Novim vijekom se smatra razdoblje ljudske povijesti koje započinje otkrićem Novoga svijeta, tj. Amerike 1492. godine, i koje završava početkom 20. stoljeća. U tom se razdoblju značajno počinje razvijati kapitalizam, te sve više počinje rasti interes za prirodne znanosti. Pod utjecajem novih saznanja, filozofija počinje gubiti metafizički značaj, a gnoseologija postaje glavna filozofska disciplina. Empirizam i racionalizam kao dva gnoseološka pravca doživljavaju procvat.
FILOZOFIJA RENESANSE
- doba prijelaza iz srednjega u novi vijek (što traje 15. i 16. st.) nazivamo renesansom
- renesansa znači preporod – drugo rođenje – rođenje nova čovjeka
- u filozofiji renesansa je doba borbena i strastvena suprotstavljanja novoga starome, rušenje preživjelih okvira skolastičke tradicije i nastojanja oko izgradnje novog i izvornog doista ljudskog gledišta
- filozofija se konačno odvaja od teologije, znanost od religije, spoznaja od dogme, a razum od vjere: Novovjeka znanost i filozofija odlučno se obraćaju zbilji ovoga svijeta radi spoznaje prirode. Oslanjaju se na razum i iskustvo, opažanje i istraživanje, eksperiment i indukciju, ali i na matematičku spoznaju
OPĆE KARAKTERISTIKE TOGA VREMENA:
- stvaralačko nastojanje da se izgradi nova filozofska slika svijeta i čovjeka
- duhovno oslobođenje od crkvene vladavine, njene duhovne nadgradnje i autoriteta
- smisao za ljepotu prirode i ljudskog tijela
- interes za prirodu i prirodne znanosti, razvoj prirodoznanstvenih otkrića i tehnike
- čovjek postaje cilj i mjerilo svih vrednota (antropocentrizam)
- u Njemačkoj je M. Luther započeo protestom usmjerenim protiv korumpiranosti i pokvarenosti visoke crkvene hijerarhije i tako pokrenuo pobjednički pokret reformacije, što je dovelo do odvajanja od Rima
- PRETEČA RENESANSE: već u samoj skolastici postojao je snažan otpor protiv tadašnje službene znanosti, posebno u učenju R. Bacona i W. Occama. Srednjovjekovni je nominalizam prvi usmjerio misao prema onomu iz čega će se razviti novovjeki empirizam
- književnost renesanse daje realističku kritiku društva i vremena, razvija smisao za istinu, puninu i ljepotu života: ona pokazuje i prihvaća cjelovita čovjeka u njegovoj ovozemaljskoj ljepoti sa svim njegovim manama i strastima, težnjama i idealima
- razvoj je znanosti postavio novovjekoj filozofiji PROBLEM METODE kao središnje pitanje što će ga ona rješavati u 17. st.
HRVATSKI RENESANSNI MISLIOCI
Među najznačajnijim hrvatskim renesansnim filozofima ističu se: Herman Dalmatin, Frane Petrić i Matija Vlačić Ilirik.
Herman Dalmatin (12. st.)
- proučio grčku filozofiju i prenosi u Europu znanja o njoj
Frane Petrić (1529. – 1597.)
- najugledniji hrvatski renesansni filozof
- obrazovao se u Italiji u duhu Platonove filozofije
- na poziv pape Grgura XIV. postaje profesorom na katedri platoničke filozofije u Rimu
- u sukobu autoriteta Platona i Aristotela, platonizma i aristotelizma Petrić je NOVOPLATONIČAR, borbeni antiaristotelovac
- protivnik je aristotelizma kao izvora bezbožnosti i zagovornik platonizma kao kršćanstvu bliže filozofske koncepcije i prave osnove za religioznu obnovu
- od Aristotela uzima ono što mu odgovara i to želi uključiti u platonizam
- Petrićevo NOVOPLATONISTIČKO GLEDIŠTE izraženo je u obnavljanju teorije emanacije-svjetlo (isto je što i Dobro, Počelo, Prvo, Bog) je izvor svega, uzrok svemu: sve što jest, tek je odsjaj prasvjetlosti
- čitava priroda i sve pojedino u njoj prožeto je dušom i oživljeno (PANPSIHIZAM)
- red mikrokozma istovjetan je s poretkom makrokozma
- glavno DJELO: „Nova sveopća filozofija“-stavljena na crkveni indeks zabranjenih knjiga
Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.)
