Novim vijekom se smatra razdoblje ljudske povijesti koje započinje otkrićem Novoga svijeta, tj. Amerike 1492. godine, i koje završava početkom 20. stoljeća. U tom se razdoblju značajno počinje razvijati kapitalizam, te sve više počinje rasti interes za prirodne znanosti. Pod utjecajem novih saznanja, filozofija počinje gubiti metafizički značaj, a gnoseologija postaje glavna filozofska disciplina. Empirizam i racionalizam kao dva gnoseološka pravca doživljavaju procvat.

FILOZOFIJA RENESANSE

  • doba prijelaza iz srednjega u novi vijek (što traje 15. i 16. st.) nazivamo renesansom
  • renesansa znači preporod – drugo rođenje – rođenje nova čovjeka
  • u filozofiji renesansa je doba borbena i strastvena suprotstavljanja novoga starome, rušenje preživjelih okvira skolastičke tradicije i nastojanja oko izgradnje novog i izvornog doista ljudskog gledišta
  • filozofija se konačno odvaja od teologije, znanost od religije, spoznaja od dogme, a razum od vjere: Novovjeka znanost i filozofija odlučno se obraćaju zbilji ovoga svijeta radi spoznaje prirode. Oslanjaju se na razum i iskustvo, opažanje i istraživanje, eksperiment i indukciju, ali i na matematičku spoznaju

OPĆE KARAKTERISTIKE TOGA VREMENA:

  • stvaralačko nastojanje da se izgradi nova filozofska slika svijeta i čovjeka
  • duhovno oslobođenje od crkvene vladavine, njene duhovne nadgradnje i autoriteta
  • smisao za ljepotu prirode i ljudskog tijela
  • interes za prirodu i prirodne znanosti, razvoj prirodoznanstvenih otkrića i tehnike
  • čovjek postaje cilj i mjerilo svih vrednota (antropocentrizam)
  • u Njemačkoj je M. Luther započeo protestom usmjerenim protiv korumpiranosti i pokvarenosti visoke crkvene hijerarhije i tako pokrenuo pobjednički pokret reformacije, što je dovelo do odvajanja od Rima
  • PRETEČA RENESANSE: već u samoj skolastici  postojao je snažan otpor protiv tadašnje službene znanosti, posebno u učenju R. Bacona i W. Occama. Srednjovjekovni je nominalizam prvi usmjerio misao prema onomu iz čega će se razviti novovjeki empirizam
  • književnost renesanse daje realističku kritiku društva i vremena, razvija smisao za istinu, puninu i ljepotu života: ona pokazuje i prihvaća cjelovita čovjeka u njegovoj ovozemaljskoj ljepoti sa svim njegovim manama i strastima, težnjama i idealima
  • razvoj je znanosti postavio novovjekoj filozofiji PROBLEM METODE kao središnje pitanje što će ga ona rješavati u 17. st.

HRVATSKI RENESANSNI MISLIOCI

Među najznačajnijim hrvatskim renesansnim filozofima ističu se: Herman Dalmatin, Frane Petrić i Matija Vlačić Ilirik.

Herman Dalmatin (12. st.)

  • proučio grčku filozofiju i prenosi u Europu znanja o njoj

Frane Petrić (1529. – 1597.)

  • najugledniji hrvatski renesansni filozof
  • obrazovao se u Italiji u duhu Platonove filozofije
  • na poziv pape Grgura XIV. postaje profesorom na katedri platoničke filozofije u Rimu
  • u sukobu autoriteta Platona i Aristotela, platonizma i aristotelizma Petrić je NOVOPLATONIČAR, borbeni antiaristotelovac
  • protivnik je aristotelizma kao izvora bezbožnosti i zagovornik platonizma kao kršćanstvu bliže filozofske koncepcije i prave osnove za religioznu obnovu
  • od Aristotela uzima ono što mu odgovara i to želi uključiti u platonizam
  • Petrićevo NOVOPLATONISTIČKO GLEDIŠTE izraženo je u obnavljanju teorije emanacije-svjetlo (isto je što i Dobro, Počelo, Prvo, Bog) je izvor svega, uzrok svemu: sve što jest, tek je odsjaj prasvjetlosti
  • čitava priroda i sve pojedino u njoj prožeto je dušom i oživljeno (PANPSIHIZAM)
  • red mikrokozma istovjetan je s poretkom makrokozma
  • glavno DJELO: „Nova sveopća filozofija“-stavljena na crkveni indeks zabranjenih knjiga

Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.)

