajnost pojedinačne egzistencije i svijeta u kojemu se ona nalazi, no Camus se suprotstavlja samoubojstvu kao razrješenju apsurda kroz revolt, osobnu slobodu i osobnu strast. Apsurd u Camusovoj moralističkoj filozofiji postaje svrha čitavog postojanja. Premda iracionalan, besmislen, a ujedno originalan i neponovljiv, apsurd se nameće kao živi trzaj jedne egzistencije unutar svemirskog ništavila. U sklopu pobune, kao bunta protiv beznađa, nalazi se i umjetnost koja stvara smisao samoj sebi i time nadvladava svijet u kojemu postoji stvarajući svoj vlastiti metasvijet.

Camus je u svakom slučaju bolji moralist nego logičar. Njegov odabir „pravednog“ puta i pobune zapravo je sentimentalni odabir. Mit o Sizifu, pisan uvelike pod utjecajem Nietzschea, ali i Sartrea, zapravo je vrlo proturječan tekst čija ideja apsurda stvara jedan solipsistički moralni svijet[3]. Taj svijet često će puta biti prisutan i u drugim Camusovim radovima. Solipsizam Mita o Sizifu ujedno je i njegova najveća mana koja ostavlja nezadovoljavajući utisak na čitatelja. Gotovo sterilni i proturječni zaključci Mita o Sizifu koji relativiziraju pojmove dobra i zla biti će pomno revidirani u eseju Pobunjeni čovjek koji će prikazati Camusa u jednom novom i puno zrelijem svijetlu.

Literatura

1. Camus, A. (1976.) Mit o Sizifu, Zagreb: Zora GZH

2. Camus, A. (1976.) Pobunjeni čovjek, Zagreb: Zora GZH

3. Camus, A. (2004.) Stranac, Zagreb: Globus media.

4. Cruickshank, J. (1978.) Albert Camus and the Literature of Revolt, Connecticut: Greenwood Press.

5. Raymond, D. B. (1991.) Existentialism and the Philosophical Tradition, New Jersey: Prentice Hall, Inc.

6. Sartre, J. P. (1984.) Što je književnost?, Beograd: Nolit.

7. Tarle, J. (1991.) Albert Camus – Književnost, politika, filozofija, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.


[1] Tarle, J. (1991.) Albert Camus – Književnost, politika, filozofija, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, str. 12.

[2] Sartre, J. P. (1984.) „Objašnjenje Camusovog Stranca“, u: Što je književnost?, Beograd: Nolit, str. 195-208.

[3] Cruickshank, J. (1978.) Albert Camus and the Literature of Revolt, Connecticut: Greenwoord Press, str. 88.

Franjo Pešut
Glavni urednik i osnivač portala olovka.com.hr. Diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Više u:Lektire

    Lektire

    Ranko Marinković: Ruke

    Ranko Marinković: Ruke Analiza književnog djela O autoru Ranko Marinković (1913.-2001.), pripovjedač, romanopisac, dramatičar i ...