- humanist,surađivao je s Lutherom, najutjecajniji protestantski teolog
- opredijelio se za reformaciju i sudjelovao u protestantskom pokretu jer je u njemu, nasuprot srednjovjekovnom univerzalizmu, vidio slobodarsku tendenciju obnove crkve i mogućnost individualne slobode za koju se bori
- no, njegovo je gledište determinističko: ljudska volja nije slobodna (utemeljuje fatalizam i pesimizam kao značajke protestantizma)
- u svom glavnom djelu „Ključ Svetoga pisma“ pokazuje mogućnost da se Sveto pismo razumije iz njega samoga, bez službenih uputa. Krajnja je svrha praktična: ostvariti život prema evanđelju
- utječe na razvoj hermeneutike(opća metoda razumijevanja)
GIORDANO BRUNO (1548. – 1600.)
- odbacuje sve službene autoritete, jer „jedini autoritet treba da bude razum i slobodno istraživanje“,sumnja u tradicionalno učenje i valjanost kršć. religije
- stalno bježi i na kraju biva osuđen od crkve. Optužba je kratka: „Naučava nauku o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova.“Odbio je sve nagovore da se pokaje i povuče svoje učenje, pa su ga javno spalili u Rimu
- pod utjecajem je PANTEIZMA i revolucionarnog obrata u djelu N. Kopernika
- ono što ga privlači jest mogućnosti opravdanja beskonačnosti svijeta. Jer BESKONAČNOST je središnja tema njegove spekulacije.
- svemir je beskonačan, u njemu je mnoštvo svjetova
- BOG nije izvan svijeta, nije transcendentan, on je duša svemira, sila koja je u svemu prisutna, život koji svaku pojedinu stvar prožima, On je uzrok i počelo svega
- „Priroda je Bog u stvarima“
- Bog je osnova jedinstva prirode: kao neostvarena stvaralačka moć oblikuje se do stvorene prirode. Svijet je jedan, jedinstven, beskonačan: sastoji se od MONADA – minima (atoma koji su centri sila)
- MIKROKOZAM JE OGLEDALO MAKROKOZMA
- spoznaja nije drugo nego samospoznaja čovjeka
- nema neba nad nama, mi smo već na nebu, samo od čovjeka zavisi to da raj zemaljski ovdje izgradi
- svojim vlastitim trudom i naporom čovjek kao radnik („HOMO FABER“) gradi i određuje svoj život, sudbinu i sreću
- „Zlatno doba“ ljudske povijesti ne leži u prošlosti povijesti čovječanstva, nego u budućnosti
- EMPIRIZAM I RACIONALIZAM
- dvojica utemeljitelja novovjeke filozofije Francis Bacon i Rene Descartes istakli su kao središnje pitanje upravo pitanje postupka znanstvenog istraživanja, i to već u naslovima svojih glavnih djela („Novi organon znanosti“ i „Rasprava o metodi“)
FILOZOFI EMPIRIZMA
- engleska empiristička filozofija razdoblje je najsnažnijeg razvoja engleske filozofije od kraja 16. do sredine 18. st. Slabljenje feudalizma, a jačanje građanskog staleža u doba prvobitne akumulacije kapitala u Engleskoj prati borba za vlast između kralja, građanstva i plemstva, kralja i parlamenta.
- u filozofiji se zato postavlja problem države, društvenog ugovora i suvereniteta
- mislioci engleskog empirizma usredotočeni su na 2 SREDIŠNJA PROBLEMA: na PITANJE METODE PRIRODNOZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA i PITANJE DRŽAVE
Francis Bacon (1561. – 1626.)
- „Prirodu svladavamo ako joj se pokoravamo“
- Bacon teži velikoj obnovi, temeljitoj preobrazbi znanosti i života uopće
- CILJ ZNANOSTI I FILOZOFIJE jest opskrbiti „ljudski život novim pronalascima i dobrima“, OVLADATI PRIRODOM, povećati čovjekovu moć nad prirodom, jer „ZNANJE JE MOĆ“
- dobro postavljen cilj jedan je od uvjeta mogućeg napretka u znanosti
- on traži novi organon (novo oruđe) znanosti, jer je dotadašnja silogistička logika neprikladna za pronalaženje znanja -> prava i jedina metoda je INDUKCIJA
- IDOLI: najprije treba naš duh osloboditi svih mogućih zabluda, predrasuda, krivih pojmova koji su se kao idoli godinama nagomilavali u ljudskoj svijesti te ometaju pristup isitni
- IDOLI PLEMENA zasnovani su na ljudskom rodu: čovjek po svojoj prirodi griješi u spoznaji, prirodu svoj razuma miješa s prirodom stvari; tako unosi više reda i jednakosti u svijet nego što ih u svijetu ima, pa zamišlja da se sve na nebu kreće u savršenim krivuljama
- IDOLI SPILJE zablude su koje počinja pojedinac kao pojedinac zbog manjkavosti svoje prirode, odgoja, pročitanih knjiga
- IDOLI TRGA su, kaže Bacon, najneugodniji: rezultat su međusobna odnosa ljudi, sporazumijevanja govora, odnosno slobodne i neprecizne upotrebe riječi
- IDOLI TEATRA posljedica su filozofskih dogmi i teorija (izmišljenih drama)
- sve nade polaže u istinsku indukciju
- napredak u znanosti treba biti postupan i sistematičan
- Bacon je i sam pokazao koliko je teško izbjeći idole: on je sve nade usmjerio prema indukciji kao jedinoj valjanoj metodi, a odrekao svaku vrijednost dedukciji. Nije pritom uvidio da su indukcija i dedukcija inverzni korelativni postupci
INDUKCIJA: pojedinačno ka općem, DEDUKCIJA: od općeg ka pojedinačnom
Thomas Hobbes (1588. – 1679.)