  • humanist,surađivao je s Lutherom, najutjecajniji protestantski teolog
  • opredijelio se za reformaciju i sudjelovao u protestantskom pokretu jer je u njemu, nasuprot srednjovjekovnom univerzalizmu, vidio slobodarsku tendenciju obnove crkve i mogućnost individualne slobode za koju se bori
  • no, njegovo je gledište determinističko: ljudska volja nije slobodna (utemeljuje fatalizam i pesimizam kao značajke protestantizma)
  • u svom glavnom djelu „Ključ Svetoga pisma“ pokazuje mogućnost da se Sveto pismo razumije iz njega samoga, bez službenih uputa. Krajnja je svrha praktična: ostvariti život prema evanđelju
  • utječe na razvoj hermeneutike(opća metoda razumijevanja)

GIORDANO BRUNO (1548. – 1600.)

  • odbacuje sve službene autoritete, jer „jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje“,sumnja u tradicionalno učenje i valjanost kršć. religije
  • stalno bježi i na kraju biva osuđen od crkve. Optužba je kratka: „Naučava nauku o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova.“Odbio je sve nagovore da se pokaje i povuče svoje učenje, pa su ga javno spalili u Rimu
  • pod utjecajem je PANTEIZMA i revolucionarnog obrata u djelu N. Kopernika
  • ono što ga privlači jest mogućnosti opravdanja beskonačnosti svijeta. Jer BESKONAČNOST je središnja tema njegove spekulacije.
  • svemir je beskonačan, u njemu je mnoštvo svjetova
  • BOG nije izvan svijeta, nije transcendentan, on je duša svemira, sila koja je u svemu prisutna, život koji svaku pojedinu stvar prožima, On je uzrok i počelo svega
  • „Priroda je Bog u stvarima“
  • Bog je osnova jedinstva prirode: kao neostvarena stvaralačka moć oblikuje se do stvorene prirode. Svijet je jedan, jedinstven, beskonačan: sastoji se od MONADA – minima (atoma koji su centri sila)
  • MIKROKOZAM JE OGLEDALO MAKROKOZMA
  • spoznaja nije drugo nego samospoznaja čovjeka
  • nema neba nad nama, mi smo već na nebu, samo od čovjeka zavisi to da raj zemaljski ovdje izgradi
  • svojim vlastitim trudom i naporom čovjek kao radnik („HOMO FABER“) gradi i određuje svoj život, sudbinu i sreću
  • „Zlatno doba“ ljudske povijesti ne leži u prošlosti povijesti čovječanstva, nego u budućnosti
  • EMPIRIZAM I RACIONALIZAM
  • dvojica utemeljitelja novovjeke filozofije Francis Bacon i Rene Descartes istakli su kao središnje pitanje upravo pitanje postupka znanstvenog istraživanja, i to već u naslovima svojih glavnih djela („Novi organon znanosti“ i „Rasprava o metodi“)

FILOZOFI EMPIRIZMA

  • engleska empiristička filozofija razdoblje je najsnažnijeg razvoja engleske filozofije od kraja 16. do sredine 18. st. Slabljenje feudalizma, a jačanje građanskog staleža u doba prvobitne akumulacije kapitala u Engleskoj prati borba za vlast između kralja, građanstva i plemstva, kralja i parlamenta.
  • u filozofiji se zato postavlja problem države, društvenog ugovora i suvereniteta
  • mislioci engleskog empirizma usredotočeni su na 2 SREDIŠNJA PROBLEMA: na PITANJE METODE PRIRODNOZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA i PITANJE DRŽAVE

Francis Bacon (1561. – 1626.)

  • „Prirodu svladavamo ako joj se pokoravamo“
  • Bacon teži velikoj obnovi, temeljitoj preobrazbi znanosti i života uopće
  • CILJ ZNANOSTI I FILOZOFIJE jest opskrbiti „ljudski život novim pronalascima i dobrima“, OVLADATI PRIRODOM, povećati čovjekovu moć nad prirodom, jer „ZNANJE JE MOĆ“
  • dobro postavljen cilj jedan je od uvjeta mogućeg napretka u znanosti
  • on traži novi organon (novo oruđe) znanosti, jer je dotadašnja silogistička logika neprikladna za pronalaženje znanja -> prava i jedina metoda je INDUKCIJA
  • IDOLI: najprije treba naš duh osloboditi svih mogućih zabluda, predrasuda, krivih pojmova koji su se kao idoli godinama nagomilavali u ljudskoj svijesti te ometaju pristup isitni
  • IDOLI PLEMENA zasnovani su na ljudskom rodu: čovjek po svojoj prirodi griješi u spoznaji, prirodu svoj razuma miješa s prirodom stvari; tako unosi više reda i jednakosti u svijet nego što ih u svijetu ima, pa zamišlja da se sve na nebu kreće u savršenim krivuljama
  • IDOLI SPILJE zablude su koje počinja pojedinac kao pojedinac zbog manjkavosti svoje prirode, odgoja, pročitanih knjiga
  • IDOLI TRGA su, kaže Bacon, najneugodniji: rezultat su međusobna odnosa ljudi, sporazumijevanja govora, odnosno slobodne i neprecizne upotrebe riječi
  • IDOLI TEATRA posljedica su filozofskih dogmi i teorija (izmišljenih drama)
  • sve nade polaže u istinsku indukciju
  • napredak u znanosti treba biti postupan i sistematičan
  • Bacon je i sam pokazao koliko je teško izbjeći idole: on je sve nade usmjerio prema indukciji kao jedinoj valjanoj metodi, a odrekao svaku vrijednost dedukciji. Nije pritom uvidio da su indukcija i dedukcija inverzni korelativni postupci