- zastupa tezu da suverena vlast mora biti apsolutna
- u svojem je dugom životu bio svjedokom svih onih burnih povijesnih događaja koji su potresali Englesku sredinom 17. st. Upravo zato U SREDIĐTU NJEGOVA INTERESA jesu problemi čovjeka i društva
- DRŽAVA NIJE BOŽANSKA TVORVINA NEGO REZULTAT DRUŠTVENOG UGOVORA
- dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze „u ratu svaki protiv svakoga“; čovjek je čovjeku vuk; posljedica toga jest nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijeda, surov i kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svoj prirodnog prava na sve, uz uvjet da to isto učine i drugi, i da svoju vlast prenesu na pojedinca ili na skupinu ljudi
- Društvenim ugovorom svladavaju tako ljudi nedostatke prirodnog stanja
- mnoštvo razumno ujedinjeno u jedno ličnost zove se DRŽAVA. Suveren – nosilac te ličnosti – ima apsolutnu vlast, a podanici ne mogu mijenjati oblik vladavine jer je ugovor neopoziv
- početno empirističko gledište (da je osjet početak i glavni izvor spoznaje) Hobbes je, u skladu s matematičkim duhom znanosti onoga vremena, racionalistički dopunio. Filozofiju je zato odredio kao racionalnu spoznaju posljedica iz uzroka – i obratno: uzroka iz posljedica. RACIONALNA mu SPOZNAJA znači RAČUNANJE: zbrajanje i oduzimanje
John Locke (1632. – 1704.)
- utemeljuje spoznajnu teoriju kao filozofsku disciplinu
- zastupa ideju neotuđivosti narodnog suvereniteta
- „Nema ničeg u razumu što prije toga nije bio u osjetilima“
- u svom „Ogledu o ljudskom razumu“ Locke najprije pobija mišljenje da postoje urođene spoznaje (ideje, načela)
- EMPIRISTIČKO GLEDIŠTE: Duh je naš prvotno tabula rasa – prazan nije papir bez ikakvih sadržaja na sebi. Sva naša spoznaja potječe IZ ISKUSTVA, a ono je dvovrsno: izvanjsko – osjetilno iskustvo, koje kao svoj izvor ima predmete osjeta, i unutarnje iskustvo – refleksija, koje svoj izvor ima u radnjama našega duha
- u njegovoj spoznajnoj teoriji zanimljivo je razlikovanje prvotnih i drugotnih KVALITETA:
- PRVOTNA SVOJSTVA (npr. čvrstoća, protežnost, oblik, pokretljivost) neodvojiva su od tijela neovisno o njegovu stanju i veličini.
- DRUGOTNA SVOJSTVA „nisu ništa u samim predmetima, već su sile koje njihovim primarnim kvalitetama… u nama proizvode razne osjete, npr. boje, zvukove, okus, itd.)
- 3 STUPNJA SPOZNAJE:
- INTUITIVNA je spoznaja, najviša, najjasnija i najsigurnija, a sastoji se u neposrednu opažanju, slaganju ili neslaganju dviju ideja
- DEMONSTRATIVNA spoznaja otkriva slaganje ili neslaganje ideja posredovanjem drugih ideja – zaključivanjem – dokazivanjem
- SENZITIVNA (osjetna) spoznaja otkriva pojedinačnu egzistenciju konačnih bića izvan nas, a može se smatrati spoznajom ako se o njoj misli u širem smislu (????)