INDUKCIJA: pojedinačno ka općem, DEDUKCIJA: od općeg ka pojedinačnom

Thomas Hobbes (1588. – 1679.)

  • zastupa tezu da suverena vlast mora biti apsolutna
  • u svojem je dugom životu bio svjedokom svih onih burnih povijesnih događaja koji su potresali Englesku sredinom 17. st. Upravo zato U SREDIĐTU NJEGOVA INTERESA jesu problemi čovjeka i društva
  • DRŽAVA NIJE BOŽANSKA TVORVINA NEGO REZULTAT DRUŠTVENOG UGOVORA
  • dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze „u ratu svaki protiv svakoga“; čovjek je čovjeku vuk; posljedica toga jest nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijeda, surov i kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svoj prirodnog prava na sve, uz uvjet da to isto učine i drugi, i da svoju vlast prenesu na pojedinca ili na skupinu ljudi
  • Društvenim ugovorom svladavaju tako ljudi nedostatke prirodnog stanja
  • mnoštvo razumno ujedinjeno u jedno ličnost zove se DRŽAVA. Suveren – nosilac te ličnosti – ima apsolutnu vlast, a podanici ne mogu mijenjati oblik vladavine jer je ugovor neopoziv
  • početno empirističko gledište (da je osjet početak i glavni izvor spoznaje) Hobbes je, u skladu s matematičkim duhom znanosti onoga vremena, racionalistički dopunio. Filozofiju je zato odredio kao racionalnu spoznaju posljedica iz uzroka – i obratno: uzroka iz posljedica. RACIONALNA mu SPOZNAJA znači RAČUNANJE: zbrajanje i oduzimanje

John Locke (1632. – 1704.)

  • utemeljuje spoznajnu teoriju kao filozofsku disciplinu
  • zastupa ideju neotuđivosti narodnog suvereniteta
  • Nema ničeg u razumu što prije toga nije bio u osjetilima
  • u svom „Ogledu o ljudskom razumu“ Locke najprije pobija mišljenje da postoje urođene spoznaje (ideje, načela)
  • EMPIRISTIČKO GLEDIŠTE: Duh je naš prvotno tabula rasa – prazan nije papir bez ikakvih sadržaja na sebi. Sva naša spoznaja potječe IZ ISKUSTVA, a ono je dvovrsno: izvanjsko – osjetilno iskustvo, koje kao svoj izvor ima predmete osjeta, i unutarnje iskustvo – refleksija, koje svoj izvor ima u radnjama našega duha
  • u njegovoj spoznajnoj teoriji zanimljivo je razlikovanje prvotnih i drugotnih KVALITETA:
  • PRVOTNA SVOJSTVA (npr. čvrstoća, protežnost, oblik, pokretljivost) neodvojiva su od tijela neovisno o njegovu stanju i veličini.
  • DRUGOTNA SVOJSTVA „nisu ništa u samim predmetima, već su sile koje njihovim primarnim kvalitetama… u nama proizvode razne osjete, npr. boje, zvukove, okus, itd.)
  • 3 STUPNJA SPOZNAJE:
  • INTUITIVNA je spoznaja, najviša, najjasnija i najsigurnija, a sastoji se u neposrednu opažanju, slaganju ili neslaganju dviju ideja
  • DEMONSTRATIVNA spoznaja otkriva slaganje ili neslaganje ideja posredovanjem drugih ideja – zaključivanjem – dokazivanjem
  • SENZITIVNA (osjetna) spoznaja otkriva pojedinačnu egzistenciju konačnih bića izvan nas, a može se smatrati spoznajom ako se o njoj misli u širem smislu (????)
  • Locke kaže da je OPSEG NAŠE SPOZNAJE OGRANIČEN
  • Razum mora biti naš najviši sudac i vodič u svemu
  • DRUŠTVENO-POLITIČKI NAZORI: Locke se s liberalističkog gledišta suprotstavlja Hobesovoj tezi o potrebi apsolutne vlasti. Prirodno stanje odlikuje sloboda i jednakost među ljudima; prirodni zakon – razum – uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedni drugima. Nezgoda je toga stanja što se svatko mora sam brinuti za njegovo održavanje, a pojedinci bi mogli biti pristrani u rješavanju svojih sporova. Taj nedostatak može se otkloniti društvenim ugovorom koji se svaki pojedinac odriče ono svoj prirodnog prava da sam brani i održava prirodno stanje
  • liberalna demokracija – ograničena vlast
  • država jamči život, slobodu i vlasništvo (temelj modernog dem. ustava)
  • zagovara potrebu podjele vlasti na zakonodavnu (koja je najviša), izvršnu i federativnu
  • narod zakonodavcu privremeno povjerava zakonodavnu vlast, ali je može i silom natrag uzeti ako zakonodavac iznevjeri povjerenje koje mu je bilo dato. Tako Locke opravdava pravo naroda na revoluciju