- Locke kaže da je OPSEG NAŠE SPOZNAJE OGRANIČEN
- „Razum mora biti naš najviši sudac i vodič u svemu“
- DRUŠTVENO-POLITIČKI NAZORI: Locke se s liberalističkog gledišta suprotstavlja Hobesovoj tezi o potrebi apsolutne vlasti. Prirodno stanje odlikuje sloboda i jednakost među ljudima; prirodni zakon – razum – uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedni drugima. Nezgoda je toga stanja što se svatko mora sam brinuti za njegovo održavanje, a pojedinci bi mogli biti pristrani u rješavanju svojih sporova. Taj nedostatak može se otkloniti društvenim ugovorom koji se svaki pojedinac odriče ono svoj prirodnog prava da sam brani i održava prirodno stanje
- liberalna demokracija – ograničena vlast
- država jamči život, slobodu i vlasništvo (temelj modernog dem. ustava)
- zagovara potrebu podjele vlasti na zakonodavnu (koja je najviša), izvršnu i federativnu
- narod zakonodavcu privremeno povjerava zakonodavnu vlast, ali je može i silom natrag uzeti ako zakonodavac iznevjeri povjerenje koje mu je bilo dato. Tako Locke opravdava pravo naroda na revoluciju
George Berkeley (1684. – 1753.)
- teolog, svećenik, misionar
- poriče postojanje materija, odnosno tjelesne supstancije, koja je „ugaoni kamen“ ateizma
- njegvo je gledište čisto nominalističko (???)
- u skladu sa svojim vjerskim osjećajima i uvjerenjima pobija materijalizam i dovodi empirizam do religioznog subjektivnog idealizma
- predmet su naše spoznaje ideje, a idejama naziva Berkeley sve naše doživljaje
- skup povezanih osjeta čini određenu stvar, npr. jabuku, knjigu, kamen. Stvari su samo kompleksi osjeta, pa postoje samo ako su opažene
- pored ideja postoji i duh koji ih doživljava
- ideje pa ni one utisnute u osjetila, ne postoje izvan duha koji ih doživljava. Za osjetne svari POSTOJATI NE ZNAČI DRUGO NEGO BITI OPAŽEN (biti = biti percipiran)
- Lockeovo razlikovanje prvotnih i drugotnih kvaliteta prevladava Berkeley kao nedosljedno i utvrđuje da su te kvalitete čvrsto međusobno povezane, pa subjektivnost drugotnih uzrokuje subjektivnost prvotnih. I primarne kvalitete kao i sekundarne samo su u duhu
- SUBJEKTIVNI IDEALIZAM: – najjači mogući idealizam (materija ne postoji, što mi doživljavamo kao materiju ne postoji)
- Početno gledište Berkeleyeva subjektivnog idealizma – postoji samo duh koji opaža i kompleksi ideja (osjeta) koje on doživljava, nema materije, sve stvari postoje samo u duhu – vodi k SOLIPSIZMU: gledištu po kojem postoji samo Ja sa svojim doživljajima i ništa više
David Hume (1711. – 1776.)
- zaključio empirizam i doveo ga do skepticizma i agnosticizma kroz kritiku načela uzročnosti (niže)
- odriče svaku mogućnost metafizičke spoznaje, pa onda i mogućnost spoznaje bilo tjelesne, bilo duhovne supstancije
- sve predmete ljudskog uma dijeli na odnose ideja i činjenice
- ideje predmeta spoznajemo intuitivno, dakle neovisno o svakom iskustvu. Činjenice međutim ne spoznajemo tako sigurno, niti je njihova istinitost tako upadljiva Štoviše, suprotnost neke činjenice lako zamišljamo bez ikakva proturječja jer „što jest može i ne biti“. Tako, npr., možemo zamisliti da Sunce sutra neće izaći.
- NAČELO UZROČNOSTI: Temelj svih naših zaključaka o činjenicama jest načelo uzročnosti, naime pretpostavka da postoji veza između činjenica te da je jedna uzrok, a druga njena posljedica. Tako, npr. nađemo li sat na pustu otoku, zaključit ćemo da je na njemu ranije već bilo ljudi
- spoznaja uzročno-posljedične veze ne može se, tvrdi dalje Hume, postići zaključivanjem a priori, neovisno o iskustvu. Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uzroka jednostavno izvesti posljedicu. Adam bez iskustva ne bi ni uz savršen razum mogao na temelju prozirnosti i tekućeg stanja vode zaključiti da bi se u njoj mogao utopiti
- mi doživljavamo samo vremenski slijed pojava, doživljavamo da jedna pojava slijedi iza druge, ali ne doživljavamo način slijeda niti nužnosti slijeda
- konačan mu je stav agnostički i skeptički
- KRITIČAR PROSVJETITELJSTVA: nasuprot Lockeu i prosvjetiteljima Hume tvrdi da razum nije dorastao da nam bude glavni vodič u životu. U praktičnoj djelatnosti pouzdaniji su vodiči vjera i navika