George Berkeley (1684. – 1753.)

  • teolog, svećenik, misionar
  • poriče postojanje materija, odnosno tjelesne supstancije, koja je „ugaoni kamen“ ateizma
  • njegvo je gledište čisto nominalističko (???)
  • u skladu sa svojim vjerskim osjećajima i uvjerenjima pobija materijalizam i dovodi empirizam do religioznog subjektivnog idealizma
  • predmet su naše spoznaje ideje, a idejama naziva Berkeley sve naše doživljaje
  • skup povezanih osjeta čini određenu stvar, npr. jabuku, knjigu, kamen. Stvari su samo kompleksi osjeta, pa postoje samo ako su opažene
  • pored ideja postoji i duh koji ih doživljava
  • ideje pa ni one utisnute u osjetila, ne postoje izvan duha koji ih doživljava. Za osjetne svari POSTOJATI NE ZNAČI DRUGO NEGO BITI OPAŽEN (biti = biti percipiran)
  • Lockeovo razlikovanje prvotnih i drugotnih kvaliteta prevladava Berkeley kao nedosljedno i utvrđuje da su te kvalitete čvrsto međusobno povezane, pa subjektivnost drugotnih uzrokuje subjektivnost prvotnih. I primarne kvalitete kao i sekundarne samo su u duhu
  • SUBJEKTIVNI IDEALIZAM: – najjači mogući idealizam (materija ne postoji, što mi doživljavamo kao materiju ne postoji)
  • Početno gledište Berkeleyeva subjektivnog idealizma – postoji samo duh koji opaža i kompleksi ideja (osjeta) koje on doživljava, nema materije, sve stvari postoje samo u duhu – vodi k SOLIPSIZMU: gledištu po kojem postoji samo Ja sa svojim doživljajima i ništa više

David Hume (1711. – 1776.)

  • zaključio empirizam i doveo ga do skepticizma i agnosticizma kroz kritiku načela uzročnosti (niže)
  • odriče svaku mogućnost metafizičke spoznaje, pa onda i mogućnost spoznaje bilo tjelesne, bilo duhovne supstancije
  • sve predmete ljudskog uma dijeli na odnose ideja i činjenice
  • ideje predmeta spoznajemo intuitivno, dakle neovisno o svakom iskustvu. Činjenice međutim ne spoznajemo tako sigurno, niti je njihova istinitost tako upadljiva Štoviše, suprotnost neke činjenice lako zamišljamo bez ikakva proturječja jer „što jest može i ne biti“. Tako, npr., možemo zamisliti da Sunce sutra neće izaći.
  • NAČELO UZROČNOSTI: Temelj svih naših zaključaka o činjenicama jest načelo uzročnosti, naime pretpostavka da postoji veza između činjenica te da je jedna uzrok, a druga njena posljedica. Tako, npr. nađemo li sat na pustu otoku, zaključit ćemo da je na njemu ranije već bilo ljudi
  • spoznaja uzročno-posljedične veze ne može se, tvrdi dalje Hume, postići zaključivanjem a priori, neovisno o iskustvu. Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uzroka jednostavno izvesti posljedicu. Adam bez iskustva ne bi ni uz savršen razum mogao na temelju prozirnosti i tekućeg stanja vode zaključiti da bi se u njoj mogao utopiti
  • mi doživljavamo samo vremenski slijed pojava, doživljavamo da jedna pojava slijedi iza druge, ali ne doživljavamo način slijeda niti nužnosti slijeda
  • konačan mu je stav agnostički i skeptički
  • KRITIČAR PROSVJETITELJSTVA: nasuprot Lockeu i prosvjetiteljima Hume tvrdi da razum nije dorastao da nam bude glavni vodič u životu. U praktičnoj djelatnosti pouzdaniji su vodiči vjera i navika
Olovka
Hej ljudi! Ovo je Olovka - naš kolektivni simbol za sve autore koji su pripomogli u pisanju ovoga teksta.

    Svidjet će vam se

    Ostavi komentar

    Više u:Filozofija